GPN S02E05 – Vladimir Leposavić – Koga briga za međunarodno pravo?

U petoj epizodi, druge sezone Glasom protiv negativnog gost je bio Vladimir Leposavić, doktorant pravnih nauka a tema se zvala „Koga briga za međunarodno pravo“?

Ispred vas je snimak razgovora, a ispod njega možete naći čitav transkript.

Pravo predstavlja aspekat našeg društva koji se stalno nalazi u javnom prostoru. Bilo da se radi o stranama crne hronike ili o stranama vezanim za politiku česti su komentari u kojima se barata mogućim presudama, kritikuju se sudovi, tužioci, advokati, sve zavisno od toga na kojoj smo strani i šta smatramo za istinu. I ne smatram da je to loše, jer društvo danas niti je sposobno niti želi da sprovodi linč i samo loše sudstvo i loše tužilaštvo može da se boji reakcija javnosti – onaj ko stoji iza svog rada zna da će kritika kad tad utihnuti i rezultati prevladati.

Ali koliko zapravo znamo o pravu i njegovim normama? I koliko imamo prava da pričamo o tome? Šta je legalno a šta legitimno, šta je de jure a šta de fakto? Ko ima direktnu a ko posrednu odgovornost u nekom slučaju? Zašto ratni zločin ne zastarjeva i kako to da bilo koji zločin može zastariti? Šta je prekršajni a šta krivični sud? Sve su ovo stvari kojima se razbacujemo gdje stignemo a pitanje je koliko ih dobro razumijemo, i naravno koliko smo sposobni da pojmimo sve finese oblasti za koju su potrebne godine učenja i praktikovanja.

Jedno znamo, i da od toga pođemo – ideja prava je da osigura pravdu, a pravda je još iz starogrčkih vremena definisana kao „davanje svakom ono što zaslužuje“. Mi ćemo danas govoriti o jednom specifičnom dijelu prava, a to je međunarodno, o kojem smo takođe slušali mnogo u poslednjih nekoliko godina, bilo da se radilo o mnogim arbirtažama, o globalnoj klimi ili o problematizovanju secesije u slučajevima Krima i Kosova. Ja nisam pravnik i ne mogu o pravu govoriti sa autoritetom i zato sam siguran da će nam moj današnji gost pomoći u razumjevanju mnogih nedoumica ali i u samoj ideji prava, međunarodnog a i onog da kažem običnog. Njegovo ime je Vladimir Leposavić, on je doktorand pravnih nauka koji je magistrirao upravo na temi secesije u međunarodnom pravu a inače je jedan od rijetkih ljudi sa ovih prostora koji su bili nosioci prestižne Fulbrajtove stipendije u Sjedinjenim Državama. Vladimire, dobrodošao!

1. Šta je zapravo međunarodno pravo – ako kažemo to je pravo koje važi u međunarodnim odnosima, nećemo pogoditi cijelu suštinu, zar ne?

Ali nismo daleko od jedne definicije koja bi mogla da zadovolji.

2. Koje su glavne razlike između međunarodno i onog „običnog“ prava, ko bi trebao da osigura njegovo sprovođenje i koje su njegove norme?

Pravo po svojoj prirodi ima istu funkciju i zadatak bilo da je riječ o međunarodnom ili o unutrašnjem pravu. Dobro je što si počeo sa time da je funkcija prava da osigura pravdu. Ja mislim da je taj momenat da pravo treba da služi pravdi došao kasnije, kada je pravo razvijano od strane i teoretičara i skolaraca i profesora nametnuto samom pravu kao fenomenu. Ja vjerujem da je glavna svrha prava da eliminiše haos, da obezbjedi da ljudi u jednoj zajednici mogu funkcionisati tako da zadovolje svoje interese i svoje potrebe. Tako i međunarodno pravo ima isti taj zadatak samo što to ono čini između samih država kao subjekata. Države su glavne političke organizacije, najviše koje je čovjek do sad uspio da stvori. One imaju svoje emotivne, ekonomske, organizacione i svake druge funkcije. One su subjekti, imaju svoju istoriju, imaju kolektivnu svijest naroda koji u određenoj državi živi, čak i kada država mijenja granice. To je ono što zovemo nukleusom svake države, neka njena teritorija, istorija koja se obnavlja, nekad i pod različitim imenima, što je na Balkanu mnogo češće. Ali zbog toga što su države postale ličnosti u međunarodnim odnosima, i narodi zapravo komuniciraju preko svojih država, međunarodno pravo ima tu funkciju da obezbjedi i da reguliše odnosi između njih. Koliko su ti odnosi bivali istorijski sve intenziviniji pod uticajem ekonomije, otvaranja država tako se i međunarodno pravo razvijalo. Ono oslikava reakciju na potrebu ljudi da u svijetu u kojem žive imaju neku sigurnost.

