Opet novi gospodar – analiza izbora u Crnoj Gori

Tri sedmice kampanje koje su nam donijele novog-starog predsjednika su iza nas. Slobodno možemo reći da su ovo bili izbori po mjeri nezainteresovanih za politiku jer nije bilo toliko teško izbjeći kampanju, ako ste to željeli. Istina, kako su se izbori približavali, povećavao se broj bilborda kandidata vladajuće partije dok su opozicioni kandidati pokušavali da igraju na mlađu populaciju fokusiranjem na internet kampanju. Rezultati nisu bili neočekivani i najbolji način da analiziramo kampanju i ono što će uslijediti je da to uradimo kroz svakog od kandidata redom koji su zauzeli na biračkom listiću:

Marko Milačić je tempirao osnivanje svoje partije neposredno prije predsjedničkih izbora. Ovaj taktički razuman potez je imao za svrhu da Milačićevu popularnost u određenim krugovima crnogorskog društva (zahvaljujući njegovom prethodnom aktivizmu) prenese na novu partiju a sama njena načela govore da se radi o stranci desnice koja računa na nezadovoljne glasače Demokrata, SNP-a i DF-a i nudi tvrđu retoriku. Ta retorika, nalik na čisto konzervativne evropske stranke je preovladala kampanjom što je dovelo do toga da obećanja nemaju veze sa predsjedničkim ovlašćenjima ali to i ne interesuje previše birače. Rezultat od 2.7% je solidna podloga za buduće utemeljenje partije i njeno dalje razvijanje infrastrukture zavisi od potencijalnog mandata u Podgorici.
Mladen Bojanić je prekasno postao kandidat najvećeg dijela opozicije. Čovjek koji je imao mogućnost da pomiri raznovrsne stavove opozicije time što je nacionalno Crnogorac, ali govori srpskim jezikom, što se istakao u borbi protiv korupcije, što je bio u Pozitivnoj Crnoj Gori ali je napustio na vrijeme, zato što je podržao proteste DF-a ali nije “pljuvao” one koji su ušli u prelaznu Vladu. Osim toga, njegov poslanički nastup je dobro zapamćen. Ipak, da bi kandidat bio čovjek koji je neko vrijeme van fokusa javnosti, kampanja je morala trajati mnogo duže. Korektni nastupi Bojanića kroz konvencije, video poruke i televizijske nastupe nisu bili dovoljni da mobilišu glasače. On je morao biti poznat kao kandidat makar 3 mjeseca prije izbora i tada je trebalo krenuti u kampanju da bi postojale ikakve šanse za ugrožavanje Đukanovića. Ciljna grupa Bojanićevog štaba, mladi, su vidjeli njegove poruke dovoljno puta, ali radi se o biračima koji su najčešći apstinenti i vjerovatno je dobar broj njih ostao kući iz nekih površnih razloga. Treba reći da je rezultat od skoro 34% dobar i da je na opoziciji koja ga je podržala da razmisli zašto nisu uspjeli da se dogovore oko kandidata ranije, te zašto njihovi simpatizeri nisu izašli, da li je problem u Bojaniću kao kandidatu, ili realnije u mobilizaciji glasača od strane stranaka i koalicija. Ovaj rezultat će sigurno obeshrabriti glasače opozicije na lokalnim izborima i sada, u opštinama u kojima su mogli imati prednost, kao što su Podgorica i Bar, momentum je na strani DPS-a.
Hazbija Kalač je u izbore ušao sa ciljem da uspije ono što mu nije pošlo za rukom na parlamentarnim izborima – da uđe u biračko tijelo Bošnjaka/Muslimana koji su možda nezadovoljni politikom Bošnjačke stranke, partije koja služi za zapošljavanje svojih kadrova ne razlikujući se ničim od vladajućeg DPS-a. Kao što je bio slučaj na parlamentarnim, Kalač nije uspio da prodre u to tijelo, što govori i loša izlaznost u opštinama kao što su Rožaje, Gusinje, Plav. Mnogi Bošnjaci/Muslimani nisu glasali Đukanovića, ali ih ni Kalač nije zainteresovao.
Vasilije Miličković je imao šanse da predstavlja jednog interesantnog kandidata koji bi svakako bio bez šansi ali bi iskoristio dato vrijeme da prenese poruke koje smatra važnim. Nije uspio u tome i djelovalo je da je tokom kampanje rasla njegova frustracija te je djelovao neozbiljno i probudio sumnje da nije skupio potpise na pošten način.

