Igrom slučaja sam imao uvid u seminarski rad moje sestre koji se bavio jednim od omiljenih mi filmskih stvaralaca. Pošto su praznici, nije loše uhvatiti predak od politike, filozofije, težih tema i razgovarati o umjetnosti, onoj sedmoj. Koristim ovu priliku da pišem o stvaraocu čiju većinu filmova volim, koji me uglavnom ispunjavaju, koji nikog ne ostavljaju ravnodušnim, ili ga mrze ili ga vole. Takođe, radi se o filmadžiji koji se nikad nije ukalupio, nije nikad prisustvovao dodjeli „Oskara“ iako je dva osvojio. To je objasnio na odličan način – ako prihvatate nagradu, onda prihvatate i da vaši drugi filmovi, koji ništa ne osvoje, ništa ne valjaju. Postavljate sebe u jedan vrednosni okvir koji nije vaš lični. Ova aristotelovska opaska je zaista dobra, ideal stvaranja nije u „drugome“, nije u tome da nam neko ocijeni i nagradi stvoreno, suština stvaranja je uvijek sama u sebi, koliko smo sebe zadovoljili i zato su nagrade nebitne.
Teško je žanrovski odrediti filmove Vudi Alena. Kad pogledamo djela nesumnjivo najvećih filmskih stvaralaca, ljudi kao što su Kjubrik, Bergman i Felini, mi ne možemo za njih reći da su stvarali samo u jednom žanru. Štaviše, njihova veličina i jeste u tome što su ispitivali različite žanrovske odrednice i šta su nadilazili sam žanr. Ipak, Vudi Alen je otišao drugim puteme. Njegovi filmovi, često opisivani kao komedije ili kao drame, nisu niti jedno niti drugo. Ali mi njegove filmove možemo da prepoznamo u kojem god dijelu da se uključimo, koliko god bili nesvjesni na radnju, glumca, postavku. Jednostavno, postoji određena poetika koja isijava iz svakog njegovog djela, čak i kada se ne radi o filmu. U ranijim ostvarenjima to je bilo lako, zato što je glavnu ulogu, centar radnje, nosio upravo sam Alen. Ali u kasnijim djelima, gdje su glavnu rolu preuzimali drugi glumci, njegov glas takođe provejava, ista poetika je tu. Tako smo klasičnu Alenovu neurozu uspjeli da čujemo kroz lepezu sjajnih glumaca koju su preuzimali glavnu ulogu u tim ostvarenjima. Slobodno možemo reći da zaista postoji žanr u kojem Alen stvara, i da se taj žanr može zvati jednostavno “Vudi Alen” ili, ako želimo biti poetičniji – Alenština.
Teško je izdvojiti najvažniji, ili recimo najbolji njegov film. Kritičari i zaljubljenici u njegov rad nemaju jedinstveno mišljenje na tu temu. Ipak većina u vrh uglavnom stavlja ista tri filma, stvarana u razdoblju od dvanaest godina. To su Eni Hol, Hana i njene sestre i Zločini i prekršaji. Kroz ta tri filma, uz dodatak četvrtog, modernijeg ostvarenja Ponoć u Parizu možemo donekle dokučiti njegove različite faze, uticaje i teme.
