Dobročinstvo se u Crnoj Gori kažnjava

U moru nadrealnih događaja, kojima svakodnevno prisustvujemo ili direktno ili putem medija u Crnoj Gori, često se desi da “ispod radara” prođu neki zakoni, uredbe, pravila, koja su ustvari prava slika i prilika naše države. O našem društvu dovoljno govori to što u kolumnama više ne moramo davati objašnjenje termina “Superhik” ili pridjeva “superhikovski” jer čak i oni koji nisu čitali Alan Forda znaju dobro šta taj lik predstavlja. U izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dobit pravnih lica je donesen još 2016. godine bez mnogo pompe a njegove uredbe u suštini sad stupaju na snagu. Tako je u stavki 14 navedeno da se kao trošak pravnog lica smatraju isključivo donacije različitim tipovima organizacija (za sprečavanje siromaštva, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje itd.) u iznosu do 3.5% vašeg godišnjeg prihoda. Uredba dakle govori sledeće – ako ste, kao pravno lice (DOO, preduzetnik, AD, svejedno) u prošloj godini uplatili neka sredstva u humanitarne svrhe, recimo za liječenje nekog djeteta, ili ste pomogli talentovanog đaka da ode na takmičenje uplativši novac na lični račun, te ako ste bili toliko humani da ste veći dio vašeg prihoda potrošili u humanitarne svrhe, to se smatra vašom dobiti i na taj iznos morate platiti porez od devet posto.

Da pojasnim – svaka firma ima pravo da troši novac sa računa tako što će plaćati robu i usluge koje se mogu smatrati neophodnim za tu firmu. Tako može plaćati gorivo, kancelarijski material, službeni telefon i slično. Sem toga, možete do 1% plaćati reprezentaciju, tako što ćete recimo platiti ručak poslovnim partnerima time promovišući svoju firmu. S druge strane, ako želite da platite ljetovanje sa računa firme, na iznos aranžmana morate platiti i 9% poreza, jer se smatra da taj iznos predstavlja vašu ličnu dobit, vaš profit. Donedavno, izdavanja u humanitarne svrhe, sitna sponzorstva, donacije, dotacije su išle u prvu kategoriju, smatrane su poslovnim troškom. Time je država stimulisala društveno korisno ponašanje jer ste mogli umanjiti svoju dobit, a samim tim i oporezivu osnovicu, tako što ćete novac usmjeriti onima kojima je potreban. Takva praksa je potpuno normalna stvar i predstavlja standard u maltene svim zemljama svijeta.

Ove godine situacija je drugačija. Ako želite da uplatite donaciju privatnom licu (u bilo koje svrhe), na sav taj iznos morate platiti 9% poreza. Dakle, ako ste prošle godine odlučili da pomognete kako bi se neko dijete moglo da liječiti u inostranstvu, jer kod nas nema mogućnosti za borbu sa tom bolešću a fond zdravstva sporo reaguje, i uplatili 100 eura, morate platiti još 9 eura našoj državi. Razmislimo o ovoj logici. Roditelji nekog djeteta, otkrivši tešku bolest svog ili svoje najmilije a nemajući podršku Fonda zdravstva (čiji je to posao) se sami organizuju i mole građane za pomoć da finansiraju to liječenje. Građani, iako daju 11.5% svoje bruto plate na zdravstvo, u velikom broju i veoma brzo odgovaraju na njihov poziv i prikupljaju neophodan novac. Država, ona ista čija je dužnost bila da organizuje i plati liječenje tog djeteta, reaguje tako što će naplatiti porez svakome ko je sa firme uplatio sredstva. Ukratko Crna Gora tretira vaše finansiranje nečijeg liječenja ćefom, stavljajući znak jednakosti između potrošenog novca za nečiju dobrobit i uplate ljetovanja u Grčkoj. Ovakvo oporezivanje onda možemo samo nazvati porez na to što živimo u Crnoj Gori, porez na to što plaćamo ono što smo već platili, jer je naš novac za fond zdravstva otišao na kupovinu novog ministrovog automobila ili na slične “urgentne” stvari.