Dobrilo Dedeić se volšebno pojavio dan-dva pred kraj roka za predaju potpisa, ulazeći u trku sa pričom o pravima Srba u Crnoj Gori. Njegovo pojavljivanje maltene niotkuda je dovelo do sumnji u porijeklo potpisa koje je predao a zapaljiva retorika dovela do toga da mnogi pomisle da se radi o provokaciji koju će Đukanović iskoristiti da se opet predstavi kao čuvar manjina od navodno problematičnih Srba. Ipak, Dedeića nije bilo puno u kampanji, preskočio je obe debate na RTCG a ni sam Đukanović ni njegovi mediji nisu koristili njegove poruke kao “babarogu” za manjine te čitava ova kandidatura ostaje nejasna.
Draginja Vuksanović se kandidovala i slala poruke sa jasnim ciljem – podizanjem duboko posrnulog SDP-a. Nakon što su definitivno izgubili sve poluge moći na državnom nivou a samim tim i moć za zapošljavanjem svojih članova i simpatizera, lideri SDP-a su vidjeli da rejting njihove stranke ozbiljno klizi i da na lokalnim izborima koji su se održali prolaze veoma loše. Zato su isturili kandidatkinju koja je jedina imala šanse da zainteresuje birače i ponudi nešto novo imajući u vidu njen građanski aktivizam kroz podržavanje protesta, dobar akademski pedigree i činjenicu da je prva žena kandidat za predsjednika Crne Gore. Ona sama je pokušavala da izbjegne loš status SDP-a obećanjima da će izaći iz partije u slučaju izbora, te navodeći da nije bila član niti jedne koalicione Vlade i navodeći isključivo ona glasanja u kojima je glasala suprotno poslanicima DPS-a. Rezultat koji je ostvarila je dobar, daleko bolji od onoga što bi SDP uzeo da su izbori bili parlamentarni ali je pitanje koliko će tog kapitala ostati za lokalne izbore kada u prvi plan opet izađu nepopularni Krivokapić i Konjević. Grupni izlazak na pres konferenciju nakon objavljivanja rezultata ukazuje da vrh stranke želi da prisvoji rezultat Vuksanović i prenese ga na samu partiju.
Milo Đukanović se kandidovao pred sam kraj roka za predsjedničke izbore time budeći sumnju da mu nije dozvoljeno od nekih stranih centara da učestvuje. Ne znamo da li je to istina, ali je očigledno da je kratka kampanja njemu najviše odgovarala jer je DPS na terenu bio sedmicama, možda i mjesecima prije ozvaničavanja kandidature i njihova mreža je superiorna u odnosu na opoziciju. Takođe, Đukanović je skratio kampanju opoziciji i onemogućio ih da dovoljno jako udare na njega, te probao da ih delegitimize nepojavljivanjem na TV debatama. Svrha kampanje je bila demonstracija moći, kroz zakupljivanje nepotrebno velike količine bilborda te zakup najvećih sala u svim gradovima u kojima se pojavio. Simpatizeri DPS-a su tako dobili poruku “nas je daleko najviše, glasajte da pobjedimo zajedno” a simpatizerima opozicije poručeno da su izbori unaprijed dobijeni, da nemaju šanse i da je bolje da ostanu kući. Jedini glasači kojima se obraćao a da nisu njegovi su oni potencijalni Draginje Vuksanović, poručujući im da je SDP skrenuo s puta i da je “odbrana Crne Gore” isključivo uz njega. Sve ove poruke su se primile i DPS je ostvario svoj cilj. Njihovi glasači, bilo svojom voljom, bilo zbog zaposlenja i sličnih beneficija, su izašli na birališta u velikom broju, glasači opozicije nisu te DPS ulazi sa velikom prednošću u ciklus lokalnih izbora, pogotovo što se oni dešavaju neposredno nakon inauguracije Mila Đukanovića i proslave Dana Nezavisnosti.

Svjesno preskačem priču o načinu na koji DPS pobjeđuje. Njihovi mehanizmi uticaja na birače, bilo kroz zaposlenje, usluge (legalizacije objekta, prioriteta kod Morskog dobra i sl.), te paralelni štabovi na izborni dan su poznati i ako opozicija ulazi u tu igru treba sve to da očekuje. Ono što je indikativno je da su ovo bili najmirniji izbori od 2013 do danas što nameće sledeći zaključak – kada je DPS siguran u pobjedu, izbori protiču mirno. Taj zaključak nas samim tim vodi ka shvatanju da su svi prethodni sukobi, nejasnoće, sumnje u ozbiljne krađe vjerovatno indukovane od strane vladajuće partije koja ni po cijenu života neće napustiti vlast. To je ono što je najstrašnija poruka svih ovih izbora, da nam DPS šalje poruku – ili mi na vlasti ili rat i nesigurnost, a sve ovo prolazi uz podršku, direktnu ili indirektnu, zemalja u regionu, Evropske Unije i SAD-a koji redom ćute ili čak hvale izborne procese kod nas, bilo da se završavaju kao u nedjelju, bilo u prijetnji “državnog udara” bilo sa mnogim glasovima iz Rožaja koji stižu u poslednji čas. Dobra stvar ovih izbora je što je razbijen još jedan mit – ulazak u NATO neće nikako spriječiti Đukanovića da drži poluge moći. Ako išta drugo, taj ulazak ga je dodatno osnažio i on se sad sprema na sledeću poruku – da nas samo on može uvesti u EU.