Ovo je transkript šeste episode druge sezone radio emisije Glasom Protiv Negativnog. Gost je bio Aleksandar Petrović, Aca Seltik, frontmen benda Orthodox Celts a govorili smo o globalizaciji kulture, odnosu lokalnog, nacionalnog, regionalnog i globalnog kulturnog izraza, pripadnosti različitim kulturološkim identitetima i mogućnostima izražavanja danas? Ovdje možete naći snimak emisije a ispod nje je pun transkript razgovora.
Nećemo reći nešto pametno ako istaknemo da živimo u dobu apsolutne globalizacije, ali definitivno možemo naći mnogo interesantnih i možda neočekivanih reperkusija tog globalnog društva. Kultura kao podskup civilizacije je uvijek bila nešto specifično za određena društva a kulturni identitet je mnogo bolje pokazivao područje sa kojeg određena individua dolazi od svih „standardnih“ identifikacija kao što su nacionalnost, religija, pa čak i jezik. Kultura je obuhvatala sve to ali je u sebi nosila i mnoge druge stvari – odgoj, obrazovanje, lokalne običaje, umjetnost, sleng, ali i jedan mitološki kod predaka koji se mogao razlikovati od sela do sela, da ne govorimo od države do države. Globalno društvo je to izmjenilo, postale su nam dostupnije druge kulture, njihovi ideali, njihova borba, ali i muzika, kulinarstvo, filozofija. Odjednom je kulturni identitet nadišao geografske stege i postao individualan, te oko sebe možemo vidjeti i one koji se identifikuju sa Indijom, Španijom, Irskom i mnogim drugim kulturama. Zato se i postavlja pitanje – ako neko voli irsku muziku, irsku kuhinju, čita njihove pisce i saživljava se sa vjekovnom borbom za identitet i nezavisnost, da li je važno mjesto gdje se rodio kada je srcem tamo? Moguće je da vidimo ispred sebe stvaranje novih autentičnih kulturnih identiteta u Špancima iz Moldavije, Ircima iz Srbije, Francuzima iz Katara i tako dalje. Opet možda ne treba govoriti o Ircima iz Srbije nego o Irskim Srbima i Škotskim Crnogorcima, zato što se radi o sintezi, a ne o preovladavanju jednog identiteta nad drugim.
Sagovornike za ovu temu smo mogli tražiti na raznim mjestima, među sociolozima, istoričarima, kulturolozima i naravno mojim kolegama filozofima. Ipak, mislim da imam najboljeg mogućeg sagovornika za našu današnju temu, čovjeka koji na svoj način otelotvoruje ovu identitetsku dihotomiju – frontmen beogradske grupe Ortodox Celts, Aleksandar Petrović, poznatiji kao Aca Seltik. Aco dobrodošao!
- Prvo pitanje bih bazirao na uvodu. Postoje li po tvom mišljenju kulturne barijere kada je nekom moguće da čita recimo francusku štampu, gleda francuske filmove, sluša njihovu muziku – da li on time pripada francuskom kulturnom okviru? Ili recimo irskom kulturnom okviru, poznajući tvoje sklonosti i životni poziv da se tako izrazim.