3. Ko bi trebao da osigura sprovođenje međunarodnog prava? Jasno je ko sprovodi unutrašnje, to su policija, tužilaštvo i sudovi. Ko predstavlja svjetsku policiju, tužilaštvo i sudove?

To je zapravo centralno pitanje međunarodnog prava i svih problema koje obični ljudi osjećaju a stručnjaci raspravljaju o njima. Tu se otvara pandorina kutija i pruža mogućnost odgovora na pitanje kako međunarodno pravo funkcioniše. Na međunarodnom nivou nemamo centralni aparat prinude kao što ga imamo u svakoj državi a to se prije svega odnosi na policiju i na one bezbjednosne snage koje u svakoj državi imaju obavezu da sprovode zakon. Međunarodno pravo se u svojoj osnovi ne razlikuje od unutrašnjih prava. Države među sobom imaju prava i obaveze kao što građani imaju između sebe prava i obaveze, ali kada dođe do samog sprovođenja međunarodno pravo ostaje, da tako kažemo, na volju ili na milost i nemilost samih država. One koje se obavezuju, one su te koje treba i jedino mogu da sprovedu same te norme u život. Kada se dešava nesprovođenje prava to je zato što te države propuštaju da rade iz različitih razloga. Ali međunarodno društvo nije stiglo da se razvije, mi nemamo neku svjetsku državu već je svjetsko društvo organizovano kroz veliki broj pojedinačnih država i narodi tako saobraćaju jedni prema drugima. Postoje organizacije kao što su Ujedinjene Nacije, postoji sistem Interpola koji ima neka ograničena ovlašćenja ali države nisu spremne, nisu voljne, da prenesu svoje nadležnosti na neku međunarodnu organizaciju. Ujedinjene Nacije imaju izvjesna izvršna i sudska ovlašćenja, ali ona su vrlo ograničena. Kao što znate, Savjet Bezbjednosti Ujedinjenih Nacija može da reaguje i da tjera države koje ne poštuju međunarodno pravo da ga poštuju, ali ne u cjelini već neki određen dio tog prava. Samo kada se radi o ugroženosti svjetskog mira, kada neke krize prerastaju u međunarodne sukobe, onda UN može da djeluje, ali u praksi se i tu dešava da nastaju problemi i da rad bude paralizovan. Svodi se na to da nepostojanje jednog organa i sistema prinude dovodi do toga da je sve to pitanje interesa. Tako se definicije međunarodnog prava često daju od strane istaknutih međunarodnih pravnika kao što je bio švajcarski sudija Maks Huber koji je rekao da je to „sistem normi koje države donose, uspostavljaju među sobom ali i krše i odlučuju da li će da primjenjuju ili ne“. To nije dobro ali mi tu praktično ne možemo uraditi puno.

4. Postoji cio sistem nekih pravnih internacionalnih normi koje država prvo mora da potpiše da mi uopšte mogla da se podvede pod njih, kao što je recimo protokol iz Kjota. Ili recimo vezano za minska polja, za status izbjeglica i tako dalje.

