U petak, 13. maja u crnogorskom parlamentu se odigrao događaj koji je jedan dio javnosti prozvao „sramotnim“, „tragičnim“, „užasnim“ i slično, dok je drugi, u koje i sebe ubrajam, zauzeo drugačiji stav nazivajući ga besmislenim, smiješnim i u suštini predstavom bogatih za siromašne, Parovima ili Farmom u kojoj je doduše bilo više učesnika nego u ovim rijaliti emisijama. Opozicioni DF je horski pjevao ono što se po demonstracijama čuje već 20 godina – „Milo lopove“, a premijer je, reklo bi se iznerviran (što je ljudski, mada imajući u vidu kako je iskoristio situaciju, ne bih isključio mogućnost da je u pitanju taktika), uzvratio sa „Bravo kreteni“. Došlo je do razmjene još nekih teških riječi, bilo je onih spremnih na tuču i tako se sve završilo. Odmah je jedan dio javnosti krenuo da se posipa pepelom pričom: „kako smo poslali lošu sliku u svijet“, „kako je povrijeđen jedan sveti dom“, kako se desio „udar na instituciju“. Ovdje je prirodno za čovjeka koji piše blog da kaže: „nemojte sr***!“ Ali namjerno stavljam zvjezdice jer i ovaj sajt je veća institucija od našeg parlamenta, a kudikamo čestitija od naše Vlade, čiji premijer se našao uvrijeđen te neću da koristim njihov rječnik.
Ogroman odijum naše kvazi-kulturne javnosti prema nepristojnim riječima i pretnjama udarcima je klasično licemjerstvo za kojim mi posežemo posle svakog manje ili više tragičnog događaja kako bi pokazivali svoju superiornost označujući ono oko nas kao ne-evropske i zaostale a zapravo demonstrirajući sopstveni auto-kolonijalni mentalitet i nižu vrijednost koja im nalaže da se stalno moraju posipati pepelom i brinuti „kakvu sliku šalju u svijet“. Kao da svijet nema šta pametnije da radi nego da čita naše tekstove i gleda fotografije i snimke sa naših terena ili kancelarija. Idite na recimo https://parliamentfights.wordpress.com/ pa ćete vidjeti kakva je ovo dječija kavga u odnosu na ono šta se dešava u svjetskim parlamentima. To naravno ne znači da treba da aplaudiramo našim parlamentarcima zbog ovoga – treba da ih prokažemo ali smatram da je ovih 5 minuta iskrenosti daleko manji problem od svega drugog što rade godinama, decenijama.
Zašto je ovaj blog veća institucija od parlamenta i čestitiji od Vlade? Jednostavno: ovaj blog nije izglasavao garancije „strateškim investitorima“ koji su krali struju. Ovaj blog nije izglasavao krizni porez usmjeren ka najsiromašnijima uzimajući pripejd korisnicima, između ostalih, po 1 euro svaki put kada bi se crkavicom dopunio račun. Nije formirao zakon o PDV-u gdje potrepštine za djecu idu na 19% a jahte na 7% poreza. Nije ni protivustavno ubacio namet od 7 centi na litar goriva. Nije dozvolio ministru prosvjete da pare iz budžeta namjenjenog školama proslijedi KK i ŽRK Budućnost, jer valjda je važnija plata Omara Kuka i Kristine Neagu od popravljanja toaleta, kupovine udžbenika i sličnih stvari. Nije ni posebnim ukazom dao makar (a vjerovatno i više) 80.000 eura Atlantskom savezu da gosti drugorazredne NATO čelnike po Budvi. Nije dozvolio da umre beba u bjelopoljskoj bolnici a onda iz sve snage pokušavao da amnestira krivce. Nije ni bio ministar odgovoran za takvo stanje koji je navodno preuzeo krivicu i dao ostavku da bi odmah nakon toga dobio podjednako unosan savjetnički posao u vladi. Nije ni svalio svu krivicu za Bioče na jadnog mašinovođu (i tada je ministar preuzeo odgovornost i dao ostavku, da bi brže bolje bio prebačen na drugu visoko platežnu poziciju). Nije plagirao naučni rad i onda se sakrio iza institucija dok pomenuto krivično djelo nije zastarilo usput zauzimajući poziciju ministra nauke (jedino gore od toga je da je bila ministar prosvjete). Ne prodaje Buljaricu budzašto. Nije zadužio državu na 80% BDP-a. Nije nemarom doveo do toga da se bratu premijera isplati 10 miliona odštete, a da ne nađe direktne krivce odmah. Nije pušio o trošku države, mijenjao tablice na službenim kolima, namještao tendere, denuncirao opoziciju po inostranstvu, tukao demonstrante na mrtvo ime, podmićivao brašnom i plaćenim računima. Nije ubio jednog a pretukao mnogobrojne novinare. Nije uradio ništa iz skoro tridesetogodišnje istorije beščašća.
Dragi čitaoci, sve su to stvari oko kojih se moramo užasavati. Dokle god je lista tolika, bez epiloga, a još se svakim danom širi parlament nije sveti dom nego Farma iz koje može da se izostaje (a prima plata), a Vlada nije časna institucija nego Parovi sa manje žena. Ovih 5 minuta u skupštini su bili performans i reakcija na taj performans. Uzgred budi rečeno iz tog performansa i jedni i drugi izlaze kao pobjednici, ušančeni u procente glasova koje žele. Kao što rekoh, predstava bogatih za siromašne, istina sa manje golotinje nego što su to siromašni navikli kroz rijaliti emisije. Žalim samo što Milo lopove nije odzvanjalo uz ritam „Let me entertain you“ Robi Vilijamsa.