Činjenica je da je globalno selo jedan od onih izraza kojima se može definisati postojeće stanje. Ali moje je mišljenje da je on samo selektivno primenjiv. Kad uzmemo u obzir sve faktore samo jedan manji deo stanovništva je u mogućnosti da pripada tom takozvanom globalnom selu iz prostog razloga što internet i svetska informatička mreža služi samo razvijenijim delovima planete. Priznaćete da to nije većinski deo. U tom smislu suviše je ograničavajućih faktora, počevši od osnovne kulture i kulturološke razvijenosti preko geopolitičkih faktora pa sve do tehnološke razvijenosti koji većinu stanovništva ipak zadržava u određenom kulturnom miljeu, nezavisno od njihove volje za znanjem i saznavanjem onoga što je izvan njihovog trenutkog domašaja. Drugim rečima mnogo njih živi tako kako živi iz prostog razloga što ne zna za bolje. Postoji ovde i druga strana. I to što nam je dostupno nije dobro, tj. ne mora da bude. Uz ono što je dobro dolazi i more onoga što niti želimo da znamo, niti treba da znamo. Dolazimo time u paradoksalnu situaciju da nam deca znaju bukvalno sve o svakoj belosvetskoj seljačini a pojma nemaju o Dučiću, Disu, Vojislavu Iliću, Rakiću i slično. Svi znamo sve o toj nekoj kvazi-eliti. Da ne pominjemo takođe i ono što je evidentno – da po internetu svako može da lupeta šta god mu padne na pamet a da ne znamo ko je on. U svakom slučaju, ako govorimo o pripadnosti određenom kulturnom miljeu, u mom slučaju keltskom, i ta pripadnost je uslovljena mnoštvom individualnih faktora – od ličnog ukusa do sklonosti ka određenoj tematici. Međutim pre svega je uslovljeno onim što bih ja nazvao podsvesnom reakcijom na nešto što nas pobuđuje u bilo kom smislu. To je individualna nota u okviru nas samih koja nas u tom pogledu određuje.
- Imajući u vidu individualnost koja je danas daleko izraženija nego ikad u istoriji, postoje li i dalje okviri u kome se neko razvija? Imamo daleko više kanala na televiziji, tu je internet, socijalne mreže, dolazimo maltene do toga da neko može potpuno da ignoriše ono što je iz njegovog kraja i da se potpuno fokusira na ono što mu je privlačno, bilo da to dolazi iz Katalonije ili Hong Konga – postoji li onda danas Mačvanin, Crmničanin, Ličanin i slično da ne ulazimo u ove šire nacionalne odrednice?
Pa svakako da jeste. Štos je u tome da kako se neko oseća mora da dođe iz tog nekog samog a ne da mu neko kaže da se oseća tako i tako i onda se on tako oseća. Mene kao individuu određuje poreklo sa jedne i moje lične odluke sa druge strane. Te dve stvari ne moraju biti kompatibilne sto posto. S druge strane postoje ljudi koji ignorišu televiziju pa na njih ona nema uticaj. Ali postoje izraziti konzumenti tv kulture kojima sva saznanja dolaze tim putem. Takođe ako me privlači irska kultura, to ne znači da sam Irac.
- Šta onda danas znači srpska, irska, francuska, iranska kultura kao neka cjelovitost kulturnog izraza jednog podneblja obzirom da svi uzimamo iz raznih kultura ono šta nam prija? Postoje li ti termini i dalje? Uzmimo vašu muziku za primjer – da li je ona dio srpske, balkanske, evropske, irske kulture? Ili dio svih njih istovremeno?
Ovo je najviše objašnjivo preko termina domovina i otažbina. Ja imam tu sreću da živim u zemlji koja je istovremeno i moja domovina ali i moja otadžbina. S druge strane domovinu je moguće promeniti i vezati se za tu novo i mnogo jače nego za onu primarnu. Ali otadžbinu je nemoguće promeniti i sledeće generacije do određenog kolena će tu moju otadžbinu smatrati svojom. Zato imamo Amerikance meksičkog porekla, Nemce libanskog porekla, Engleze pakistanskog porekla itd. Ali kad govorimo o nacionalnim okvirima jednog kulturnog izraza, svakako da nacionalna pripadnost igra određenu ulogu. Samo je pitanje u kolikoj meri. Ja za sebe kažem da sam Srbin, glasno, jasno i ponosno it u nema dileme. Ali to ne znači da me samo to određuje. Uvek mogu da budem i da se izražavam nad-nacionalno, van i izvan okvira koji me nacionalno određuju ali ne mogu nikad da budem a-nacionalan i da negiram sopstveni nacionalni ili kulturološki milje čiji sam deo. Kada uključimo priču o globalnoj mreži, cela priča onda ide u širinu, ali vertikala uvek ostaje ista. Samo je pitanje da li ćemo na prvim granama ili na nekim višim granama krenuti u širinu. S druge strane koreni, moji i tvoji i svih nas sežu daleko dublje nego što nas istorija uči.
