GPN S02E03 – Neven Cvetićanin – Između ljevice i desnice nije centar

U trećoj epizodi druge sezone radio emisije Glasom protiv negativnog gost je bio Neven Cvetićanin, filozof, doktor političkih nauka, autor više knjiga sa tematikom iz filozofije politike, saradnik Instituta za društvene nauke i bivši poslanik u Narodnoj skupštini Srbije. Tema je glasila „Između ljevice i desnice nije centar“ i obrađivala je pojmove ljevice i desnice, njihovog istorijskog razvoja, današnje podjele na centar i margine. Govorilo se i o objektivnim procesima političke istorije, o vještini državništva i o onome što je potrebno da balkanske države učine ako žele da opstanu u periodu u kojem istorija „ubrzava“. Snimak se nalazi odmah tu a ispod njega možete naći čitav transkript.

Naša današnja emisija za svoju temu ima političku teoriju i zove se – Između lijevog i desnog nije centar. Svakodnevno u medijima, običnom razgovoru, na fakultetima ili internet diskusijama slušamo o tome koje su partije ljevice, koje desnice, šta koje zastupaju ali rijetko iko stane pa obrazloži zašto jedni pripadaju jednom, a drugi drugom spektru. Šta je to što razdvaja ove stranke i zašto ih tako imenujemo? Priča o ljevici i desnici nipošto nije nova, ta distinkcija datira još iz osamnaestog vijeka, i u međuvremenu se njihova priroda donekle mijenjala. Ovo je naročito aktuelno danas, kada sve više slušamo o partijama sa margine, o onima koji pripadaju političkom ekstremu, o populistima, sve nas to prisjeća a neke i plaši na period između dva svjetska rata, na boljševike, komuniste, fašiste, nacional-socijaliste i mnoge druge.

Mišljenja sam da stvari uopšte nisu tako crno bijele i da klasične distinkcije danas skoro i da gube svoje značenje. Ljevica i desnica se sve manje razlikuje, a „ekstremne“ partije teško da mogu biti različitije jedna od druge – jedino što im je zajedničko je to što ne spadaju u politički centar. Zato ćemo u ovoj emisiji pokušati da razjasnimo te često korišćenje pojmove – šta su ljevica i desnica nekad bili, šta su one danas i da li uopšte više postoje. Da li treba da se bojimo tih populista i ekstremista kako ih nazivaju pojedini mediji ili treba da ih podržavamo i navijamo za njih. U koje strukture da smjestimo neke od najpoznatijih političkih partija danas i šta predstavljaju svjetski lideri.

Na sva ova pitanja, traganje za odgovorima će pomoći Neven Cvetićanin, doktor političkih nauka, filozof i politikolog, saradnik Instituta za društvene nauke i autor nekoliko knjiga od kojih jedna baš govori o ovom problemu. Neven je takođe bivši narodni poslanik u skupštini Srbije ali i ljubitelj Klinta Istvuda – ne znam zašto, ali mene je i ovo važan podatak. Nevene, dobrodošao.

1. U politici postoje mnogobrojne kvalifikacije, ideologije, shvatanja od kojih su nekad i dalje validna a neka nisu. Ipak, jedno od najdugovječnijih određenja je podjela na ljevicu i desnicu, kada ona nastaje i zbog čega?