Eni Hol je film koji je izašao 1977 godine i govori o odnosu, za koji mnogi smatraju da je zasnovan na istinitim događajima, između Alvi Singera, kojeg tumači Alen i Eni Hol, koju je oživjela Dajen Kiton, a za koju je ulogu posebno i pisana. Ne možemo sa stopostotnom sigurnošću reći da li je film prije svega duhovit ili dramatičan. Lična drama jedne promašene veze koja mijenja glavnom liku život iz korijena je suština priče i nju osjećamo maltene od prvog do poslednjeg minuta filma. Način na koji razumijemo Vudi Alena, oličenje neurotičnog, nestabilnog Njujorčanina punog egzistencijalnog straha i strijepnje o kojoj bi Kjerkegor mogao štošta reći, je do savršenstva otelotvorena u ovom djelu. Istovremeno, njegova duhovita strana, neki nezaboravni gegovi i šale, od one koja otvara film i govori da “oni koji ne znaju ništa, predaju, oni koji znaju manje od njih predaju fizičko, a oni koji ne znaju ništa su predavali u našoj školi” čini da bi Eni Hol po količini komedije i duhovitosti mogli pozavidjeti maltene svi komični filmovi tog doba. Zato ovaj film i jeste prava “Alenština”, život viđen i kao tragedija i kao farsa, koja je nepravedno stavljena u žanr romantične komedije. Ako je Eni Hol romantična komedija, onda nijedan drugi film to nije, jer mu niti jedan nije nalik. Ovakvog, neurotičnog, tragičnog i farsičnog Vudija nalazimo i u filmovima kao što je Menhetn te mnogim drugim.
Hana i njene sestre, film najčešće navođen kao Alenov najbolji, spaja dvije naizgled nespojive stvari koje su u velikoj mjeri oblikovale njega kao stvaraoca – rusku klasičnu prozu i posleratni Njujork, “melting pot” i centar svjetske kulture (ili možda samo pop-kulture). Naslov nas asocira na Čehova, na “Tri sestre”, ali kroz priču provejavaju i “Galeb” i “Ujka Vanja”. Ipak savremeni Njujork je manje depresivno mjesto čak i u djelima Vudi Alena pa iz ovog filma izlazimo daleko optimitičniji nego što smo to bili nakon čitanja Čehova. Drama o tri para u sredovečnom dobu, onom u kojem ste već toliko toga propustili ali imate vremena da nadoknadite i stvorite nešto posebno od života zapravo i slavi, na određen kiselo-slatki način ono što se zove život. Ton filma je, kako se bliži kraju, izrazito optimističan, i to u mjeri nekarakterističnoj za Alena ali istovremeno takva nota mu je sasvim prirodna. On je uspio da pokaže da i pored svih neuroza i strahova koji proizilaze iz života ili iz same ličnosti, opet postoji razlog da budemo optimistični, da postoji toliko toga čemu se treba radovati. Svojevrsna ironija leži u tome da se ovaj film najčešće smatra Alenovim najboljim, iako ima nekarakteristično pozitivan i lijep stav ka životu. On srednje doba nije prikazao kao karakteristično očajno, niti je bio komično lijen i posezao za motivima brzih kola i mladih žena već je bio istovremeno iskren svom radu, ruskim uzorima ali i savremenom Njujorku stvorivši ovo istinsko remek djelo
Zločini i prekršaji, film iz 1992, nam pokazuje jednu drugu dimenziju u njegovom stvaralaštvu. Ubistvo i njegove reperkusije, bilo lične bilo zakonske je tema koja se ponavlja u njegovim filmovima. Ispitivanje morala oftamologa Jude Rozentala (kojeg sjajno tumači Martin Landau) je maltene filozofsko u ovom filmu. Alen pokazuje da film nije samo pričanje priče i izgradnja likova, film može biti i psihološka studija i filozofski traktat. Zločini i prekršaji tako suprotstavljaju dva filozofska stanovišta o moralu – deontološko i konsekvencijalističko, ali i ono drugo, lišeno akademizma, da li se moralnost nekog čina i neke osobe nalazi u tome kako ta osoba vidi sebe ili kako je vidi svijet. Juda Rozental zna da je ubica, a svijet misli da je filantrop. S druge strane, lik koji tumači Vudi Alen, filmadžija Kliford Stern, jeste moralan i pozitivan karakter, ali uprkos tome potpuna suprotnost Rozentalu, neuspješan i depresivan. Ovaj film, naizgled neambiciozan u svom dometu, je zapravo pokazatelj da je Alen sposoban za filozofska tumačenja morala, ali i života uopšte, da je spektar njegovih interesovanja izvan klasičnih ljubavnih priča smještenih u Njujorku.