Prvi i najvažniji uslov da bi jedna država, a samim tim i njeno stanovništvo, bilo obavezano pravilima međunardnog prava, jeste da predstavnici te države pristupe nekom sporazumu, da ga sklope. Drugo pitanje koje zatim dolazi je, ako država ne primjenjuje obaveze iz nekog sporazuma koji je potpisala, onda imamo problem što sve sankcije koje se prema toj državi mogu primjeniti nisu automatske, nisu centralne, ne idu od nekog autoriteta kao što u svakoj državi znamo recimo za upravu policije. Sankcije su na međunarodnom nivou posredne, indirektne, one se kreću od političkih sankcija, raznih vrsta upozorenja, diplomatskih, ekonomskih sankcija. Pošto se ne sprovode odmah i direktno, one znaju da budu neefikasne i zato se međunarodno pravo znatno više krši od unutrašnjeg ali ni to mu ne oduzima karakter prava. Ono je saznatljivo, norme postoje, vrlo su jasne, izučavaju se na svim univerzitetima svijeta jednako i ono što spaja sve pravnike svijeta jeste da, kada uče međunarodno pravo, ono je isto za sve. Problem njegove primjene je nešto što navodi ljude da često kažu da međunarodno pravo, kao takvo, ne postoji. Odnosno da ga njegovo kršenje i nejednaka primjena svodi na praktično nepostojanje. To sve zavisi i kakva je pravna kultura razvijena i kakav je odnos prema pravnim normama. Norme postoje ali kada se ne sprovode jednako prema svima, neki će reći da su one prekršene ali da i dalje postoje ali neko, ko je više okrenut praksi i trivijalnijim stvarima će reći da pravo time ne postoji uopšte. Međutim, vidimo da je ono veoma značajno jer čak i onda kada se krši, oni koji ga krše pokušavaju da govore o međunarodnom pravu i da čak i neku „nepravnu“ poziciju opravdaju.

5. Da li sudije međunarodnih sudova odlučuju uvijek po svojoj savjesti ili dosta zavisi od interesa država iz kojih dolaze, pošto su ih ipak oni postavili tamo? Imali smo primjer odluku o pravu na nezavisnost Kosova i Metohije koje je bilo ovdje propraćeno i sudije su u tom slučaju u suštini glasale onako kako su njihove države tumačile kosovsku nezavinost – oni čije su države priznale Kosovo su potvrdili pravo na deklaraciju o nezavisnosti, a oni čije države nisu su glasali protiv. Čemu onda te sudije i taj sud?

Mene ne čudi što su oni glasali u skladu sa politikama i tumačenjima vlada njihovih država. Inače je pitanje secesije u međunarodnom pravu, pogotovo jednostrane secesije, jedno živo i često pominjano pitanje. Iako nigdje ne piše da je secesija dozvoljena, ono nije ni zabranjena, tako da je to nešto što je nažalost vrlo „zgodno“ za različita tumačenja. Kažem nažalost zato što to ostavlja prostora za pravnu nesigurnost pa čak i potencijalne sukobe, što se i dešava u svijetu i u našem regionu. Upravo je Jugoslavija doživjela stravičan građanski rat zbog pitanja samoopredeljenja. Tako da je to otvoreno pitanje. Ja smatram da je pitanje samoopredeljenja naroda jedno od dva ili tri najveća problema  koja postoje u međunarodnom pravu. Tu su još nuklearno naoružanje i pitanje klimatskih promjena kao i zaštite ljudskih prava. To ne čudi, a sama odluka o statusu Kosova u međunarodnom pravu je vrlo kompleksna i to je jedan gordijev čvor. O tome da li je nezavisnost Kosovo opravdana može da se priča, postoje argumenti i za i protiv. S druge strane, kada se govori o legalnosti tog postupka, nemoguće je naći uporište u međunarodnom pravu. Jednostrana secesija kao takva nije dozvoljena ni zabranjena ali postoje tumačenja koja govore da se dio teritorije jedne države ne može jednostrano otcijepiti od te države ako ne postoji saglasnost matične države. Secesija je nešto što uvijek zavisi od saglasnosti matične države i to je nešto što regioni, teritorije i slično treba da postignu unutar države u kojoj se nalaze prije svega. Ako ne mogu, međunarodno pravo tu ne može dati pozitivan odgovor. Od brojnih secesionističkih pokreta kaže se da su tri bila uspješna. Tu su secesija Bangladeša, Eritreje i Južnog Sudana. Ali i u tim slučajevima su prvo ratovi za otcjepljenje trajali od 25 do više od 35 godina, kao i to da su odnijeli više od milion ljudskih života. I tek poslije toga, kada je tim regionima, koji su do tada bili u sastavu matičnih država, priznato pravo od strane matičnih država onda su one mogle biti primljene u Ujedinjene Nacije. Što se Kosova tiče, to je spor koji je ostao da stoji kao takav, Kosovo je de facto nezavisna država ali nije članica Ujedinjenih Nacija, nije država u punom kapacitetu. To je veliki problem i on nije riješen. Ja se ne bih prijatno osjećao da sam građanin Kosova, bilo u kojoj opciji. Kao što građani Srbije nisu zadovoljni rješenjem, tako mislim i da građani Kosova ne mogu biti zadovoljni, kao ni bilo ko u regionu, jer to je konflikt koji je opstao i traje. A traje upravo zato što je međunarodno pravo prenebregnuto. Ovdje vidimo da je to pravo ipak važno u praksi. Daću vam podatak iz studije objavljenje 2012 godine u Kembridžovom žurnalu za međunarodno pravo, a autor se zove Graham, koje se bavi teritorijalnim sukobima i epilozima – i uzima se period od stvaranja međunarodnog prava 1648 godine do danas. I tu je napravljeno nekoliko faza od kojih je poslednja od stvaranja Ujedinjenih Nacija, u kojoj je potvrđeno pravilo teritorijalnog integriteta. Teritorijalni sporovi su u tom periodu porasli od 17. vijeka do danas za preko 120%, međutim teritorijalne promjene su opadale. A najveće opadanje ide od 80% promjena do svega 30% promjena nakon osnivanja UN. Ako znamo da je broj sukoba rastao a broj teritorijalnih promjena se smanjivao vidimo da te norme teritorijalnog integriteta znače nešto. One su doprle u svijest ljudi jer iako nema direktnih sankcija, države i cijeli narodi poštuju međunarodno pravo jer, ako ga krše danas i iz toga stiču neku korist, nije dobro na duge snage jer će interes države koja je kršila međunarodno pravo biti da se u njenom slučaju to pravo poštuje.

