U Crnoj Gori na različitim poljima imamo velikih problema. Dugovi se gomilaju, imamo izrazito negativan odnos izvoza i uvoza, stanovništvo je podijeljeno, maltene ništa se ne proizvodi, populacija stari, standard je nizak. Mogli bi ovako naveliko i naširoko. Neki kažu da problemi postoje zato što smo mali a nedovoljno razvijeni. Neki kažu da nemamo kapaciteta. Mišljenja sam da ništa od toga nije tačno, već da je problem jednostavniji – država, godinama privatizovana od kadrova jedne velike i nekoliko malih partija je negativnom selekcijom dovela do toga da imamo ministre, savjetnike, pomoćnike seminarskog karaktera, čije su mogućnosti u suprotstavljanju sa savremenim problemima vrlo male. Naravno, šta očekivati od onih kojima je prvo zaposlenje „savjetnik“, koji pripravnički staž odrađuju na visokom mjestu u državnoj upravi, koji su ministri obrazovanja bez dana provedenog za katedrom u osnovnoj ili srednjoj školi, ministri odbrane koji nisu služili vojsku i tako dalje? Ipak smatram da problemi nisu uopšte veliki i neriješivi i na jednom malom, ali važnom problemu ću pokušati da predočim neka rješenja.
Sigurno ste više puta čuli, pročitali, vidjeli na televiziji kako veoma mali broj ljudi daje krv u Crnoj Gori. Definitivno ste nekad naišli na društvenim mrežama kako se traži ova ili ona krvna grupa, u maltene svakom gradu, nezavisno od toga koje je doba dana ili godine. Da bi zalihe krvi za bolničke potrebe bile dovoljne, neophodno je da 4% populacije redovno daje krv. To bi značilo da nekih 28 000 žitelja Crne Gore 3 do 4 puta godišnje da krv. Ili, da nešto manje od 100 000, dakle 15% populacije, makar jednom godišnje ode do transfuziologa i posveti pola sata svog života dobrom funkcionisanju zdravstvenog sistema na ovom polju – da trudnice, teško bolesni, ljudi koje čeka operacija, ne moraju navrat-nanos da traže troje ljude u svom širem krugu koji mogu to učiniti za njih. Zaista, nije mnogo.
Ljudi su ovakvi ili onakvi, možda su lijeni, možda se plaše, možda ih jednostavno mrzi, ali država ima narod takav kakav je i na njoj je da riješi problem. Kako država tretira dobrovoljne davaoce? Pišem iz iskustva jednog davaoca. Evo kako se taj proces odvija u poslednje vrijeme. Dođete kod transfuziologa, čekate red. Nakon što dođete na red, uzimaju vam krv iz prsta da bi provjerili hemoglobin. Onda slijedi glavni dio – ispunjavanje formulara od 7-8 stranica koje će vam uzeti nekih dvadeset minuta. Jasno mi je da je to dobar način da se neke rizične grupe „odbiju“ prije samog čina davanja, ali prevođenje stranih formulara nema baš smisla jer ne znam koliko često (ako ikad) davaoci krvi dolaze iz redova onih koji su nedavno imali malariju ili bili ubodeni od muve ce-ce. Ipak i to možemo razumjeti. Konačno dajete krv, proces koji nije bolan i traje deset do petnaest minuta, dok vam na televizoru u ordinaciji puštaju neke jadne snimke skrivene kamere koji čine da vas je sramota onog ko je mislio da će vas to zasmijati. Na kraju, dali ste krv, transfuziolog vas šalje preko vrata, maltene bez i jednog hvala, bez ikakvog osvježenja, čokoladice, soka.
Zar je zaista tolika oskudica da naša država ne može da obezbjedi po jednu čokoladicu i neki mali sok za ljude koji žrtvuju svoje vrijeme i daju dio svog tijela da bi nekom pomogli, možda spasili život?
Humanost je sama sebi vrijednost ali ako već postoji problem da se obezbjede dovoljne zalihe krvi, najmanje što bolnice mogu da urade je da vam daju neko osvježenje. Ranije se to i dobijalo, pa možemo pomisliti da je u pitanju samo trenutna oskudica, da će ovo biti riješeno. Zato ajmo dalje. Ako je teško naći davaoce, zašto oni nemaju makar neke privilegije u zdravstvenom sistemu Crne Gore? Iako svi plaćaju od svoje plate zdravstveno osiguranje (na platu od recimo 386 eura, vi i vaš poslodavac uplaćujete 73.74 eura svakog mjeseca) opet za svaki odlazak kod izabranog ljekara, za svaki recept, za svaki odlazak kod specijaliste plaćamo još neki simboličan iznos. Ne bi mnogo oštetilo našu državu da oslobodi davaoce ovih dažbina, a njima bi značilo. Nekad ranije se za dobrovoljno davanje krvi dobijao slobodan dan, a danas, s obzirom na to da dobar dio stanovništva radi kod privatnika, tako nešto nije moguće. Ali zar ne bi mogla država i to da im obezbjedi, tako što će privatnika osloboditi plaćanja doprinosa za radnika dobrovoljnog davaoca za taj jedan dan. Siguran sam da bi svaki privatnik pristao da odobri radniku slobodan dan kada bi imao tu mogućnost da ne plati makar i tu sitnicu koliko bi iznosili porezi i doprinosi za jedan radni dan.Takođe, red bi bio da davaoci budu prvi na listama za transplantaciju organa te da sami ne moraju obezbjeđivati krv kada „idu pod nož“ imajući u vidu njihovu humanost.
Ovo su samo neke od ideja. Suština je u tome da, ako država želi da riješi neki problem, ona mora da djeluje podsticajno, a ne kazneno. Nećete poboljšati broj davalaca tako što ćete mjesto za transfuziju oblijepiti plakatima na kojima piše da nema dovoljno davalaca. Ali ako pokažete davaocima da vam je stalo do njih, da će za svoju humanost biti nagrađeni sitnicama kao što su osvježenje i neplaćanje sitnih dažbina u domovima zdravlja i apotekama, možda se njihov broj poveća. Kada pokažete da vam je stalo, imate rezultate. Eto, to što davaoci dobiju sa broja instituta za transfuziju poruku za srećan rođendan je dobar početak, mala stvar koja mnogo znači jer podsjeća da je nečije lično minimalno zalaganje naišlo na odjek, da dobra djela ne bivaju bačena u zaborav.