Podjela na ljevicu i desnicu je nastala tokom Francuske revolucije kada su revolucionarne snage koje su potakle i na neki način, stimulisale revolucije u prvoj postrevolucionarnoj skupštini u Francuskoj sjele sa lijeve strane (revolucionarne snage), dok su reakcionarne snage, koje su bile za staru monarhiju za takozvani Ancien regime, sjele sa desne. Tada su proste odrednice prostora u toj skupštinskoj sali dobile politička značenja jer od tada je u francuskoj skupštini i u nizu skupština nakon revolucije bio običaj da lijevo sjede oni koji su progresivniji, za republiku, za promjene itd. a da desno sjede konzervatniji. Vremenom je ta geografska odrednica iz jedne skupštinske sale prešla u čitav politički prostor tako da se pod ljevicom uglavnom podrazumjevalo da tu pripadaju one strukture koje su za revoluciju dok su desničari bili za restauracija i reakcija, ljevica kao crveno, desnica kao crno, ljevica kao snage akcije desnica kao snage reakcije. To su klasična značenja začeta u Francuskoj revoluciji i bila su čitavog 19. vijeka dominantna. Taj vijek je klasičan period borbe ljevice i desnice kroz niz epizoda. Imate čitav niz epizoda 1830. kada je restaurisana takozvana Orleanska monarhija, pa ponovo revoluciju 1848. pa događaji od 1871 posle francusko-pruskog rata kada nastaje Pariska komuna. Onda imate vrhunac podjele na ljevice i desnice u Francuskoj tokom afere Drajfus krajem 19. vijeka kada se čitava Francuska podijelila na dva pola, na „drajfusovce“ i „antidrajfusovce“ odnosno na ljevičare i desničare povodom pitanja suđenja jednom francuskom oficiru jevrejskog porijekla koji je bio optužen za špijunažu kada su konzervativni krugovi bili za to da se on osudi i da se time pošalje poruka onom dijelu Francuske koji je revolucionaran i progresivan. Tada je sva progresivna Francuska, recimo pisci kao Emil Zola, ustala u odbranu Drajfusa te samo na francuskom primjeru vidimo podjelu na ljevicu i desnicu. Nakon toga u Francuskoj na vlast dolazi genijalni političar, državnik najvećeg formata, koji je tu razliku ublažio. To je Klemanso, čuveni francuski političar koji je predvodio Francusku u Prvom svjetskom ratu i on je pomiješao nacionalizam i republikanizam. To je uostalom jedan od razloga zašto izbija Prvi svjetski rat, zato što revolucionarni pokreti rođeni Francuskom revolucijom postaju nacionalistički i onda se ti nacionalizmi međusobno „tuku“. Klemanso pak u Francuskoj pravi jednu tampon zonu između ljevice i desnice, miksujući njihove elemente.

2. Ostanimo u istorijskim određenjima – ljevica je prvobitno bila usko vezana za liberalno shvatanje vrijednosti ali se na prelazu u dvadeseti vijek to mijenja – ljevica jeste nosilac novih vrijednosti ali je potpuno u duhu marksizma, radničkih prava. Da li se radi o evoluciji ili zastranjenju, ili je u pitanju nešto treće? Da li se i desnica razvijala tako ili je ostala tradicionalna kroz vjekove?

