Sjećate li se čime se bavi Vinston Smit, protagonista romana 1984?
On radi za Ministarstvo istine i njegov posao je, u suštini, istorijski revizionizam. Ali za razliku od savremenog istorijskog revizionizma domaćeg tipa, koji selektivno bira činjenice ili jednostavno izmišlja, Vinston je mnogo temeljniji. On prati vijesti Partije i onda pretražuje medijske arhive kako slučajno ne bi postojala diskrepanca između „današnje“ i neke stare izjave. Roman navodi primjer o tome da je Partija danas izjavila da je prošle godine proizvedeno 59 hiljada pari cipela a Vinston nalazi da je prije 6 mjeseci rečeno da će proizvesti 80 hiljada pari i onda rediguje taj stari članak. Dalje kaže da možda te godine nije napravljeno ni 10 pari, ali je važno da novinske arhive budu ujednačene.
Tretiram 1984 (kao i Vrli novi svijet Oldosa Hakslija) maltene kao teorijsku knjigu jer savremena politička zbivanja u dobroj mjeri prevazilaze djela antiutopije.
U Baru je glavna tema trenutno protest protiv rušenja parka i čupanja 80 stabala čempresa starih 80 godina. Drveće koje je preživjelo Drugi svjetski rat, ali izgleda neće „valorizaciju“. Nisam se oglašavao ovdje o toj temi, ljudi koji vode protest su učinili da je nepotrebno, jer maltene sve rade ispravno. Evo šta mi je zapalo za oko:
Pri otvaranju odjeljenja Mala luka, direktorka barskih vrtića je 15-og oktobra izjavila da više ne postoje redovi za čekanje na upis, da bi, svega 9 dana kasnije u izjavi medijima istakla da 10 godina postoje redovi čekanja i da će protest naškoditi prije svega djeci koja nemaju u koji vrtić da se upišu. Kada je trebalo da se nešto prikaže kao uspjeh, onda nije bilo redova čekanja, kada je trebalo krivicu za nepostojanje još jednog vrtića prebaciti na građansku inicijativu, redovi su se opet stvorili. Kamo sreće da postoji memorijska rupa, pa da ona prva izjava sad nestane. Računajući na kratko pamćenje javnosti, na to da se vijesti ne čitaju pažljivo i da im se ne prilazi temeljno, isto stanje se, shodno potrebi, prikazuje na dva različita načina, kako bi se, u prvom slučaju, pobrale lovorike, a u drugom, sramotio dio javnosti.
Gospođa koja je dala tu izjavu nije usamljena u ovoj praksi, nit je ta praksa vezana za samo jednu partiju, ali zaglušujuća buka društvenih mreža, spinovanje poslušnih medija, zloslutni komentari botova po portalima su memorijske rupe današnjice.
Ipak, redovi za čekanje na upis u vrtić ne nestaju i nastaju za samo 9 dana zar ne?