Prošle sedmice me je kolega iz Pokreta za neutralnost, novinar i aktivista, Marko Milačić, zamolio da uzmem učešće kao moderator na predstavljanju njegove knjige, tj. zbirke tekstova čiji naslov je identičan naslovu ovog teksta. Naslov knjige mi je postavio jedan direktan problem – ako Milo zaista nije bitan, zašto je u naslovu i kako moderirati pitanja o nečijoj “nebitnosti” kada ta osoba naizgled predstavlja suštinu? Štaviše, ako Milo nije bitan, zašto je na svim televizijam, u govorima opozicionih političkih prvaka, u kućnim i kafanskim diskusijama?
Ako nije bitan, zašto kažemo “Milo”, a ne premijer, političar, predsjednik DPS-a?
Nema potrebe za kapitulacijom po ovom pitanju, ne moramo još priznati da je ta osoba, omražena i obožavana na psihotičan, samo nama svojsten način, zaista u našoj politici, a naročito našoj istoriji – bitna. Ako se neko često spominje, to ne povlači automatski njegovu ili njenu važnost. Majli Sajrus je recimo godinama u svjetskim skandal vijestima, pa opet nije bitna, kao što nije bila bitna ni prethodna tinejdž senzacija (ko god da je to bio) koja je skandalizovala javnost. Te osobe se smjenjuju na pokretnoj traci, a iza njih stoji ono što je istinski važno primjetiti – neoliberalni sveobuhvatni konzumerizam. Posle Majli će doći Kajli ili Hejli ili Džesika i idemo ispočetka.
Šta je onda zajedničko Milu Đukanoviću i Majli Sajrus – osim činjenice da su donijeli veliki novac svojoj porodici koja se nekad ranije bavila muzikom, a ko bi reko da Aco Đukanović i Bili Rej Sajrus imaju nešto zajedničko?
Suština je u tome da je Milo, isto kao Majli, produkt jednog izrazito štetnog sistema i da sam po sebi ne predstavlja nikakvu autentičnu pojavu. Pojavio se kao produkt trulog samoupravnog jugo-socijalizma, kao odličan pokazatelj do čega su nas dovele reforme trasirane ustavom iz 1974 i igrao tu ulogu nekoliko godina. Tu se Milo i Majli zapravo razilaze jer naš “gospodar” nije dozvolio da ga kozmetičke promjene sistema (jer one nikad nisu bile suštinske) učine nepotrebnim, već je pratio tranziciju vodeći nas u našu, iščašenu verziju neoliberalizma. Tako da je Milo možda bliži Madoni koja je trendove pravovremeno pratila sve vrijeme nudeći isti limunada kvalitet svog proizvoda. Zapravo je najbliži virusu gripa koji svake godine dolazi u novoj formi, pobije na svjetskom nivou par hiljada ljudi i nikad ne biva iskorijenjen. Njegova najbolja osobina je sposobnost adaptacije, mogućnost da egzistira kao jedna izraslina, kao tumor svakog sistema koji nam se nameće decenijama. Imajte u vidu da nam sistemske promjene nisu donijeli politički prvaci već da se radi o procesima koji su se prenijeli spolja na naš unutrašnji sistem, a oni su samo počeli da igraju po novim notama.
Glavni razlog zašto je Đukanović nebitan leži u tome što se u slučaju njegovog silaska sa položaja (stvarnog, ne kozmetičkog) ništa suštinsko ne bi promjenilo ako se sistem ne bi uzdrmao iz korijena. Ili bi na vlast došao neko sličan njemu, ili bi ga vlast izvitoperila i pretvorila u novog Mila. Dokaze za to imamo svuda u okruženju – Srbija je maltene od 2009 vraćena u autokratski sistem nalik na Miloševićev, prvo sramežljivo kroz Borisa Tadića, a onda otvoreno, u mnogim aspektima čak i gore, kroz vlast Aleksandra Vučića. Hrvatska je patentirala riječ “Sanaderizacija” da bi Sanader nakon višegodišnjih procesa i dalje bio suštinski nevin čovjek, jer sudski nije osuđen ni za jedan prekršaj, a na vlasti se smjenjuju dvije, esencijalno iste partije dok u BiH imamo maltene ustoličenje dinastije Izetbegović. Svugdje u regionu su dakle postojale smjene vlasti, ali se pokazuje da su one bile ili puka kozmetika, ili bezvoljan, mlak pokušaj da se nešto promjeni. Morbidna krilatica “I posle Tita, Tito” prijeti da postane realnost pod parolom “posle Mila, Milo”.
Zato je Milo nebitan, jer ne postoji nijedan njegov istinski doprinos sem u proizvođenju unutrašnjih kriza kroz beskonačne svađe razjedninjenih etničkih i svih ostalih grupa (dva jezika, dvije crkve, akademije nauka ali i lgbt organizacije pa čak i dvije masonske lože).
On ne predstavlja ništa sem toga i sistem će pokušati da nađe novog upravnika kada Milo napusti poziciju. Njegova uloga u istoriji će biti zaboravljena i svedena na fusnotu jer će jedino njegovo zavještanje – narodne svađe, jednom biti prevaziđene, a ekonomska devastacija zaboravljena zato što u tome nije jedini, pa čak možda ni najefikasniji u regionu. Zato je postavljanje Milove nebitnosti suštinsko pred naredne izbore. Nije poenta da Milo ode samo radi odlaska, nije suština pada DPS-a u tome da dobijemo novog kolonijalnog upravnika, važno je razumjeti da je problem sistemski i da se tako mora rješavati. Njega nećemo moći ispraviti tako brzo, neki njegovi korijeni su utemeljeni od strane komunističke partije, dok neki sežu duboko u tradiciju prema kojoj konačno moramo zauzeti kritički stav – šta prigrliti a šta ostaviti tamo gdje mu je mjesto – u prošlosti, u muzeju, gdje mu se možemo diviti kroz istorijsku distancu.
Kada dođete na birališta i uzmete olovku u ruke to je pitanje koje morate postaviti – kako da promjenimo sistem u kojem je Milo plivao bolje od ostalih, jer zamjeniti Mila, Bilom, Dilom ili Kilom, neće učiniti da se naše političko društvo promjeni na bolje, već će samo proizvesti buduće razočaranje i dovesti ponovo nekog ovakvog na vlast. Nije lako dati odgovor na to, ali makar možemo eliminisati mnoge, prije svega one koji su saučestvovali u većini njegovih nepočinstava. Takođe, budimo svjesni i ne podlegnimo euforiji u eventualnoj izbornoj pobjedi 2 opoziciona saveza i jedne partije, jer to neće biti istinski novi dan, ništa istinski neće biti drugačije, ali će se pojaviti prilika da se taj “novi dan” dogodi nekad u budućnosti, dan kada ćemo promjeniti sistem koji proizvodi ovako žestoke i izdržljive tumore.