U novoj epizodi Kratko i Jasno, govorio sam o sledećem:
- U Londonu se dogodio teroristički napad koji je izveo islamski fundamentalista od ranije poznat policiji (ne u direktnoj istrazi, ali svejedno) pa se postavlja pitanje – Čemu služe sve špijunske sprave koje koriste NSA, CIA, GCHQ itd., koga oni špijunira ako ne ove što su prethodno osumnjičeni za terorizam? Takođe, zanimljivo kako je sigurno u zapadnim državama, NATO članicama, od islamskog terorizma s obzirom na to koliko smo puta čuli da u NATO moramo ući da bi se osigurali od terorističkih napada. Terorističkih napada u neutralnim zemljama – nula, terorističkih napada u NATO članicama – vrlo visok broj.
- Rukometaši Simić i Borozan su odlučili da ne nastupaju za reprezentaciju Crne Gore već da sreću traže u nekoj drugoj državi, pretpostavlja se nastupajući za reprezentaciju Katara. Ovo je izazvalo veliki bunt na društvenim mrežama, uglavnom kod onih kojima nije strano da prodaju glas za 20-50 eura, da se prodaju za rentiranje plaže ili neko drugo materijalno obezbjeđenje. Svakome svoja sreća. Interesantno da se ti isti nisu bunili kada su za fudbalsku reprezentaciju nastupali Volkov i Damjanović, za rukometašice Bojana Popović i Ana Đokić ili za košarkašku reprezentaciju Tajris Rajs i Ročesti. Budite iskreni ili ćutite a vi koji ništa niste postigli nemojte liječiti svoje frustracije na onima što su ostvarili neki uspjeh.
- Ustavni sud je zaključio da je ustavno smanjiti naknade majkama sa troje i više djece. Zanimljivo da je to isti sud koji je odlučio da je Filip Vujanović mogao da se kandiduje i treći put za predsjednika Crne Gore. Ko zna, možda će moći još jednom sledeći godine. Takođe, taj Ustavni sud ne može već više od godinu dana da se odredi o pitanju da li je sam taj zakon o majkama ustavan. Stoga vidimo da su oni stigli da odluče o nečemu što se dogodilo prije svega par mjeseci ali ne i o onome što se desilo prije više od godinu dana. U suštini to su profesionalni primači plata.
Glavna tema je vezana za obilježavanje, tj. na zabranu obilježavanja pomena na 18 godina NATO bombardovanje SR Jugoslavije. Građani, političke partije, NVO su htjele da obilježe godišnjicu ovog bespravnog, krivičnog, agresivnog napada na jednu suverenu državu tako što će postaviti vijence na spomenike prvim žrtvama koje su pale ovdje, vojnicima u kasarnama Danilovgrad i Masline. Nije im omogućeno a zabrana je došla direktno od ministra odbrane. Taj isti ministar je, tada na poziciji ministra obrazovanja, pokušao da suspenduje đake danilovgradske gimnazije koji su prošle godine isti taj datum obilježili puštanjem sirene za uzbunu. Očigledno da taj stručnjak za sve, bivši direktor rudnika uglja, predsjednik Budućnosti, ministar obrazovanja, odbrane, zamjenik ministar inostranih poslova Srbije i Crne Gore postavio sebi misiju da što bolje zabrani bilo kakav pomen na ono što nam se dogodilo 1999.
Šta god ko mislio o NATO bombardovanju ono nije bilo zasnovano u međunarodnom pravu, nije bilo ispravno i svelo se na bombardovanje civilnih ciljeva a ne na režim Slobodana Miloševića. Taj režim se nije branio na mostu u Murinu, Novom Sadu, željezničkom mostu, Luci Bar, Aleksincu, Kineskoj ambasadi, Televiziji Beograd itd. Radilo se prosto o iživljavanju i demonstraciji toga kako će taj vojni savez da funkcioniše u budućnosti, preuzimajući na sebe ulogu svjetskog policajca.
Sve to na stranu, čak i ako prihvatimo argumentaciju da je sve to bilo u redu i da nemamo pravo da se bunimo, sasvim je normalno za jedan narod, za jednu državu, da se podsjeti na one koji su dali svoj život u njenu odbranu. Nije taj Saša Stajić vodio politiku, išao u Rambuje ili pravio probleme na Kosovu. On je bio vojnik, bio je tu, odgovario je na poziv otadžbine. Sebe ubrajam u pacifiste, ali smatram da se ne smije zaboraviti nečija žrtva, nečije davanje života za svoju državu, bilo da se to dogodilo na Kosovu, Dubrovniku ili u kasarnama tokom bombardovanja. Onaj ko je činio zločine na tim mjestima treba za njih da plati i na državi je da ispita to i sprovede pravdu. Onaj ko je išao tamo, zato što mu je rečeno da tako mora da brani državu, nemajući veća znanja od onoga što je mogao vidjeti na televiziji i dnevnim novinama, odgovarajući časno na poziv koji je dao, pritom davajući sve što ima, polažući svoj život, ne smije biti zaboravljen. Kada odete u bilo koji od svjetskih gradova, recimo London, imajući u vidu to da su britanci ratovali širom zemljine kugle, vidite podsjećanja, zastave, plakete za njihove vojnike bilo da su služili u Burskom ratu, u ratu protiv Zulu plemena, aboridžina, maora, kineza u Opijumskim ratovima, Prvom svjetskom ratu, Drugom svjetskom ratu. Neki od tih ratova su bili opresivnim, neki časni i odbrambeni ali to jednostavno nije važno, vojnik je časno obavljao svoju dužnost idući tamo gdje je domovina od njega tražila. Onaj ko se tako ponio ne čineći zločine zaslužuje pomen. Istorijsko je pitanje da li je država kao cjelina išla u pravedan ili nepravedan rat ali običan čovjek mora biti pohvaljen i zapamćen. Isto važi i za naše žrtve.
Uostalom, sadašnje NATO saveznice su ratovale među sobom pa se i dalje sjećaju svojih žrtava u tim sukobima, bilo da se radi o svjetskim ratovima, o Napoleonom ratovima, Francusko-Pruskom ratu ili nekim drugim. Da li se od nas očekuje damnatio memorie, da bi zaboravili tuđu sramotu, kada se neko ogriješio o nas? Da li je za nas dovoljno samo to da neko kaže da „žali zbog ljudskih žrtava“ kao da se radi o slučaju u kojem nekog prebijete pa žalite što ga boli umjesto da se kaže jasno „izvini“. Ovo je užasno, sramotno, pljuvanje na temelj države. Ko god je branio državu, kako god da se ona zvala, je učinio najveću žrtvu i ne smije se zaboraviti na njega. Sada, zbog svoje prljave savjesti, ova vlast koja je kooptirala sa istim tim Miloševićem, koja je vojevala na Dubrovnik želi svoje grijehe da okaje tako što je za novac kupila kojekakve nagrade i ustup zaboravila na one koje je slala u sve te sukobe.
U svoj našoj istoriji beščašća, ovo je jedan od najsramotnijih činova.