Pisati kritike je neobično odgovoran posao u svijetu. Kritičar, osoba naizgled prefinjenog ukusa, jednim svojim tekstom, jednim mišljenjem može da mjesece rada pretvori u prah ili da vine u zvijezde. Tako je makar nekad bilo. Otklon prema ovim neizabranim elitama, spoj bogobojažljivosti i prezira je zato česta tema umjetničkih djela te su i sami kritičari nerijetko likovi u filmovima, dramama, romanima (recimo cinična i samouvjerena Tabita Dikson u Inarituovom Birdmanu). Kod nas je situacija očekivano drugačija. Uslovi rada domaćih umjetnika, koji uglavnom moraju imati još jedan „pravi“ posao pored svoje umjetnosti obesmišljava kritiku. Naša umjetnost je zato posmatrana kao specijalna olimpijada (bez ikakve ružne derogirajuće konotacije) jer je i sam momenat učestvovanja, tj. sam čin stvaranja nešto što zaslužuje divljenje i pohvalu. Postoje svakako oni koji su privilegovani i u takvom sistemu ali o njima ne želim da govorim. Suština je da svaka kritika kod nas mora počinjati uz priznanje uslova u kojima umjetnici rade, uz priznanje entuzijazma i nakon toga svaka kritika tupi oštricu – ako je negativna ona je makar donekle maliciozna, ako je pozitivna, ona uračunava ovaj hendikep. Tako uglavnom stoje stvari.
,
„Orkanski visovi“, jedini roman Emili Bronte je neobično uticajno štivo. Djelo koje se na prvi pogled čini ljubavnim romanom u sebi sadrži formu različitih i možda nepouzdanih naratora, teme razdora čovjeka između civilizacije i prirode, pitanje klasnog društva, odnosa osvete i ljubave i mnogo šta drugo. Djelo koje je uticalo na tako raznorodna djela kao što je „Pobunjenik“ Alberta Kamija, pjesme Silvije Plat, album Kejt Buš i još štošta očigledno ima dosta da ponudi. Prvo što moramo reći o „Orkanskim visovima“ u produkciji Barskog ljetopisa i Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ i režiji Dore Ruždjak Podolski je da se radi o zaista ambicioznom projektu. Kada sam čuo koje štivo je odabrano za predstavu prvi instinkt u meni je rekao da to jednostavno ne može da izgleda dobro – knjiga svoj kvalitet crpi koliko iz sukoba u kom su maltene svi likovi toliko i u neobičnom načinu propovjedanja koje nije hronološko. Osim toga, sama lokacija „Visova“, spoj prirodne ljepote i maglovitog očaja se može smatrati ravnopravnim likom u radnji, likom koji daje dodatnu dubinu svim učesnicima radnje. Moj prvi instinkt je bio potpuno pogrešan.
Postavku predstave sam gledao u petak, 21. jula, u prvom prikazivanju otvorenom za javnost (premijera je bila rezervisana samo za one sa pozivnicama) na sceni unutar zidina Starog Bara. Prvo što primjetite je savršenstvo ambijenta. Iako ruralna Engleska, tj. Jorkšir ni po čemu ne liči na prostor oko Starog Bara režija predstave nam je pokazala da su porodice Ernšo i Linton slobodno mogle živjeti (i stradati) negdje pod Rumijom. Drugo što primjetite je iskorišćenost same scene – glumci su nerijetko među publikom, na zidiću sa strane, pojavljuju se na svim mogućim prozorima i izlaze iz svakog prolaza koji postoji. Tako shvatimo da ona priča o hendikepu ne mora predstavljati okove umjetnicima, štaviše siguran sam da bi predstava izgubila nešto od svojih čari da smo umjesto zidina starog grada imali savršene kulise kakve bi mogle da ponude neki od najboljih svjetskih teatara. U ovom slučaju, hendikep je prednost, pokazujući da se svjetski nivo dostiže pravilnim afirmisanjem svojih posebnosti, a ne neukusnim kopiranjem. Sledeće što primjetimo je redukcija originalnog djela – jedan od naratora (Lokvud) je izbačen, mnoge teme zaobiđene, hronologija pretumbana. Sve ovo je urađeno sa savršenom mjerom jer se vidi da su autori predstave odabrali svoju temu, posvetili joj se i nisu se izgubili u pokušaju da svu širinu radnje prenesu (što ne bi bilo ni moguće, ni potrebno). Tako se i drama završava ranije nego knjiga, kao što je slučaj i sa čuvenom ekranizacijom Vilijema Vajlera.
