Sklonost prema koncertima mi je omogućila da u svom ne tako dugom životu čujem mnoge bendove, mnoge muzičare, neke od njih srećom više puta. Među tim iskustvima podvlačim da je slušanje Laibacha, tog proto-industrijskog subverzivnog benda iz SFR Jugoslavije uvijek bilo najčudnije i na razne načine najdublje. S obzirom na njihovu totalitarističku estetiku koja ne predstavlja odu već hodajuću kritiku, to su vjerovatno bili jedini koncerti nakon kojih sam u kasnijim danima razmišljao šta je taj performans trebalo da predstavlja. Teme su na koncertima uvijek drugačije, pjesme rijetko ponovljene ali je poruka, čini mi se, bila ista – čitajte između redova.
Ovaj poziv na čitanje između redova je razlog zašto je Laibach nekad zabranjivan od strane partijskih čelnika a danas ismijavan od strane medijskog mainstreama liberalizma. Odnos onih koji vode glavnu riječ prema fenomenu ovog, bolje reći pokreta nego benda, nam pokazuje da sličnosti između neoliberalizma i jugoslovenskog totalitarizma nisu postojane isključivo u balkanskim jugonostalgičarima koji tuguju za Titom dok kliču privatizaciji i slobodnom tržištu već bi bili globalni fenomen da je kojim slučajem jugoslovenski socijalizam imao zapadnu primjesu. Poslednji album grupe, Spectre, izdat 2014. godine dočekan je prilično negativnim, čak neprijateljskim recenzijama kao što je ova koja se našla u Pitchforku. Suština te i sličnih recenzija je bila sledeća – Laibach je padom totalitarizma izgubio svoj smisao, svoj razlog za bivstvovanje i sada samo luta pokušavajući da bude subverzivan tamo gdje subverziji mjesto nije. Te godine se činilo da se sukob civilizacija širi dalje na istok, da će Sirija postati nova Libija, Ukrajina ući u NATO te da će sjevernoatlantski politički poredak samoproklamovanih vrijednosti i definicije slobode da se raširi još malo više.
The crack is getting deeper,
The flames are burning higher.
Lost and hunted refugees,
Are chanting in circle.
Te 2014. godine sam slušao Laibach u Nikšiću, izvodili su album Spectre sa ponekom numerom sa albuma WAT, koji je zapravo i definisao njihov rad u poslednjih 15 godina. Činilo se tada zaista da je njihovo jednačenje kriptofašizma sa trenutnom evropskom ideologijom nešto zlonamjerno, pušteno iz kuhinje konspirologa a da su stihovi o propasti Evrope i rastu „zviždača“ lista lijepih želja krajnje desnice i rusofila. Sledeći put sam ih slušao 2016. godine, koncert je bio skoro isti (uz 2 pjesme obrađene iz mjuzikla Sound of Music koje su prerađene da zvuče kao propagiranje konzumerizma te moćnu God is God) te poruke su djelovale jače. Odjednom NATO mašinerija djeluje zaista kao ono o čemu govore tekstovi praćeni ritmom marševa započetih još sa albumom NATO i turnejom Occupied Europe. U međuvremenu smo imali veliku izbjegličku krizu, dizanje zidova svuda po Evropi i međusobno upiranje prstom, totalni kolaps svih vrijednosti humanitarizma, slobode kretanja i poštovanja razlika. Odjednom The Great Divide, Now You Will Pay, Francia i druge numere nisu paranoidno i zlonamjerno seciranje zapadnoevropskog straha od „pridošlica“ sa istoka, već potvrđeno predviđanje; zar saplitanje izbjeglica, njihovo zatvaranje u getoe, puštanje njihovih čamaca da tonu, te sva moguća izvještavanja ne predstavljaju „tjeranje na čistinu“ teksta pjesme Now You Will Pay? Uostalom, pogledajte ovaj video čiji je autor potpuno doslovce shvatio tekst i nije u njemu našao ni zrno samokritike, subverzije – nije čuo da bend ne govori u svoje ime, već u ime većinske Evrope koja se „pravi fina“ a zapravo misli ovako. Izbjeglička kriza je skinula i taj veo finoće i razgolitila pravo shvatanje. Uzgred, Now You Will Pay je snimljena 2003 godine.
