Nema više „pravih“ vrijednosti

Jedno od meni omiljenih, moram to blago pogrdno nazvati, smatranja, je lamentiranje nad nestankom pravih vrijednosti, nad time što današnja omladina navodno samo želi da konzumira nekvalitet za razliku od starijih, mudrijih, boljih generacija.

Nigdje to nije tako primjetno kao u priči o književnosti. Svake godine tako postoji novi zlikovac u tom udruženom zločinačkom poduhvatu – ove godine je to Aca Lukas, prije je bila Marijana Mateus, blogerka Zorannah i drugi. I lament je uvijek isti – knjižare forsiraju šund, izdavači štampaju smeće, a masa se tiska između ovih nekvalitetnih autora i autorki.

Ova priča je pogrešna na više nivoa, i red je da ih analiziramo:

1. Netačno je da knjige izdaju samo loši pisci. Uz dovoljnu količinu truda, danas je lakše izdati knjigu neko ikada u prošlosti. Bilo da ste pisali roman, zbirku priča, pjesama, eseja, postoji sijaset izdavača (naročito u Srbiji) kod kojih možete kucati na vrati u nadi da će biti spremni da izdaju vašu knjigu. Čak i ako nemate sreće, neshvaćeni ste ili je vaše pisanje potpuno marketinški neisplativo, opet mali tiraž možete finansirati sami ili ga pretvoriti u e-knjigu i digitalno distribuirati. Takođe, postoji dovoljan broj knjižara putem kojih vaše djelo možete prodavati. Moja knjiga „Između polova“ se zaista nalazi u velikom broju knjižara, ali je za godinu dana prodato vjerovatno manje primjeraka nego što je Lukas prodao za 1 čas i tako dolazimo do drugog navodnog problema.

2. Ne možete nametati ljudima šta će čitati. Ako im, nekom cenzurom, zabranite da kupuju Lukasa i Zoranu, da li mislite da će oni odmah umjesto toga kupiti tu vašu navodno kvalitetnu knjigu, ili pohrliti da uzmu Čarobni brijeg i čitav Tihi Don? Vrlo su male šanse za to, ukus i čitalačke navike se ne mogu nametnuti. U svojoj radio emisiji „GPN“ prije 4 godine sam ugostio Dragana Velikića i pitao ga jedno osnovno pitanje – da li je bolje da ljudi čitaju loša izdanja ili da uopšte ne čitaju? On je dao logičan odgovor, bolje da čitaju ono što je loše, a bojim se da većina njih ne bi ništa drugo čitala. To je pravo tih ljudi i nikakva cenzura niti lament nad nekulturom neće promjeniti te stvari.

3. Iako ne mogu dostići tiraže Lukasa, kvalitetni i popularni pisci ipak prodaju zavidan broj knjiga, njihovi tiraži su u hiljadama i čita se više nego ikad ranije. Takođe, na rafovima knjižara su stotine naslova novih mladih autora kojima treba dati podršku. Ako postoji nešto oko čega ne treba da brinemo, to je upravo kultura čitanja i kultura pisanja, i umjesto da glumimo veličinu lamentirajući nad nekvalitetom treba konstantno da ističemo ono što vrijedi i da, među onima koji bi to čitali, promovišemo.

To je suština ove cijelokupne analize. U poslednjih mjesec dana sam uzeo u ruke dva izdanja mog izdavača Sumatre (čija su sva izdanja sjajna, i to ne kažem iz lojalnosti, nego iz istinskog oduševljenja naslovima) koja potpisuju ljudi mlađi od mene 5 i 10 godina. U pitanju su zbirka pjesama „Glava iznad vode“ koju potpisuje Nađa Lazarević i roman „Spaljivanje Džošua drveta“ čitiji autor je Vladimir Vujović. Nađina zbirka je slojevita, lepršava i lagana za čitanje (a to kaže čovjek koji nije vičan poeziji), i iako to nije poenta naslova, opet je prikladno da u ljetnjem periodu razmišljamo o držanju glave iznad vode. Vladimirov roman je za naš jezik veoma originalan, neki spoj njemačke serije Dark i Linklaterovog filma Dazed and confused, sf roman koji se dešava na Jadranskom moru. Oba izdanja se mogu naći u knjižarama, možda ne u izlogu kao Lukas, ali i dalje vrijedno vaše pažnje, novca i čitanja. Razvijajmo i kupujmo domaća izdanja te umjesto lažnog šokiranja, pomažimo one koji pišu.

Ostavite komentar

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.