To možemo razlikovati i kod ljevice i kod desnice, postoje različita krila. Ni ljevica i desnica nisu homogeni fenomeni pod kojima bi bio neki ideološki granit. Već za vrijeme Francuske revolucije postoje njena dva krila. U početku, protiv starog poretka imate ujedinjene struje, to su umjereno građansko krilo i radikalno krilo revolucije. U momentu kada pada monarhija, i to je logika političkih događaja, i kada je potpuno zbrisana sa istorijske scena, ova dva krila dijele političko polje između sebe. Politički prostor je uvijek takav da u njemu imate jednog monopolistu protiv kojeg se bore svi drugi, pa ti drugi kada pobjede, onda se dijele među sobom. Onda su ta dva krila stupila u borbu pri čemu je ovo liberalnije, umjerenije krilo tragično nastradalo jer se pokrenulo, kako to kaže Fransoa Fire, objektivni mehanizam revolucije koji je govorio i radio kroz giljotinu. Najpre je to radikalno krilo revolucije giljotiniralo ovo umjereno da bi onda i sama giljotina po nekom objektivnom mehanizmu radila među ovom radikalnim krilom revolucije i konačno sve to dovela do toga da revolucija iz same sebe na jedan dijalektički način porodi jednog od najvećih, ne samo vojskovođa nego i ljudi, Napoleona. Ljevica je u početku liberalna i radikalno ljevičarska a kasnije ruska revolucija preuzima taj žižak, taj oganj, tu luču da tako kažem francuske revolucije, ali od ovog radikalnog krila revolucije. Od onda, od ruske revolucije mi faktički imamo poistovećivanje ljevice sa radničkim pravima, sa socijalnim pokretima, sa Lenjinom. U međuvremenu se dešava Marks koji je izuzetno bitan mislilac i Engels koji je nešto manje bitan koji su vezali ljevicu upravo za tu ideju. Kada propada stari režim, kada propada evropska aristokratija, poprište borbe su liberalno građanstvo i proleterske mase. Liberalno građanstvo ima svoje proroke u nizu mislilaca, od Benžamina Konstana, Džon Stjuarta Mila, Aleksisa de Tokvila dok proleterske mase imaju svoje proroke na jednoj strani u komunistima Marksu i Engelsu, a na drugoj strani u anarhistima Bakunjinu, Prudonu itd. Sada to dolazi do nas ovakvi kakvi smo, u sred bijede, nerazvijene države, nepostajanja ni stare aristokratije ni prave administracije. Tako da su ideje ljevice prijemčive od početka 20. vijeka za jedan široki sloj ljudi. Kad gledamo naše balkanske države i državice i tu postoji razlika. Liberalna tradicija je apsolutno najjača u Srbiji, koja je imala istoriju ustanaka protiv Turaka, i imali ste liberalno nastrojane intelektualce kao što je Vladimir Jovanović, otac Slobodana Jovanovića, imali ste predsjednike vlade koji su se izjašnjavali kao liberali, recimo Jovan Ristić. Dakle Srbija je možda i zbog neke pozicije, veličine i sličnih stvari imala najliberalniju tradiciju. Hrvatska je bila dio Austrougarskog carstva i imala je puno konzervativnije uslove života. Tu liberalna misao nije bila tako razvije. Crna Gora je dočim imala dinastije koje su takođe na neki način bile jednim dijelom konzervativne, jednim dijelom progresivne ako isključimo Njegoša. On je bio izuzetno progresivan i nosi sa sobom dio te liberalne tradicije u onim čuvenim stihovima iz Gorskog vijenca „A ja što ću, ali sa kime ću, malo rukah, malena i snaga“. Dakle to je pozicija jednog individuuma koji na svoju zajednicu gleda sa pozicije individuuma. Međutim posle Njegoša to nije bilo tako razvijeno i u Srbiji je bio da tako kažemo pijemont liberalne ideje.

3. Danas često slušamo o lijevom i desnom centru, postoje li ikakve razlike među njima? Da li se nešto konkretno mijenja ako su na vlasti demokrate ili republikanci u SAD, socijalisti ili UMP u Francuskoj, SPD ili CDU u Njemačkoj, ili se radi o dvije strane istog novčića koje možda različito izgledaju ali nam isto donose?

