Crimson flames tied through my ears, rollin’ high and mighty traps
Pounced with fire on flaming roads using ideas as my maps
„We’ll meet on edges, soon, “ said I, proud ‘neath heated brow
Ah, but I was so much older then, I’m younger than that now
Dilanova pjesma My Back Pages ima refren koji djeluje baš onako besmisleno dilanovski – bio sam toliko stariji tada, da sam mlađi od toga danas. Nisam neki prevodilac pjesama, nisam prevodilac uopšte, a sada, suočen sa naizgled apsurdnom rečenicom koja najviše smisla ima na jeziku na kom je napisana poprilično padam u svom zadatku. Srećom, engleski nam je skoro svima poznat, pa ćemo se snaći u tome šta je autor htio da kaže i postigne. Kao što je stvar sa nekim drugim njegovim pjesmama, nisam pridavao veliki značaj ovom posebnom stihu, već sam ga smatrao apsurdnim lajt-motivom pjesme koji samo zaokružuje prethodne stihove i drži ih skupa, bivajući sam bez posebnog značaja.
Girls’ faces formed the forward path from phony jealousy
To memorizing politics of ancient history
Flung down by corpse evangelists, unthought of, though somehow
Ah, but I was so much older then. I’m younger than that now
Godina 2020. i ovaj prelaz u 2021. mijenja to mišljenje, štaviše čini da se nadam da je ovaj prosti apsurd zapravo najsmislenija i optimistična stvar kojoj se možemo nadati u novoj godini. Kakva je bila 2020, naročito u Crnoj Gori? Reklo bi se da postoji nešto u brojkama i da ponavljanje broja 20 zapravo poentira da se u ovoj godini desilo ono što se dešava u 20 drugih, da je bilo toliko događaja da ispune 20 običnih godina. Godina prenapučena politikom, protestom, aktivizmom, borbom i koronavirusom. Godina koju niko nije mogao predvidjeti i čiji sadržaj bi djelovao kao fantazija ili fantazmagorija čak i u decembru 2019. Godina najvećeg broja ljudi na ulicama u crnogorskoj istoriji je istovremeno i godina policijskog časa, godina u kojoj smo konstantno pratili sadržaj koji je izazivao i ponos i strah, u kojoj smo bili na ulicama i u stanicama policije, u kojoj su mnogi ležali u bolnicama, te smo opsesivno prali ruke, dezinfikovali kese i svakodnevno čitali broj zaraženih i umrlih dok nam umovi nisu ogrezli u običnu statistiku. Godina u kojoj se izlazilo na birališta s osmjehom i plakalo od sreće dan posle nakon 30 godina patnje a onda mjesecima strijepilo da ta pobjeda ne bude uzaludna i protraćena. Ali svakako godina kada možemo reći da smo stupili u političko, u pravom smislu riječi.
In a soldier’s stance, I aimed my hand at the mongrel dogs who teach
Fearing not that I’d become my enemy in the instant that I preach
My existence led by confusion boats, mutiny from stern to bow
Ah, but I was so much older then, I’m younger than that now
Sve ovo je činilo da ove godine nakupimo mnogo bora, da mnogo strahujemo, da ono što je lijepo ne možemo proslaviti sa najmilijima, da ne možemo zagrliti sve one drage ljude van najbližeg okruženja, da lijepo ne proslavimo a ružno i tužno ne ožalimo, ali ne treba se brinuti zbog toga. Sva svoja iskustva smo u sebi ponijeli i ona čekaju da budu pravilno iskazana – sve ono što smo proživili nas čini osobama kakve jesmo danas i svako naše iskustvo, naročito ako dolazi iz graničnih situacija (a život pod pandemijom je sve samo ne obično stanje) će učiniti da budemo mnogo više u 2021 nego što smo bili prije svega ovoga. Zato za novu godinu mogu imati samo jednu želju – da budemo daleko mlađi ove godine nego što smo, pritisnuti okolnostima, bili u prošloj, a svi uspjesi, kao i svi izazovi će se iskazati u našim novim, nadajmo se i mlađim, karakterima. I onda, kada se kao bolji ljudi, budemo sjećali 2020, bilo radi učešća u protestnim litijama, bilo radi ponosa nakon izlaska na izbore, bilo radi bilo kog poteza otpora koji smo pokazali ili načina na koji smo se držali u odnosu prema nepoznatoj bolesti da možemo reći, novog duha – but I was so much older then, I’m younger than that now.
Mogao je i ovaj tekst biti bolji, ali ja sam i dalje star od prethodne godine, a valjda će ga neki mlađi ja popraviti i učiniti ljepšim u narednim danima.