Jasno je kako bi državni organi htjeli da brane ovu odluku – ideja je da se sve donacije, dotacije, sponzorstva, prebace u sistem pravnih lica da bi se predupredile moguće zloupotrebe jer uplate fizičkim licima ne prolaze istu provjeru kao ona pravnim licima. Time se zanemaruje realnost i kao po običaju, preskačemo nekoliko koraka. Ako ostanemo na temi koja nas najviše boli, a to je liječenje najmlađih, sjetićemo se da je Fondacija “Budi human” osnovana tokom 2017 godine, odnosno da je postojao period kada nije bilo pravnog lica kojem bi se obratili oni u nevolji. Isto važi za mnoge druge aspekte gdje bi željeli da demonstiramo dobročinstvo. Takođe, organizacije koje postoje su u prvim danima svoje egzistencije, imaju svoju internu procedure, a nekad je potrebno reagovati odmah. Ne možemo očekivati da ovaj mali broj humanitarnih organizacija sa ograničenim ljudstvom bude spreman da odgovori na svaku potrebu. Tu su dalje individualni sportisti, mladi talenti, naučnici i mnogi drugi koji možda nemaju krovne organizacije a koje bi željeli da podržimo. Pored toga, mi imamo veliki broj zaposlenih u inspekcijskim službama. Ti ljudi, osim što primaju plate iz budžeta, imaju službene telefone, plaćene dnevnice, a mnogi od njih plaćen pun pansion na primoriju u toku sezone. Umjesto što provjeravaju piše li na vratima vuci ili guraj, i da li je bakici koja prodaje suvenire otpala deklaracija sa robe, mogli bi da provjeraju postoje li zloupotrebe ovog tipa.

Pogledajmo još situaciju sa davanjem pravnim licima. Iznos 3.5% godišnjeg prihoda je nevjerovatno mali i restriktivan. Studija Charities Aid Foundation iz maja 2016 je na uzorku od 24 zemlje zaključila da procenat državnih podsticaja ka humanitarnim davanjima utiče na to koliko pravna i fizička lica daju u dobrotvorne svrhe. Navešćemo par primjera – u SAD-u, između 30 i 50% bruto prihoda može biti izuzeto od poreza na dobit ako su sredstva otišla u dobrotvorne svrhe. U Kanadi 75%, Velikoj Britaniji 100%, Australiji 100%, Vietnamu 100% Njemačkoj 20%, Kini 12%, Italiji 10% i tako dalje. Navedimo još da većina zemalja omogućuje da se vaš lični porez na dobit (9% vaše neto zarade koji poslodavac plaća državi) takođe može umanjiti tako što bi sredstva preusmjerili u dobrotvorne svrhe. Ko ne bi radije dao novac za nekog mališana umjesto da što njegov porez predstavljao dio od 8 miliona eura koliko je Vlada potrošila na gorivo u prethodnoj godini? Ovakva praksa nam je neophodna, zamislite šta bi mogli učiniti sa recimo polovinom od 16 000 000 eura, koliko je poreza na zarade zaduženo u jednom mjesecu ako uzmemo u obzir Monstatove podatke o 239 800 zaposlenih sa prosječnom zaradom od 512 eura.

Do tad, slobodno možemo zaključiti da je politika ove države samo da nas kažnjava, produbljući tako nešto o čemu mnogi govore – permanentno stanje života pod stokholmskim sindromom. Kažnjava nas što naše poreze troši tako što neće da organizuje lokalne i predsjedničke izbore istovremeno (što bi bilo racionalnije i jeftinije). Kažnjava nas što ih troši na jednokratne socijalne naknade prebogatim funkcionerima (jer viceguverner centralne banke nema novca da piše knjigu a direktor lokalnog vodovoda da kupi drva za ogrijev), troši ih na to što direktor Uprave ze nekretnine tuži sam sebe i naplaćuje novac od države, što su u Vladi sjedjeli ljudi sa konfliktom interesa i nagomilanim funkcijama a da ne pominjemo Limenke, Ramade i ostalo. I onda, kada uprkos tome odlučimo da pored svih plaćenih poreza, doprinosa, naknada i harača mi umjesto države podržavamo djecu, talente, ugrožene, socijalne slučajeve, ona nam naplati porez i na taj iznos. To djeluje kao porez na glupost. Na nama je i dalje da budemo humani i dajemo sve od sebe na dobrotvornom planu, ali i da natjeramo izabrane predstavnike da budu servis građane, a ne svojih uskih interesa.

Ostavite komentar