Lijevi i desni centar su danas bliži jedni drugome nego što je lijevi centar blizak radikalnoj ljevici ili desni centar radikalnoj desnici. Podjela naših dana nije na ljevicu i desnicu gdje bi na jednoj strani bili recimo lijevi centar i klasična ljevica a na drugoj strani desni centar i klasična desnica, nego na moćni centar, gdje su lijevi i desni centar zajedno, a na drugoj strani imate takozvane rasute margine od radikalne desnice do radikalne ljevice koji pokušavaju da budu opozicija poretku moćnog centra u kojem se ne osjećaju komforno već se osjećaju izopšteno zbog svojih parcijalnih i radikalnih naracija i metafizika. Onda imate naprosto situaciju da, kao u Njemačkoj, pa i u SAD i još negdje, politika te države nije definisana pojmovima desnice i ljevice i ideologija već je politika definisana pojmom nacionalnih interesa a u tim nacionalnim interesima podjednako sudjeluju i konzervativci i socijaldemokrate jer da bi i jedni i drugi dobili mandat i vodili državu moraju štititi nacionalne interese. Trenutno u svijetu ne postoji nešto što bi bila globalna ideja neke globalne ljevice. Postoje naravno marginalne grupe, anarhisti, postoje sajtovi, fanzini ali ne postoji nešto na globalnom nivou što bi bila svjetska ljevica, internacionala. Otpori tom moćnom centru uglavnom nisu ljevičarski niti su internacionalistički već su to otpori u smislu borbe među imperijama. Tako imate Rusiju nasuprot SAD, jednog državnika nasuprot drugom poretku. Vrlo realistično rečeno, niko se tu ne vodi velikim ideologijama već je politika postala na prvom mjestu bezbjednost, na drugom mjestu energetika i tek na trećem mjestu energetika. U tom svijetu, bilo koji državnik koji bi pratio neku ideju ne bi bio moguć. Moguće je ako je neko Kastro pa živi na ostrvu. Moguće je ako je neko Kim Džong Un u izolovanoj Sjevernoj Koreji. Ako neko vodi veliku državu ne može voditi ideološku politiku već vodi jednu realističnu politiku da bi toj državi obezbjedio bezbjednost, resurse i sigurnost građanima. Ipak i ranije, uz svu ideologiju, državnici su uvijek na neki način realisti, pragmatičari i ljudi koji izvode određene političke radove. Državnik, i tome će biti posvećena moja sledeća knjiga koja će se zvati „Politička mehanika i vještina državništva“, je uvijek praktična biljka, on svaku ideju uzima samo uslovno i gleda uslove koji stoje iza ideje. Njegova ideja je praktična izvedba grupe ljudi oko određenog cilja. Kad se god dešava neki istorijski proces, recimo Američki rat za nezavisnost, stvari stoje ovako: trećina ljudi su za to, trećina je protiv i trećina koja je manje više neutralna ili im to nije važno. Državnik dolazi na područje da radi sa ovima koji su već definisani, daje im cilj i izvori ga. Arhetip državništva u svjetkoj istoriji i civilizaciji su Mojsije i Muhamed, i njihovo držaništvo živi i do današnjeih dana, kroz Jevrejsku državu i kroz Islamske države. To su bili realisti koji su dali zakone ali su znali i da ih sprovedu, da ih organizuju, da steknu sljedbenike. Državnik ako se veže za jednu ideju, on nužno pada. To je recimo bila greška Hitleru koji se vezao za ideju arijevske rase i samim tim je isključio iz svog savezništva jedan značajan dio svijeta koji je bio protiv njega i koji je učestvovao u njegovom padu.

4. Možemo onda reći da ideolozi, intelektualci, ljudi koji pišu knjigu mogu da zauzimaju ideološke pozicije i da budu uspješni u tome, a političari ako žele biti uspješni i da budu državnici, ne smiju biti?