- Neko će potrčati pa vašu muziku odmah svrstati u nešto što je isključivo plod irske kulture, ali i muzika irskih bendova nije samo irska, tu su svrstane sve kulture koje su na nju uticale, a vi ste opet dodali nešto naše – da li iko ko danas stvara pripada jednom okviru?
To je u rokenrolu nemoguće. Sam rokenrol je sastavljen od mora različitih uticaja, pre svega folklornih uticaja različitih naroda koji su živeli u Americi u trenutku nastanke te muzike pa do kasnijih razrada u vidu dodavanja različitih uticaja sa strane uporedo sa tehničkim napretkom ali naravno i sa kombinacijom sa svim pravcima i potpravcima. U krajnjoj liniji sve moguće simbioze su manje više ostvarene i videćemo dokle će stići priča koja se zove rokenrol. Postoji ona čuvena mantra “It’s only rock’n’roll but I like it”, ali unutar toga kao i u svemu ostalom postoji dobro i loše a tvoje je da odabereš. Ja volim da kažem za nas da smo mi jedan rokenrol bend koji obilato koristi uticaje irske kulture i irske muzike.
- Na vašim nastupima neizbježna je ikonografija fudbalskog kluba Seltik, što naravno često dovodi u publiku i one koji nose dres Rendžersa. Danas nam je dihotomija – Seltik / Rendžers poznata koliko i Partiza / Zvezda, šta to govori o našem vremenu? Da li su i Seltik i Rendžers naši koliko su Partizan, Zvezda, Vojvodina, Sutjeska ili u mom gradu Mornar?
Seltik može da bude naš klub. Ali ove koji nose dresove ovog drugog kluba iz Glazgova a njihovo ime se ne pominje, oni ne dolaze kod nas u publiku jer znaju koliko je sati. Neuporediv je odnos Seltika i onog fudbalskog kluba sile, haosa i bezumlja sa odnosom Zvezda/Partizan. Navijače Zvezde i Partizana su iste nacije, iste vere, iz istih su socijalnih slojeva, čak i iz istih političkih miljea. U slučaju Seltika i onih tamo sve je različito. Mi smo Kelti a oni su pripadnici dva nizijska Germanska plemena koje su ostali pošteni Germani izbacili iz Germanije plus Severnoirske i Škotske poturice. Mi Seltikovi navijači smo različitih veroisposvesti a oni su strogo beli anglosaksonski protestanti. Mi smo levičari, oni su desničarim vrlo bliski fašizmu. Mi smo nacionalno opredeljeni na ličnom nivou, svako za sebe, ali opet ujedinjeni u anti-globalističkom smislu, što bi rekao Dragoš Kalajić “Evropa nacija a ne nacija Evropa”. Oni su isključivo za imperijalističku viziju sveta. Zato oni nisu, niti ikako mogu biti “naši”, dok Seltik jeste, kao simbol te, ajde da kažemo pravedne borbe za nacionalne ciljeve, kao simbol zajedničke, nad-nacionalne anti-imperijalističke borbe ali i kao simbol borbe za pravdu uopšte. Nikada i nikako ne smemo da zaboravimo da Seltik nije osnovan zarad trčanja za loptom na tamo nekoj poljani, već da bi se sakupila sredstva za gladnu i siromašnu decu. Već je to dovoljan razlog. Svako ima svoj razlog zbog čega navija za nešto. Ja nikad u životu nisam ni obukao nešto a da to nema neko značenje meni lično. Ja ne mogu slučajno da navijam za fudbalski klub. Ne mogu slučajno da navijam za Zvezdu ili Partizan, jer mi je to neko rekao. Mogu da poštujem to što je moj otac bio vatreni zvezdaš pa da kažem da familijarno naginjemo na tu stranu. S druge strane meni je u tim lokalnim okvirima bio OFK Beograd. Ja sam odrastao na dve stanice od “ofke” pa sam tamo i išao. Jesam ja prošao sa