Čerčilu se, možda nepravedno, pripisuje citat „Pa nećete vi tamo živjeti“, koji je navodno dao kada su ga pitali zašto je podržao komuniste u posleratnoj Jugoslaviji. Ono što je danas očigledno je da su mnogi uticajni ljudi svijeta na isti način klimnuli glavom na izbornu pobjedu Žaira Bolsonara. Istina, njima bi bilo milije da je tu poziciju zauzeo Žerardo Alkmin, ali kad već to nije bilo moguće, neka bude bilo ko, samo ne kandidat PT-a jer neće oni tamo živjeti.
Ovim je završena četvorogodišnja saga uništavanja nekad najsnažnije partije Brazila i Južne Amerike, partije koja je, uprkos svojim manjkavostima, donela Brazilu prosperitet, ulazak u 10 ekonomski najsnažnijih zemalja, bili u jednom trenutku jedina zemlja koja je imala pozitivan trgovinski bilans sa Kinom, ušli u tada BRIC, bili prva zemlja Latinske Amerike koja je održala Olimpijske igre.
PT, Lula da Silva i pogotovo Dilma Rusef imaju određenu odgovornost za Bolsonarov dolazak ali nije presudan. Dio brazilskog društva koji nikad nije prihvatio da „čovjek iz naroda“ bude predsjednik, i pritom uspješan predsjednik, je dugo čekala svoju priliku da se vrati na pozicije moći i to je učinio parlamentarnim pučem prije 2 godine. Oni to nisu mogli sami, u sve su bili uključeni raznorazni inostrani elementi, prije svega Atlantski savjet koji je konstantno podržavao promjenu vlasti u Brazilu, hvalio rad sudstva koje je procesuiralo isključivo članove PT-a (mnoge bezuspješno, ali ih je zato maklo s vladajućih pozicija). Strana agenda je bila jasna, dovesti poslušnu vlast koja će predati ogromne resurse Brazila kapitalu koji nema više na koju stranu da se širi prebacivši svu aktivu iz Evrope u Jugoistočnu Aziju a prethodno isključivši svu proizvodnju iz Sjeverne Amerike.
Opet, strani faktor je računao da će tu moć preuzeti „umjereni kapitalisti“, ta klasa koja je izgubila neograničenu moć 2003 godine ali u prikrajku je čekao svoju priliku Žair Bolsonaro. Kako je došlo do njegove pobjede? Iskoristio je vakuum pada PT-a, populistički talas u cijelom svijetu, žestoku nepopularnost svih kandidata centra koji su za dvije godine vlasti sunovratili Brazil gore nego ikad u njegovoj istoriji i onda uradio ključan potez – doveo neoliberalnog ekonomistu za svog glavnog savjetnika.
Bolsonara niko sa strane nije podržao, ali već danas, kada Kanađani javno izražavaju zadovoljstvo njegovom pobjedom radujući se rudnim i šumskim bogatstvima velike zemlje, jasno je za koga su navijali u drugom krugu. Velika je istina da, između umjerene ljevice i krajnje desnice, savremeni kapital bira desnicu. Bira kandidata koji će prodati Embraer Boingu, Petrobras u djelovima BP-u i ostalima, Amazon dati Kanađanima itd. Što se ostalog tiče, može Bolsonaro da ispuni svako svoje predizborno obećanje, jer neće oni tamo živjeti. Šta fali novom Pinočeu ili Suhartu ako će kapital da se okreće?