Mogu biti u maloj mjeri ali ne smije biti dominantno. Rijetki su, i to su zaista veliki državnici, koji su imali i ideološku konotaciju. Oni su jedni od najvećih, recimo Tomas Džeferson u Americi koji je donio Deklaraciju o nezavisnosti koja je programski ideološki dokument. S druge strane imate Staljina kod koga je jak ideološki momenat. Bez obzira da li je riječ o državnicima iz SAD, Rusije ili negdje drugdje vi ste imali ljude koji su imali svoj program ali to je toliko rijetko i to su ljudi najvišeg ranga. Dosta zavisi i od okolnosti naravno. Državnik je onaj koji zna izaći na kraj sa okolnostima i onaj koji može upravljati njima. Jugoslavija se raspadala, neki su dobijali države izrazito lako. Zašto onda neki političari postaju državnici a neki drugi ne? Zašto je državnik postao Đukanović a ne Slavko Perović, kada je ovaj drugi nosio ideju koju je ovaj prvi sproveo i od nje imao politički benefit. Perović je čak groteskno završio svoju karijeru. Rijetko se dešava, i to samo kod ljudi kao što su Mojsije, Muhamed, Bizmark, Čerčil, Džeferson, Staljin, oni su ljudi najvišeg ranga jer se kod njih spojilo vjerovanje u ideju i sposobnost da se ta ideja sprovede. Oni su bili jedna snaga u politici koja prevazilazi ideje ljevice i desnice. Taj čovjek je mogao biti i Zoran Đinđić u Srbiji, koji je u jednom momentu imao i ideju i imao je sposobnosti da je sprovede. Takvi ljudi su rijetki, takvi ljudi su bili i Lenjin i Marks. Politika i ideologija je u najveličanstvenijoj svojoj formi u onim ljudima u kojima se ujedini ideja i sposobnost za njeno sprovođenje.

5. Šta je politička margina? Mnogi ih odmah otpisuju kao populiste, ali njihova podrška raste. Njih nema samo u Grčkoj, ima ih u Španiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji. Po Vašem mišljenju mogu li oni donijeti istinsku promjenu i ozbiljno uzdrmati trenutna politička ustrojstva ili će predstavljati razočaranje svima koji vjeruju u neku promjenu stanja?

Treba reći da se tu radi o jednom objektivnom procesu. Problem globalnog centra koji je recimo oličen u Evropskoj Uniji je što je došlo do demokratskog deficita. Do njega nije došlo jer je to bila nečija volja ili zla namjera već je to proizvod objektivnog procesa da su procesi upravljanja ekonomijom bili izmješteni na jedan nivo briselske birokratije što je samim tim izazvalo demokratski deficit jer građani nisu uvijek u poziciji niti imaju osjećaj da utiču na svoju sudbinu putem demokratije i to je izazvalo nezadovljstvo i pojavu takozvanih populističkih pokreta. Ti pokreti su nužna reakcija na ovaj proces. Ali proces i dalje ide objektivno. Ne možemo ništa predvidjeti ali možemo reći da sada imamo dva pola. Na jednoj strani imamo administraciju i birokratiju koja nema demokratske „sokove“ ali ima moć, a na drugoj strani imamo ove koji imaju demokratski legitimitet kroz čitav niz pokret kao što su Podemos i Siriza, ali oni nemaju nikakavu moć. I ono što će se desiti po meni opet je u vezi nekog nužnog procesa i to će biti miješanje ta dva pola što već vidimo kroz neko rješenje grčke krize. Ovi sa margine će tada biti uvučeni i absorbovani u mašinu. U principu ne moramo ići u fatalizam, već postoje objektivni društveni procesi, kao u fizici. Veće gravitaciono tijelo privlači manje gravitaciono tijelo, to je nemoguće izbjeći. Trista spartanaca je trista spartanaca, tri hiljade persijanaca je tri hiljade persijanaca. To će uvijek tako biti i državnici su oni koji realno računaju. Vi uvijek imate neke sanjare, ali državnik je onaj koji tačno zna da stvari stavi na papir i da prepozna objektivni proces. Tragično je za jednog političara, a kamoli državnika kada promaši ono što je po objektivnom procesu. Po čemu se ludaci razlikuju od normalnih ljudi? Po tome što normalni imaju objektivnu percepciju, a što je čovjek psihotičniji on ima sve subjektivniju percepciju. I da se vratimo na ovo vaše pitanje, populistički pokreti su nužnost jer proces je takav da sve produkuje iz sebe svoju „drugost“. Ta objektivna mašina, koja je podigla proces na nivo birokratske administracije produkuje iz sebe svoju drugost i onda se ta drugost kroz opoziciju vraća sebi, kao kod Hegela.

