Odnedavno sam član jedne jako dobre fejsbuk grupe pod imenom “Ljubav je hladnija od filma”. Raznorazni ljubitelji sedme umjetnosti postavljaju različita pitanja, razmatraju omiljena ostvarenja, diskutuju. Za promjenu, jedno prijatno i kulturno fejsbuk iskustvo bez prepucavanja, svađa, neprijatnosti. Ali nije to razlog pisanja ovog teksta. Naime, naišao sam u poslednjih par dana na više objava koje tematizuju pitanje filmova koji vam se sviđaju a ne bi trebalo da vam se sviđaju, takozvane “guilty pleasures”.
Sama sintagma, iako na prvi pogled zvuči pogrešno, odlično označava dvojakost u kojem se nalazimo kada radimo nešto u čemu uživamo, a za šta znamo da nije dobro za nas. Najbolji primjer je uzimanje nezdrave, a ukusne hrane, u kasnim večernjim satima. To su prosto rečeno uživanja koja uvijek nose sa sobom osjećaj krivice, krivice koju umirujemo riječima “pa zaslužio/la si zbog toga i toga” i uz koju obećavamo svojoj podsvjesti da ćemo “od sjutra ću voditi računa”.
U svemu tome nema ničeg spornog, zato hrana i nije tema ovog teksta. Tema je umjetnost i pitanje – postoje li grešna zadovoljstva kada konzumiramo muziku, film, likovnu umjetnost i šta to uopšte govori o nama? Za početak, da razložimo šta bi bila grešna zadovoljstva u ovom smislu? To je pitka pop pjesma koju pod tušem pjeva doživotni roker, to je romantična komedija koju iznova gleda visokoprofilni filmski kritičar, to je ilustracija kojoj se divi akademski slikar. Svako od nas je imenovao neko djelo svojim grešnim užitkom i samo korišćenje te riječi govori kako umijemo pogrešno pristupati umjetnosti (ili šundu, šta god da je).
Osjećaj koji knjiga, film ili pjesma bude u nama predstavlja svojevrsnu misteriju zbog čega i postoji čitava istorija estetike kao filozofske, ali i samostalne discipline, u kojoj se postavlja ključno pitanje “šta je to lijepo” bilo da se nalazi kao objektivna vrijednost u samom djelu, ili kao subjektivni pojam u ljudima (uz naredno pitanje da li se mora javiti kod svih ljudi ili samo nekih itd.). Ako bi prihvatili da postoji “guilty pleasure” u našem odnosu prema nekom umjetničkom ili manje umjetničkom djelu sugerisali bi da je ljepota objektivna kategorija te da moramo dobro paziti o tome šta nam se sviđa, jer ako kojim slučajem kažemo za nešto ružno da je lijepo, ispašće da smo neznalice, da maltene prepoznajemo laž kao istinu. S druge strane, ako je ljepota subjektivna, lakonski “u oku posmatrača” i tu možemo razumjeti zašto pričati o krivim zadovoljstvima – prepoznajući koja grupa preferira koja djela mi se svrstavamo, činimo žanrove i autore klasnim pitanjem težeći da se svrstamo u nekakvu umišljenu elitu koja konzumira isključivo kvalitet i koja samim činom čitanja, gledanja ili slušanja pokazuje svoju vrijednost (a uz to ide nerijetko i “neshvaćenost).
Suštinski, ako kažemo (a tu smo zaista svi krivi) da nam je nešto “guilty pleasure” mi uzimamo jednu elitističku, klasnu i svaku drugu nezasluženu poziciju. Mi zapravo krivimo same sebe zbog prostog čina dopadanja, zbog uživanja u nečemu za šta mislimo da je bezvrijedno, prikladno ukusu isključivo neobrazovanijem i glupljem od nas. Mi smo zapravo toliko zaljubljeni u svoj ukus smatrajući da vrijedimo više kao ljudi zato što volimo neke stvari, dok nam ta grešna zadovoljstva kvare sliku u sebi. Ponašamo se kao da nas to zadovoljstvo koje dobijemo iz pitke pop pjesmice ili nekakvog patetičnog rom-koma čini gorim ljudima, glupljim, nekvalitetnijim u svakom smislu, odnosno da se svrstavamo sa “onim gorim od sebe”.
Istina je, razumije se, na potpuno drugoj strani. Jedino što nas tu čini gorim je ta gordost prema sopstvenom osjećaju za lijepo, ta arogancija koja čini da mislimo da smo bolji od nekog jer mi slušamo Bouvija a oni Bijonse, što mi gledamo Bergmana a oni Beja, mi čitamo Šekspira a oni Šarmu. A pored te arogancije činimo zločin i prema sebi, odričući sebi zadovoljstva nekih djela, a možda i čitavih žanrova, smatrajući ih nedovoljno vrijednim, istovremeno uokvirujući sebe u zatvor jednog te istog, onoga što smatramo “intelektualnim”. Prije svega, nije rijetko da se i u nečemu prozaičnom ili pitkom, nekom djelu namijenjenom prostom uživanju, može naći nekoliko kvalitetnih redaka, neka dobra misao ili ideja koja može poroditi novu inspiraciju. A čak i da je potpuno lišeno toga, poenta ostaje – svako uživanje u (ne)umjetničkim djelima je vrijedno provedeno vrijeme, a ona sama nose u sebi makar taj kvalitet – da su u nama pobudili jedno lijepo osjećanje. I to je sasvim dovoljno.
Dobar tekst!