Ono što se dogodilo sledeće godine još je više dalo za pravo bendu i njihovom radu nakon raspada Jugoslavije. Zar je kampanja za izlazak Velike Britanije iz EU bila išta drugačija od onoga što je opjevano u stihovima pjesme Anglia na albumu Volk? Nezavisno da li se radilo o Brexit ili Bremain kampu, So you still believe you’re superior, And all other nations are inferior je bio lajtmotiv – samo je pitanje bilo da li svoju superiornost da praktikuju sami, ili kao lideri (uvijek lideri) Evropske Unije. Nakon što se taj referendum odigrao i nepojmljivo (izlazak Britanije iz EU) desilo, pjesma Eurovision je provirila iz zapećka u koju su je bacili recenzenti nalik na onog iz Pitchforka i rekla „slušate li sada?“. Evropa se stvarno počela raspadati, ne zbog izbjeglica ili ekonomske krize, već zato što je postala previše zaljubljena u sopstvenu ideju, zato što je onaj ko bi rekao „Europe is falling apart“ prozvan totalitaristom, ksenofobom, čovjekom koji nije našao svoj smisao bivanja u sadašnjem dobu. Sama pjesma je dala objašnjenje pada Evropske Unije – nije nametnula nikakav svoj smisao vrijednosti – u nedostatku religije kao vodilje, u nedostatku ideologije kao smisla prepoznavanja ostalo nam je da se molimo policiji.
In the absence of war
We are questioning peace
In the absence of God
We all pray to police
Zato moramo izvući pouke iz ovoga – subverzivni, kritički nastrojeni moraju biti saslušani. Nekada su disidenti proganjani, danas (ako nisu zaista ogromna prijetnja kao Asanž) oni su uglavnom izvrnuti podsmjehu ili otjerani u opskurnost. Laibach je stvorio hermeneutiku popularne muzike izvrćući “feel good” pjesme kao što su Live is Life grupe Opus i One Vision grupe Queen u totalitarističke marševe, pokazujući da je korak od popa do propaganda vrlo kratak. Smisao postojanja Laibach-a od albuma NATO do danas (a pogotovo nakon WAT-a) je odlično koncipiran ali nije lako prijemčiv za razumjevanje. Njihovi tekstovi, pojačani distinktivnim vokalima (teškim Frasovim i estetizovanim glasom Špilerove) koji evociraju šizofreniju, govore umjesto onih koji bi voljeli da se njihovi pravi sentimenti, prave poruke, nikad ne čuju. Tako izbacuju na površinu sve ono što “pristojan puk” želi da sakrije – kada čujete priču o vojnoj odbrani zapadnih vrijednosti poslušajte zapravo njihovu verziju In the Army Now, kada čujete opravdanje za zapadne intervencije pustite The Great Divide, kada čujete multikulturalnost pustite Francia. Kriptofašizam u njihovim numerama nije oda totalitarizmu – ona je zapravo postvarenje onoga što svjetski lideri, mediji i prije svega vojna industrija misli i želi dok govori kroz floskule prava, čovječnosti i ljubavi.
We have no answers to your questions
Yet we can question your demands
We don’t intend to save your souls
Suspense is our device
Moje viđenje je da to nije vizija, proroštvo. U pitanju je potraga individuuma za vlastitim identitetom. Od početka. Nije u pitanju srpska ili jugoslovenska elita koja ne razume Laibach iz klasnih razloga. U pitanju je vreme i život. Oni su odgovor Slovenca na dešavanja na ovom svetu.
Kao što smo mi imali patrijarha Pavla koji je išao da blagosilja borce iz prvih ratnih redova, imali smo Slobu koji je u Dnevniku u pola osam izjavio da niko iz Srbije neće ići u rat a u pola tri te noći hiljade su poslane u rat, oni imaju Laibach i imaju osnivače tog pokreta. Koji prerasta granice Slovenije. Mi i dandanas imamo patrijarha koji ide na vojnu paradu. Ja ne znam šta bi moglo drugo da bude razlog da jedan sveti čovek ide na vojnu paradu sem ako nije trgovac oružjem imajući još u vidu i to da je iz Čačka, grada poznatog po snalažljivosti te vrste i po porodičnim klanovima.
Tako da ne znam da li je moguće iz Srbije, kao Srbin u doba postmoderne i u doba svetosavlja koje vlada u Srbiji moguće bilo šta reći kritički o gospodi. Očito je u pitanju jedan post postmoderan projekat ili instalacija. Moć… kao moć nad sobom. Sebekontrola…
Stvarno bi bilo dobro da netko ovaj članak i stvarne fakte pošalje recenzentu Pitchforka…ajde he he
Ko zna, možda se neko i pomuči s prevodom :)