6. Možda su zato te partije margine toliko raznovrsne. U njih spadaju i Podemos i Liga Nord, Nacionalni Front, UKIP, Siriza i slične partije? Oni suštinski nemaju veze jedni s drugima, da li su oni raznovrsna reakcija na Briselsku mašineriju?

To je naprosto drugost trenutnog poretka i ta drugost se negdje manifestuje kao ekstremna ljevica, negdje kao ekstremna desnica, negdje kao ekstremni nacionalizam, negdje kao ekstremni socijalizam. Ali u svim primjerima to je drugo lice poretka koje će se vratiti samom tom poretku. Možda ovim zvučim kao neki prorok ali valjda mi niko neće zamjeriti.

7. Ko je danas pravi desničar među političarima a ko iskreni ljevičar starog kova? Da li uopšte takvi postoje u Evropi, svijetu ili se sve izmješalo?

Mislim da su ti termini prevaziđeni. Nedavno sam imao polemiku u beogradskom dnevnom listu Politika sa jednim mladim kolegom, koji je ljevičar i koji je branio ideju da postoje neka ljevica i desnica još uvijek pri čemu je moja pozicija bila da to apsolutno ne postoji i da nikoga ne možemo nazvati ljevičarem ili desničarem jer kod svakoga vidimo da postoji protivrečnost. Uzmite recimo Angelu Merkel koja je kao desni centar, njemačka demohrišćanka, a koja je opet prema Grčkoj bila popustljivija od Volfganga Šojblea, radikalnog krila svoje partije. Ona je sa socijalnim osjećajem unutar Njemačke sklopila koaliciju sa socijaldemokratama itd. I Vladimir Putin i Angela Merkel i svi ljudi koji trenutno imaju oreol državnika su suviše kompleksni. Tako vi imate kod Putina da je vratio sovjetsku himnu za trenutnu rusku himnu. On je vješto pomiješao sovjetsku i carsku tradiciju, kao što je Angela Merkel pomiješala socijalnu tradiciju i tradiciju silne njemačke industrije. Svaki državnik je nužnu sintetičan, državnik koji je samo ljevičar ili desničar ne može biti državnik. Državnik miješa protivrječne elemente, on zahvata u širokom luku. Znate li za koga možete reći da su ljevičari ili desničari? Za ove ljude po forumima, koji raspravljaju, tuku pod nikovima, svađaju se ali od kojih vjerovatno ništa neće biti u praktičnom smislu.

8. Ovi političari sa margine, da li je Cipras pravi ljevičar, da li je Pablo Iglesias ljevičar, da li je Najdžel Faraž čisti desničar ili samim tim što su oni dobili neke glasove i oni su vagali, kombinovali?