Zvezdom celu onu turu zaključno sa Barijem. Išao sam sa Partizanom na San Siro protiv Intera. Jesam svašta radio, ali generalno Seltik je ideološki ono što meni najviše odgovara. Uvek Seltik, tu nema dileme. Doduše jako volim i Atletik Bilbao jer istrajava u priči da samo lokalni momci igraju za klub. Volim i Sent Pauli, zato što potpuno odudara od cele nemačke škole. Ne mogu da posmatram fudbal kao loptanje, nema smisla. Ipak jako je mali procenat ljudi koji će reći da navijaju za recimo Barselonu zato što ona označava to to i to. Svi vole Barselonu jer igra dobar fudbal. A ja sam opet strahovito intimno doživljavao opstanak Sankt Paulija u Cvajti. Isto tako sam pratio i šta će ovaj drugi klub iz Hamburga, ovaj fašistički, da uradi, sve vreme navijajući da ispadnu i da idem u Hamburg na derbi. Uzgred pogledaj ovo – fudbal je jedna od retkih stvari koja je uspela da se kulturološki nametne američkom tržištu. Pre neki dan, prvi put u životu, smo imali prilike da vidimo sukobe navijača američkih klubova. Dakle, huliganizam u Americi. To do sad nije viđeno. Interesantno je da tu imamo replike dva kluba iz Evrope – Red Bul i Siti, ispostave Red Bula iz Salcburga i Mančester Sitija. Ja sam se frapirao ko igra u tom Sitiju – tu su Lampard, Pirlo i Vilja, ja bih ih gledao u kojem god klubu.
- Možda ipak stvari stoje drugačije – Kelti su živjeli na ovim prostorima te samim tim mi imamo sklonost da prihvatimo njihovu kulturu i da je osjetimo bliskom, što ne bi bio slučaj sa nekim drugim kulturama? Da li misliš da su seobe naroda i načini na koji su se miješali kroz istoriju to što utiče na naše sklonosti i na ljubav prema drugim kulturama? Da li je sve biološki zapisano?
Ja verujem da to objašnjava dosta toga. To je upravo ono što ja volim da nazovem potpražnim sećanjem, a drugi bi to nazvali genetskim nasleđem. Nije to ništa čudno. Toliko ima sličnosti u narodnim izrazima keltskih i slovenskih naroda da bi nam trebalo podosta vremena da ih sve nabrojimo, počev od onih 4 000 reči koje su iste ili slične. Na primer Era, stanovnik užičkog kraja i prvo ime Irske. Onda pingvin, to retko ko zna, a to je reč koja se pojavljuje sa istim značenjem i kod nas i kod njih a tek kasnije je prihvaćena u engleskom. Imamo toponime Taru, Danu ili Dunav, gomilu izraza muzičkih i specifičnih figura u etno i folk muzici za koje je nemoguće tvrditi da nisu istog korena. Na kraju krajeva ja ionako smatram da su Kelti jedan deo slovenskog korpusa u suštini. Pojavljuju se razna nova tumačenja seobe naroda i osporava se ona prethodna verzija, dakle postavlja se pitanje šta je sa vinčanskom kulturom koja je starija od svega toga?
- Pominjao sam kroz emisiju druge kulture ali zanimljivo je, i to treba istaći da se nijedna možda nije toliko primila kao Irska, odnosno Keltska. Ne prave se koncerti i žurke na Dan Bastilje ili na 4. Jul nego isključivo na Svetog Patrika. Zelenu boju mnogi nose baš iz ljubavi prema Irskoj. Kad pogledamo njihove predjele vidimo spoj pašnjaka, jezera, planina, u njihovoj mitologiji preovladavaju vile i heroji, a njihovu istoriju identifikuje stalna borba sa Englezima. Da li smo kulturološki onda slični, da li u njihovoj staroj religiji vidimo nešto naše, da li u borbi za očuvanje identiteta vidimo našu borbu protiv Turaka i tako dalje?