6. Neke države u nekim slučajevima, naročito one jače države kao što su SAD, Rusija, Kina, Njemačka, krše međunarodno pravo, ali ipak nikad ne ostaju na tome da su nešto uradili zato što su bili jači. Oni sva svoja djela pokušavaju da opravdaju, čak i uključe u međunarodno pravo. Da li to rade iz straha da će međunarodno pravo biti kršeno u njihovu štetu u budućnosti ili ima i drugih razloga? Da li je međunarodno pravo postao način da se opravdaju svi postupci?

Čak i da je samo opravdavanje, čim postoji velika potreba da se opravdanje pruži, ono ima neku svrhu. A to nešto je neki kriterijum, neka norma ili neki sud, bilo da je taj sud organizovan ili da je sud javnosti, sud istorije, nije važno. Čak i kada se krše međunarodno pravo oni koji ga krše će nastojati da nađu odgovarajući osnov, ponude neko tumačenje i odbrane svoju poziciju kao pravno prihvatljivo. To pokazuje da međunarodno pravo postoji i da su države zainteresovane da se ono poštuje. One to rade i iz ekonomskih interesa ali i iz interesa straha ili bojazni da ako se u budućnosti desi situacija u njihovom slučaju koja bi bila izvor nekog sukoba, one bi željele da ih zaštiti međunarodno pravo. Države ne žele, čak i onda kada krše pravo, da budu viđeni kao njegovi kršioci. To samo potvrđuje da ono postoji ali i da je na snazi jedna velika borba obrazovnih institucija, pravnika, ljudi i svakog društva ponaosob da na tim normima istraju što nije lako, jer to nije naš jedini civilizacijski zadatak.

7. Uzmimo jedan ekstremni primjer – Islamsku državu. Pored svih oprečnih informacija koje nam stižu odatle, reporteri su se složili u jednom – da se tamo poštuje zakon, i to nediskriminativno, iako je taj zakon jedno iskrivljeno tumačenje šerijata. Ali ako recimo Islamska država potpuno prati svoje zakone, da li je ona pravna država daleko više nego što su to neke razvijene, civilizovane države u kojima jedan zakon važi za siromašne a drugi za privilegovane i bogate?