Ponoć u Parizu, kao najuspješniji Alenov noviji film, je vrhunac “turizma” kroz film. Bilo da se radi o Londonu, Barseloni, Rimu ili Parizu, Alen je u dvadeset i prvom vijeku koristio mnoge evropske gradove kao lokaciju svoje priče, vršeći otklon od svog Njujorka. Time je pokazao da film može biti i turizam, ali ne u smislu prozaičnog dokumentarnog putopisa već kao kičma radnje koja je možda ljubavno ispitivanje karaktera u Viki, Kristina Barselona ili nostalgija o nostalgiji u Ponoći u Parizu. Tako je u ovom ostvarenju postavljeno jedno ključno pitanje – da li postoji klasična epoha za kojom treba tugovati ili je “trava uvijek zelenija na drugoj strani”. Zaključak je iznenađujući za jednog ovakvog stvaraoca, pogotovo ako imamo u vidu da je već zašao u osmu deceniju života. Alen razara ideju nostalgije i poentira u iskazivanju neophodnosti da se živi u ovom trenutku, da se stvara onda kada nam je dato. On ne pokušava da ponovo napravi film nalik na one sa kojima je bilježio najveći uspjeh. Svjestan je da je drugačiji čovjek, da je vrijeme drugačije i pokušava da nađe ljepotu u njemu.
Kada sve uzmemo u obzir, nije čudno što mnogi filmski kritičari navode Alena zajedno sa klasičnim velikanima komedije kao što su Čarli Čaplin, Baster Kiton ili Žak Tati, do te mjere da je on postao arhetip opsesivnog, neurotičnog intelektualca, savremenog jevreja iz Njujorka. Njegov lik je nekako najbolje nastavio svoj život u televizijskim ostvarenjima, prije svega kroz Leri Dejvida (koji je i glumio u jednom Alenovom ostvarenju, Šta god uspjeva), čija serija i nosi naslov tako prikladan Vudiju – Curb your Enthusiasm (Zauzdaj svoj entuzijazam). I sam Leri Dejvid je jevrejskog porijekla. Ipak niti jedan režiser, glumac, pjesnik ne može biti nazvan Alenovim nastavljačem, niko nije uspio da se primakne “Alenštini” u filmovima ili teatru. To je vjerovatno dobra stvar, ta jedinstvenost koju ćemo uvijek vezivati za ovog njujorčanina, koji kao što rekoh u uvodu, nije htio da ode i primi najcijenjniju nagradu u filmu uz izgovor da je imao već zakazanu svirku sa svojim bendom.
Širina njegovog filmskog opusa, autentičnost svakog djela, bilo dobrog bilo lošeg, čini da niko nije ravnodušan prema njegovom djelu, ili ga vole ili ga ne mogu smisliti. Koliko god Vudi Alen u svom djelu raste ili eksperimentiše, koliko god uspjeva ili propada, on će vječno biti racionalni pesimista, otelotvorenje komične neuroze, čovjek koga bi rado poznavali ali vjerovatno ne bi držali u svojoj blizini. Biti iskren u svom radu, dati lični pečat čitavom gradu i epohi je uspjeh malobrojnih. Ispitivati toliko raznorodne teme je pokazatelj da je Alen u određenom smislu i renesansni čovjek, koji je u centar svega stavio muško-ženski odnos ali kroz njega iskazao svoje tumačenje egzistencije, morala, pa i ontologije. Nasuprot naslovnom liku iz kvazi-biografskog filma Zelig, Vudi Alen nije osoba koju nigdje ne biste primjetili i koja bi se mogla neprimjetno uklopiti u svaku pozadinu. On je rijetko autentična persona svijeta čiji heroji su postali sivi i dosadni pod uticajem globalizacije. On je sve što je dobro u vezi filma. Zbog svega toga zaslužuje iskreno divljenje svakog filmofila. Kada jednog dana prestane da snima svijet će zaista postati siromašniji.