Sad si pomenuo jednu bitnu stvar. Jedna moja prijateljica, psihoterapeut po profesiji, je svojevremeno delila nešto što zaista treba dobro promisliti – a to je recimo da srpsko pravoslavlje i irski katolicizam imaju mnogo više sličnosti nego bilo koje druge dve, nazovimo ih konfesijama, unutar ne samo hrišćanske crkve nego i među svim religijama. Opet tu dolazimo do onog famoznog pojma korena. Ja verujem da neki zajednički koren postoji. Pomenuo si onda boju. Zelena boja jeste univerzalna, međutim retko ko zna da recimo crnogorska, srpska, ruska, francuska trobojka (iz različitih perioda) imaju crvenu, plavu i belu boju, u različitim varijantama te plave boje. Međutim, plava boja se nigde nije pojavljivala do određenog momenta u istoriji. Izvorne boje su bile crvena, bela i zelena, plave nigde nema. Uzmimo najplastičniji primer – deda Mraz. Deda Mraz je u ruskim skaskama u zelenom, braon, u bojama prirode. Zelena boja u ovom našem slučaju danas je zvanična boja patrijarha SPC. Ne može onda neko da kaže da zelena nije naša boja. Dolazimo do nekog momenta gde te spoljne prateće pojave moramo da pratimo da bi stigli do suštine. Pomenuo si i tu osećajnu stranu svih nas. Mi smo skloni da se identifikujemo sa malim narodima, sa slabima, sa nekima koji su tu, na “našem nivou”. Imam recimo dosta prijatelja Finaca. Ja bez problema mogu sa njima da pričam o finskoj istoriji jer oni su večito bili između čekića i nakovnja, sa jedne strane Rusija, sa druge Švedska. Ali oni su svesni da su mali i prosto njihova filozofija je “mi smo tu, na vetrometini, kako dune vetar mi se savijemo ali nas niko ne slomi”. Mi smo opet druga priča – udri, tuci, pobodi kola, pa ko će da nas slomi.
- Koliko je po tvom mišljenju naše stvaralaštvo ovdje autohtono? Jak je uticaj turske u svim sferama, negdje provejavu uticaji Njemačke, Austrije, Mađarske i tako dalje. Šta je slovensko u kulturi na ovim prostorima, da li je zapravo ono izvorno naše potpuno zanemareno? Ili, imajući u vidu toliko kombinovanje uticaja kod nas, da li je „izlazak“ u nešto drugačije zapravo način da bolje razumijemo ono što je izvorno naše? Pođimo kod Kelta da bi saznali šta je Slovensko?
Da krenemo redom. Pitamo se prvo šta je slovensko u našoj kulturi? Odgovor na, bojim se, nećemo nikad više naći i ne možemo zasigurno da tvrdimo bilo šta. Mnogo vode je proteklo našim rekama a i tim rekama je dolazilo svašta, pa je onda nešto o toga takođe donešeno i ugrađeno u kulturni izraz kakav imamo danas. Naše današnje autohtono stvaralaštvo, dakle ono što danas radimo je sublimat svega toga što ga je oblikovalo tokom vekova. Ako govorimo o onom praiskonskom i arhetipskom slovenskom, korene toga treba tražiti u onome što zovemo etno muzikom, ali nikako u onome što zovemo folk muzikom. Upravo je folk izraz koji je omogućio implementaciju tuđih uticaja u muziku običnog sveta. Etno muzika je ipak sačuvala koliko-toliko originalnog izraza, mada je i to podložno različitim aranžmanskim interpretacijama. Opet je svetlosnim godinama daleko od onoga što zovemo folk. Što se tiče saznavanja sebe kroz drugog – u mom slučaju je recimo to bilo presudno. Ne kaže naš narod džabe da od jednog drveta ne vidiš celu šumu. Ja sam morao da krenem odavde i da napravim pun krug preko svih keltskih zemalja da bih se vratio u onu istu tačku odakle sam i krenuo.
- Šta misliš o terminu world music koji je postao popularan u ne tako davnoj prošlosti? Da li je to način da upoznamo različite kulture ili se radi o globalizmu koji sve boje svijeta predstavlja u neko filtrirano sivilo nečega što treba da bude privlačno ogromnom auditorijumu?