Mi možemo reći da jedna država u kojoj se poštuje pravo i primjenjuje jednako u svakoj situaciji prema svima bez ikakvog odstupanja predstavlja pravnu državu. Međutim postavlja se pitanje šta smo mi time rekli, kakav je taj kvalitet? Kada ste željni pravde, kada ste željni prava onda vas zadovoljava i sama činjenica da se pravo primjenjuje. Onda ne pitate kakvo je to pravo. Treba podsjetiti da je nacistička Njemačka bila pravna država. Sve što je sprovođeno od te nacističke Njemačke, u njenim međunarodnim odnosima i svim invazijama koje je počinila je činjeno na osnovu zakona koji su postojali u tom vremenu u Njemačkoj. Ali to je neprihvatljivo za univerzalne vrijednosti i prirodne zakone čovjekovog života. Nije dovoljno da kažemo da se neko pravo primjenjuje. To je neophodno. Sledeće je pitanje kakvo je to pravo koje se primjenjuje. Pravna država je početni kvalitet koji govori o jednom pravnom sistemu i svi smo zainteresovani da pravo postoji. To podrazumjeva situaciju u kojoj sudovi, policija i ostale nadležne institucije primjenjuju pravo neselektivno i onako kako to norme kažu. Vi ni u jednoj pravnoj normi nećete vidjeti nečije ime. Pravne norme se ne donose za svakog čovjeka pojedinačno. One kažu “svako ko”, “onaj ko” itd. One su generalne. Zadatak svakog društva je da ih tako primjenjuje i to je kvalitet svake pravne države. Međutim kakvo je to pravo je drugo pitanje i predstavlja sledeći korak. Ako je to pravo loše, ako promoviše recimo eksproprijaciju ili oduzimanje tuđe imovine na neprihvatljiv način, ako promoviše gušenje slobode govora, ako guši medije, onda mi nećemo biti zadovoljni time što je ta država pravna. Dakle ako je neko zadovoljan time da se primjenjuje pravo, pa bilo kakvo, to nam samo govori da je stepen haosa u jednom društva došao do te mjere, da je danas od strane pripadnika takve jedne zajednice kao što je Islamska Država, da je dobro da se primjenjuje pravo, bilo kakvo. To je očajnička potreba čovjeka da živi u redu, da živi u jednom sistemu od kojeg zna šta može očekivati, makar ne očekivao mnogo.

8. Šta bi zapravo trebao da bude cilj prava i zakona? Da kažnjava, da vrši prevenciju, da sprovodi pravdu? Sve to istovremeno ili?

Funkcija prava kao društvenog fenomena je ista, bilo da govorimo o međunarodnom ili o unutrašnjem pravu. Sve što je navedeno su funkcije prava. Po meni, glavna funkcija jeste da te odnose učini mogućim i da stvori atmosferu u kojoj svi pojedinci mogu da ostvare svoje interese. Ljudi svuda u svijetu imaju iste interese, razlikuju se samo načini ostvarivanja. Ti interesi se sudaraju nekad i pravo nam je potrebno da bi regulisali tu situaciju. Pravda je upravo situacija u kojoj svi imamo jednake šanse bez ugrožavanja drugih. To je funkcija prava. Kazna i prevencija su mehanizmi putem kojih pravo djeluje. Kazna je nažalost neophodna u društvu, jer čovjek koliko god da je svjesno biće nije toliko odgovorno da bi samog sebe mogao da zauzda i kontroliše. Iskustvo pokazuje da pravo mora da bude zasnovano na kaznama, ali nijedno ozbiljno društvo ne treba da bazira primjenu prava na kaznama već pored toga postoji obrazovna uloga i pravne norme treba da obavezuju ne samo zbog kazne, već i zbog moralnog autoriteta.

9. Kažu da kazna uglavnom ne vrši prevenciju kod ljudi. Ako je neko krenuo da nešto ukrade, da izvrši neko nasilje, on ne razmišlja o kazni, već je prešao neki prag. S druge strane, države su mnogo “hladnije”, neće iz afekta izvršiti invaziju. Dakle tu kazna, bilo ona izopštenje, sankcije, nešto treće, može bolje da djeluje?

U nekim slučajevima da. Postoje slučajevi gdje se države ponašaju znatno odgovornije kada pristupaju pravnim propisima u odnosu na pojedince. I to nije čudno. Niko državu nije sreo na ulici, nikome država nije donijela poklon. To čine ljudi u ime države. Država su njeni ljudi, njeni predstavnici. Ti ljudi su uvijek zainteresovani kakav će ugled država imati, kakva će istorijska ocjena njihovog ponašanja biti i oni su često svjesni (ne svi nažalost), da kada rade nešto u ime države i naroda, to će ostati obilježje tog naroda, njegov pečat. Zato vi kada radite nešto u ime države znate da se to pripisuje vašoj državi. Oni koji su odgovorni to vrlo dobro znaju. A pojedincu je mnogo lakše da odluči nešto u svoje ime, i mnogo lakše neće sagledati sve posledice, jer radi se samo o njemu, a ne o hiljadama drugih ljudi. Ovdje naravno pravimo pretpostavku da su državnici odgovorni, mada to nije uvijek tačno. Uključenost javnosti se važna za međunarodno pravo. Senator Fulbrajt je rekao da se krize među državama dešavaju zbog neodgovornosti državnika koji često pravo greške, bilo voljno, bilo iz neznanja. To može da košta cijele generacije budućnosti, bilo ekonomske, bilo neke druge.