Sledeća stvar koja impresionira je posvećenost detaljima. Najveći problem bilo koje priče može biti iskakanje junaka iz onog što je njegov karakter. Bilo koja brižljivo građena naracija se može uništiti nakon što neki od glavnih ili sporednih likova uradi nešto što mu nije u prirodi, za šta nema motivaciju, nešto što je ubačeno kao sredstvo kako bi se radnja kretala dalje. Ovdje nijedna scena (a ima ih dosta) nije višak već uvijek sadrži okidač za neku sledeću scenu i razloge za djela likova. Puška iz prvog čina opali u pravom Čehovljevom maniru. U djelu u kojem svi junaci čine užasne stvari jedni drugima je to neizmjerno važno jer vidimo da niko nije arhetip zlikovca, niko nije zao iz čiste zlobe. Čak i Hindli, lik koga je najlakše mrziti, ima jasno predstavljene razloge za prezir ka Hitklifu. Tako dolazimo do prve i jedine prave zamjerke – koliko su rediteljka Ruždjak Podolski i dramaturg Stela Mišković postavile priču da savršeno pokazuje razvoj likova, toliko glumci nisu taj razvoj predstavili. Postepeno padanje u očaj svakog od junaka se uglavnom nije vidjelo nego je donekle djelovalo kao da glumci imaju dvije faze – katatoničnu i histeričnu i da na pritisak dugmeta preskaču iz jedne u drugu. Daleko od toga da su glumci otaljavali posao, vidi se veliki rad i sama dužina tragedije je zahtjevala preobimne pripreme, već je stvar u tome da detaljnu razradu radnje ne prati postepen prelaz u likovima. Moguće da će u narednim izvođenjima to biti bolje, da će se te finese uigravati i popravljati, jer ova predstava i svi vezani za nju to zaslužuju. Moj lični utisak je da je posao najbolje odradila Branka Stanić kao Frances, pokazujući njenu haotičnu, bipolarnu prirodu, Katarina Krek kao Neli (koja se stopila s pozadinom, kao što i treba lik da uradi) i donekle pri kraju Ana Vučković kao Keti. Miloš Pejović izgledom idealno otelotvoruje Hitklifa, ali se čini da je bijesan od samog početka, uopšte nisam uvidio neke promjene na njemu. Isto važi za Hindlija (Dejan Ivanić), Edgara (Emir Ćatović) i Izabelu (Jelena Simić) koji su predstavili glavne atribute likova koje tumače ali isto nismo primjetili nikakav razvoj u njima od početka do kraja. Glumačku postavu zaokružuje Simo Trebješanin kao Ernšo sa malom i korektnom ulogom. Suština je da je tekst prilagođen idealno uz savršenu režiju sa odličnim rješenjem gdje se istovremeno dešavaju dvije ili tri scene koje se onda smjenjuju igrom svjetlosti, te da je takva priprema zaslužila savršenu glumu, za koju se nadam da će biti bolja i na istom nivou, pošto mnogi u pozorištu više traže jaku glumu od dobre priče, a ova predstava ima potencijal za oboje.
Želim da ovu predstavu ocijenim bez hendikepa, kao da je pravljena za bilo koji svjetski teatar u bilo kom dobu. Za takvu ocjenu ću se pozvati na Aristotela koji je u spisima „O pjesničkoj umjetnosti“ najbolje ukazao na svrhu pozorišta. Ta svrha kaže da je predstava uspjela ako u nama proizvede katarzu, ako nas tragedija iskreno rastuži a komedija dobro nasmije. Tokom čitavog izvođenja, koje je dugačko (skoro 120 minuta koji prebrzo prođu) osjećao sam u sebi veliku nelagodu, drhteći na mnoge riječi i sukobe. Dok sam gledao poslednju scenu, nešto je u meni puklo, toliko da mi je bilo teško i da aplauzom ispratim glumce. To je sigurno prava katarza, do savršenstva ispunjen cilj jedne pozorišne predstave. Pogledajte je, naročito ako možete dok još igra u Starom Baru, onako kako je zamišljena i dugo i ozbiljno pripremana. Čitavoj ekipi sve čestitke i pohvale bez kritičkog „hendikepa“.