Kao svaki drugi popularan termin i ovaj je ispolitizovan do te mere da je to prosto degutantno i da nema više nikakve veze sa izvornim značenjem. Danas kad smo kretali na put negde smo se dočepali termina r’n’b. R’n’B u svom izvornom značenju je rhytm and blues. To su Stounsi, Partibrejkersi ali ne Rijana i slično. Već imamo u startu politizaciju jer Rijanu kao treba svi da slušamo. Neće ići tako, ali ajde, pokušali su. Isto je kao i sa rečju demokratija. Demokratija više nije sinonim za slobodno društvo, već je upravo suprotno. Parafraziraću jednog pisca koji je nedavno rekao da “moramo čuvati i negovati nacionalne kulture jer ne može postojati evropska kultura bez nacionalnih kultura, naprotiv ona je upravo suprotno – sastavljena od mnoštva nacionalnih kultura te čuvanjem i negovanjem nacionalnih kultura čuvamo to što zovemo evropskom kulturom”. S tim se ja u potpunosti slažem. E sad, nije world music siv pojam, on po svojoj prirodi mora da bude šaren i raznolik da bi dobio svoju formu koja ga oblikuje. Isto kao u Platonovim Zakonima, najveća sloboda je u okvirima zakona. Moraš da postaviš granice ali moraš da se krećeš unutar njih.
- Šta se može uraditi da se svijetu približi naša kultura, da bude makar prepoznata, da slovenska mitologija koja je nevjerovatno interesantna bude nešto čime se ljudi bave, što istražuju?
Prvo moramo da je volimo, da pričamo o njoj, da je poštujemo i da pre svega živimo sa njom i da ona živi u nama. Onog trenutka kada priznate sebi da je ona deo vas i da ste vi deo nje, mnoga vrata se sama otvaraju i tad više nema prepreka. Tada će i drugi da žive sa tim što vi volite i poštujete i tada će poštovati vas. To je prosto i jednostavno, međutim naš problem je što nemamo pisane izvore. Mi recimo pojma nemamo o mongolskoj mitologiji koja je bogata i prebogata. Ja sam za nju relativno kasno čuo i to preko nekih turskih izvora koji su istraživali njihove korene i dolazak Orhana i njegove svite na područje današnje Turske. Postoji mnogo nepoznanica, postoji more priča, ali te priče mora neko i da ispriča. Da bismo mi bili u stanju da ih ispričamo moramo ih čuti, da bismo ih čuli, moramo naći nekoga ko će nama da ih ispriča. E to sad postaje sve teže, jer pisanih izvora nema, gajili smo usmenu kulturu a i još uvek je gajimo. Da se nisu neki ljudi opismenili mi bi i dalje guslarske pesme prenosili kao bardovi. Ipak imamo odakle i da čitamo, ima tu raznih toponima, ima raznih nadgrobnih spomenika, pogotovo po Bosni i tu se da svašta pročitati, ako umeš da čitaš. E sad, prvo ne treba da sečemo hrastove koji su stari 600 godina, ne treba da zatrpavamo ranohrišćanske crkve kad ih otkrijemo. Ne znam da li znate za taj podatak – kad su renovirali šine na zebra pri prelasku iz Knez Mihajlove u Kalemegdan, iskopali su kompletnu rimsku vojnu konjušnicu, netaknutu. Naravno, umesto da stave pleksiglas da se to vidi, da se napravi bilo kakva atrakcija, oni su zatrpali i vratili šine.
- Da postavimo za kraj ovo prvo pitanje, samu temu emisije – Čija je moja kultura?
Moja kultura je prvenstveno moja, jer je ja osećam takvu kakva je, i ja je na kraju krajeva, svojim doprinosom činim da je drugi vide, onako kako je vide. Ona je živa u toj meri u kojoj ja živim sa njom i ona živi u meni. Moja kultura je moja, i kao kad bi me pitao da li na moju muziku utiču kritike? Pa ne, jer se mi tako izražavamo, to je moje. Neko se u toj kulturi pronalazi, pa je ona jako dobro naslonjena na neki koren koji je davno nasađena. Mislim da je sve to kombinacija genetskog, nacionalnog nasleđa i ličnih, individualnih koncepata.