Eto, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite, dakle, mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi!
Jevanđelje po Mateju 10-16
Prikladno je početi predgovor o knjizi jednog jezuite izvodom iz Jevanđelja, imajući u vidu da je jedan od ciljeva tog reda bio princip – svijet ćemo učiniti hrišćanskim tako što ćemo hrišćanina učiniti svjetskim. Imajući u vidu da se kroz riječi Jevanđelja ne nalaze direktna uputstva apostolima kako da budu istovremeno i kao zmije i kao golubovi, mogli bismo biti skloni tome da zaključimo da je djelo Baltazara Grasijana „Vrelo mudrosti ili pravila za život“ upravo takvo djelo puno praktičnih savjeta namijenjenih apostolima, misionarima, jezuitima. Ali, iako je Grasijan živio i stvarao u Španiji 17. vijeka, dobu kada su sljedbenici Ignacija Lojole doživjeli ogromnu ekspanziju i potpuno definisali svoju misiju, bilo bi preusko staviti Grasijana i njegovo djelo isključivo u jezuitski kontekst. Potvrdu za ovaj stav nalazimo i u tome što je Grasijana izrazito poštovao (i preveo) Artur Šopenhauer, filozof koji nije mnogo mario za religiju i smatrao je „popularnom metafizikom“ namijenjenoj „gomili koja nije sposobna da misli, već samo da vjeruje“.
Shodno tome, mjesto „Vrelu mudrosti“ nije pored djela jezuita, već uz ključno političko djelo humanizma, a to je „Vladalac“ Nikole Makijavelija. Kao što Makijaveli daje dobronamjerne (iako nerijetko u društvu prokazane) savjete budućem vladaocu, tako Grasijan daje maksime za bilo koga ko želi biti „mudrac“. Aristotel je u svojim djelima, prevashodno „Nikomahovoj etici“ govorio o intelektualnim vrlinama navodeći dva tipa – teorijsku mudrost („sophia“) i praktičnu mudrost („phronesis“). Praktična mudrost se može objasniti kao kombinacija racionalnog mišljenja i znanja, ali je njena upotreba djelatna, ona nam koristi da odredimo koje od naših mogućih djela će najvjerovatnije donijeti željeni ishod. Za Aristotela, praktična mudrost nije neka vještina, nije gaženje po leševima koje će nam donijeti praktični boljitak, već predstavlja refleksiju koja će spojiti dobre ishode sa dobrim, moralnim životom. Ona u sebi treba da spaja moralan i uspješan život. Aristotel, u šestoj knjizi Nikomahove etike, govoreći o praktičnoj mudrosti, ne daje nikakve savjete ili smjernice za njeno dostizanje, te je na taj način Grasijanovo djelo jedna praktična nadogradnja teorijskom opisu te djelatne, praktične mudrosti. Kao što Aristotel govori o tipovima država i vladanja u „Politici“ i „Ustavu Atinskom“, ali ne govori kako ostvariti najbolji od njih, već to čini svojim savjetima Makijaveli, tako ne govori ni šta da radite da biste bili praktično mudri, već objašnjava šta praktična mudrost jeste, a savjete za njeno dostizanje nalazite kod Grasijana. U neku ruku, ova dva filozofa, čije je djelo razdvojeno državama, životnim pozivom i jednim i po vijekom, na isti način pokušavaju praktički nadograditi teorijsko djelo jednog od najvećih filozofa svih vremena. Takođe, kao što Makijavelijevo djelo nije isključivo lista smjernica, već i analiza toga šta prava država i pravi vladalac jesu, tako i Grasijanovo djelo kroz maksime analizira šta je mudar čovjek i šta ga odlikuje.
Živimo u dobu u kojem je tržište preplavljeno knjigama za samopomoć, te na rafovima knjižara i biblioteka vidimo sve više djela iz oblasti nazvane „popularna psihologija“ (iako je od ta dva termina tačniji ovaj da se radi o nečemu popularnom nego da se radi istinski o psihologiji, čast izuzecima) koja nerijetko nude, kao da se radi o dijetama, savjete kako da poboljšate svoj poslovni, ljubavni, porodični ili generalni život za određen vremenski period. „Vrelo mudrosti“ nije takva knjiga. U tri stotine Grasijanovih maksima vi ćete naći pregršt dobrih savjeta o tome kako da se ponašate, šta da radite, kako da budete mudriji i da vas drugi percipiraju kao mudrije. Iako su pisane prije više od tri stotine godine, ove maksime su potpuno prikladne današnjem društvu, kao da su pisane za čovjeka trećeg milenijuma. Kao što su berzanski špekulanti prigrlili „Umijeće ratovanja“ Sun Cua kao svoju novu Bibliju, mogu da zamislim kako politički savjetnici i aktivisti prihvataju i upotrebljavaju „Vrelo“ kao svoju. To ne znači da ovo nije knjiga za apsolutno svakog čovjeka, jer praktična mudrost je nešto čemu svi treba da težimo. Jedan od prevodilaca ovog djela na engleski jezik, Džozef Džejkobs, preporučuje da se ne čita preko pedeset maksima na dan, kako biste imali prilike da ih upijete, razmislite o njima i eventualno primjenite. Skloni smo tome da govorimo o svom vremenu kao „materijalnom“, da govorimo o zapostavljenim duhovnim, tzv. „pravim“ vrijednostima, а Baltazar Grasijan u svojim maksimama daje dobre savjete kako ispuniti i uvećati svoj „duhovni“ život. Ova knjiga već neće nuditi samopomoć i rok nakon kojeg ćete postati bolji i uspješniji, ali vam daje savjete kako da dostignete, ili kako da se makar približite, praktičnoj mudrosti, u njenom izvornom, aristotelovskom, smislu. To nije jednostavan zadatak i tim putem nije lako, ali jeste vrijedno, koračati.
Knjigu možete naručiti direktno kod izdavača na http://sumatra.rs/ kao i u mnogobrojnim knjižarama