9. Koja su glavna pitanja međunarodnog prava? O čega će se narodi i nacije sporiti u budućnosti i zbog čega?

Ono sa čim danas međunarodno društvo i međunarodno pravo ima posla najviše se prije svega tiču mira, odnosno zabrani intervencije ili pospješivanja jednostranih secesija, zahtjeva svakog naroda ponaosob da ostvari jednu ili drugu vrstu nezavisnosti. Drugo pitanje se tiče nuklearnog naoružanja, jer kad se ti sukobi dešavaju, bitno je da nisu ugroženi svi već da sukob može biti lokalizovan. Treće, klimatske promjene, na koje se malo obraća pažnja danas, a uslovi u kojima živimo i životna sredina se velikom brzinom mijenjaju. Tu nema neke ideologije ili lične pripadnosti koja može da nas podjeli. I konačno su tu ljudska prava, sve ovo i do sad su bila ljudska prava, ali tu je prije svega borba protiv njihovog grubog i sistematskog kršenja.

10. Ako država ne potpiše neku konvenciju da li to znači da one može potpuno da je krši?

Postoje one konvencije koje, ako država ne potpiše odgovorajući ugovor, ona nije njima obavezana. To je takozvano dispozitivno ili fakultativno pravo. Međutim postoje one norme koje se zovu kogentne norme, one su najvažnije i najočiglednije zabrane u međunarodnom pravu. Bez obzira da li će neka država potpisati te norme, ona je njima obavezana. Tu su recimo sprovođenje zločina protiv civilnog stanovništva, konvencija zabrane zločina genocida, konvencije o zabrani lišavanja bilo kog drugog lica život i slobode. Postoje norme koje obavezuju sve narode ili države, bilo da su ih oni prihvatili ili ne. Veliki problem u međunarodnom pravu danas predstavlja to što se vlade, pa i pojedinci, kada žele da opravdaju svoje postupke pozivaju na nešto što nisu norme međunarodnog prava. To se naziva tzv. mekim pravom. Njega čini veliki broj rezolucija, tekstova, mišljenja, neobaveznih deklaracija, raznih vrsta izjava ili saopštenja. Nekih zabilježenih razgovora, mišljenja grupa ljudi. Tako se za nešto što su tendencije ili politike govori da predstavljaju pravo. To je jako opasno. Meko pravo je zapravo trojanski konj u međunarodnom pravu. Preko njega se na mala vrata pokušava uvesti concept da je nešto legalno. Tako se recimo govori o humanitarnim intervencijama. Svi bi rekli da su one potrebne i nema ništa pogrešno u tome da međunarodna zajednica interveniše tamo gdje su ugroženi životi. Međutim, način na koje se one sprovode, činjenica da niko ne zna kada treba da se sprovedu, kako, koi h sprovodi, koliko dugo traju. Dalje, šta je humanitarna katastrofa i slično. Sva ta pitanja su otvorena i nijedna država nije postigla saglasnost u formi nekog ugovora. Ne postoji međunarodni sporazum o njima. A opet se ta politika pokušava predstaviti kao međunarodno pravo. Onda smo mi u problem jer priča bude toliko glasna da običan čovjek ne zna da li je ta priča negdje utemeljena ili nije. Staro pravilo Rimskog prava kaže da razgovor ne obavezuje. Kada se dvoje ljudi sretne i razgovara da li će da sklope neki pravni posao, ne znači da su ga sklopili, koliko god oni bili zainteresovani ili oduševljeni. Tek kada oni to stave na papir i daju svoj potpis se može reći da su oni preuzeli neke obaveze. Isto je u međunarodnom pravu.

11. Da li bilo koja rezolucija Savjeta bezbjednosti UN ili Generalne skupštine postaje zakon međunarodnog prava ili je i ona samo jedno mišljenje?

U sistemu međunarodnog prava svaki akt ima svoje mjesto. Rezolucije koje donose tijela UN, prije svega Generalna skupština i Savjet bezbjednosti su vrlo važne. Te rezolucije su međunarodno pravo, s tim što je neophodno da one budu u skladu sa poveljom UN. Moguće je da se rezolucijom nekog ograna UN prekrši osnovni akt, a to je ta povelja. To se dešavalo, a dešava se i unutrašnjim sistemima, kada se donese zakon koji nije u skladu sa Ustavom. Rezolucije SB nisu međunarodni ugovori ali jesu obavezujuće jer su u skladu sa poveljom UN. Države su se potpisivanjem povelje UN saglasili da će njeni organi, kao što su SB ili GS, u skladu sa tom poveljom donositi odgovarajuće akte. Zato je danas vrlo važno kakve će biti odluke tijela UN jer one oslikavaju i tumače u praksi samu povelju koja sama po sebi predstavlja temelj međunarodnih ugovora.

12. Da li je na sudovima da se određuju o pitanjima koja mogu normativno uticati na društvo, bilo da se radi o međunarodnom, bilo o unutrašnjem pravu? Uzmimo za primjer pravo na istopolne brakove, gdje je sud zapravo presudio da brak više nije zajednica muškarca i žene nego zajednica dvoje ljudi.

Moram reći prvo da postoji razlika između evropskog pravnog prostora, izuzimajući Veliku Britaniju i anglosaksonskog pravnog prostora. U Britaniji i SAD, sudovi su ti koji stvaraju pravu. Tako imate situaciju da je sudska presuda, njeno obrazloženje, izvor svih sličnih slučajeva za ubuduće. Njihov pravni sistem je zbirka sudskih presuda. Kod nas je skupština ta koja donosi zakone a sud je taj koji ih primjenjuje. Ali i kod nas ima drugačijih slučajeva. Sud se nalazi u prilici da mora da tumači pravo, odnosno da popunjava pravne praznine. Život je uvijek brži i bogatiji od prava pa su sudovi tu da tumače i primjenjuju pravo čak i onda kada ono nije dovoljno decidno ili dovoljno precizno formulisano. Naravno oni to ne rade proizvoljno, već tumačeći cio jedan pravni sistem, pravne norme, duh u kojem se primjenjuje, vrijeme itd. Nisu tu sudije oslobođene svake odgovornosti. Što se tiče te odluke u Americi, ona jeste uzdrmala javnost jer se mijenja nešto što je istorijski, vjekovima, koncept koji ljudi poznaju. To je koncept braka kao zajednice muškarca i žene. Sada se u SAD donosi odluka koja kaže da je zabrana sklapanja braka između lica istog pola diskriminativna. Da budem iskren, koliko god da smo mi uvreženi u kulturi da je brak zajednica muškarca i žene s druge strane ne može se osporiti obrazloženje koje je sud dao da bi bilo diskriminisanje ne dozvoliti istopolnoj zajednici da takvu zajednicu registruje, ili da je zove brakom. Ne možete na kraju krajeva zabraniti nekome da osjeća nešto, koliko god to možda bilo oprečno. Ja takvu odluku prihvatam iako ona i kod mene lično izaziva jedno raspoloženje koje je ovako promjenljivo. Vi ne znate kako da se postavite, nešto se mijenja ispred nas. Tom prilikom je sudija Robertson, koji je imao izdvojeno mišljenje, a znate da je odluka bila 5 prema 4, pokušao da ne negira pravo istopolnih zajednica da žive kako žele već je pokušao da objasni da je brak istorijski bio utemeljen na njegovoj funkciji omogućenja opstanka zajednice. Taj opstanak je moguć jedino kroz reprodukciju tako da je brak zajednica muškarca i žene i nije bio neka diskriminacija praistorijskog čovjeka prema homoseksualcu već nešto što je priroda nametnula kao model suživota koji će obezbjediti opstanak ljudi. Na kraju je izglasano tumačenje koje kaže da jednakost između ljudi nalaže da brak kao institucija bude dostupan ljudima koji su istog pola. Mislim da ova odluka neće mnogo toga promjeniti, jer se tiče privatne sfere. Mislim da ima mnogo pitanja koja su danas važnija, zaštita imovine, slobode govora, nekih vitalnih interesa koja su osnovna ljudska prava. Pitanje braka je nešto što se ipak prije svega tiče privatne sfere svakog čovjeka.