Prvenstveno je stvar u procesu. On je objektivan. Neko da bi učestvovao u procesu mora da se približava objektivnoj tačci. Cipras je imao izbor prilikom referenduma u Grčkoj da ostane pri radikalnoj opciji kako mu je predlagao Janis Varufakis ili da uđe u dogovor sa centrom. On je očigledno ušao u dogovor i vidjećemo kako će to ispasti. Ali samim tim što je ušao u dogovor Cipras je pokazao realizam i samim tim je smanjio u sebi nivo „ljevičarstva“. Treba gledati šta je objektivno. Evropska Unija je proizvod posljeratne Evrope koja je htjela da se ujedini i donese mir i ekonomski prosperitet. Sada ta Evropska Unija objektivno ima da se takmiči sa Kinom, gdje je jeftinija radna snaga, sa Indijom u kojoj IT industrija uzima zamah. Sada ta Evropa mora da nađe način jer se ni Njemačka ni Francuska ni niko od njih ne može samostalno takmičiti sa ovim velikim silama. Koje je pitanje sada u Evropi? U njoj postoji jedinstvena monetarna politika pa je pitanja kakva će biti fiskalna politika i to se na grčkom primjeru rješava. Ako Njemačka ima najveći BDP, ako je najveći platiša u budžetu logično je da traži za sebe najviša prava, ali onda treba da se definišu prava drugih i samim tim je EU objektivan mehanizam. Ako se kriza proširi na Italiju ili ostale „PIGS“ zemlje, onda je pitanje šta će se desiti. Jer moguće je da će Evropa doći do sinteze, a to je politika Angele Merkel, koja liči na politiku Ota Fon Bizmarka. Druga mogućnost da imate na jednoj strani cijepanje i Evropu podjeljenu na sjever i jug, podjeljenu na bogate i siromašne, podjeljenu na kreditore i dužnike. Ako do toga dođe, ta igra će postati „vesela“ i u toj igri neće niko ostati neoštećen. Svijet u sledećih par godina ulazi u nestabilnosti u kakvoj nije bio od Drugog svjetskog rata. Ukrajinska kriza, sve što se dešava na Bliskom istoku, kriza EU koja je nikad veća. Sledeće 2-3 godine su ključne a neko je rekao da nisu srećni oni koji žive u uzbudljivim vremenima jer po njihovim leđima pada ta uzbudljivost. Ja se ne bih složio. Mislim da ova generacija, kao i mlađa koja dolazi će prisustvovati događajima kojima nisu prisustvovali naši roditelji. Ovo u šta je ušao svijet je nešto potpuno novo i tu više ne vrijedi ni ljevica ni desnica ni bilo kakvi prevaziđeni termini. Da bi se čovjek tu snašao, mora naći nove orjentire i tu će biti produktivnih mislioca i produktivnih državnika, koji se ne javljaju kada je sve to složeno „onako kako treba“.

8. Da li će to biti vrijeme koje će prevazići ljevicu i desnicu ili će one dobiti nova značenja jer uvijek mora postojati neka dihotomija? Ili će doći do sinteze između centra i margine?

Čak i da dođe do sinteze, neko će ostati izvan. Sami ste rekli da mora postojati dihotomija. Samo je pitanje ko će u njoj biti. Trenutno živimo u svijetu u kojem je dihotomija između moćnog centra i margina. Islamiste takođe možemo ubrojiti u te ljude sa margina. Ono što je vjerovatni proces je da će ovaj veliki sistem stalno usisavati u sebe ove sa margine a u okviru tog sistema će se takmičiti oni koji su u njemu najjači igrači, kao objektivne imperije tipa SAD, Rusija i Kina. Evropska Unija po snazi im nije dorasla. Mi ćemo imati borbu među imperijama kao što smo je imali pred dva svjetska rata. Postoje teoretičari koji tvrde da civilizaciji i svijetu slijede ozbiljni ratovi i da će oni biti razriješenje ekonomske krize posle kojih će krenuti renesansa i oporavak. Mi smo ušli u međuimperijalno doba ali i imperije su racionalne. One se malo bore pa malo sarađuju, recimo prepucavaju se oko Ukrajine ali onda na kraju potpišu zimski paket gasa koji će proći kroz Ukrajinu. Za državnike 21. vijeka će se tražiti takva kompleksnost jer su uslovi egzistencije čovjeka postali komplikovaniji. Da bi neko sada vodio državu i obavljao bilo kakvu funkciju predsjednika vlade i slično, pogotovo u većim državama koje jesu uhodan sistem ali i sistem kojim nije lako upravljati, će se tražiti vrhunske sposobnosti. U ovoj komplikovanoj situaciji gdje imate probleme sa bezbjednošću, sa energetikom, vi vidite da su ti neki ljudi kao Merkelova, Putin, u izvesnom smislu i Obama i čitav niz nekih državnika univerzalni vojnici, desetobojci. U 21. vijeku nas čekaju uzbudljivi događaji. U ljudskoj prirodi je da teže mirnom i spokojnom životu, ali promjene same dolaze, one su objektivan proces. Ljudi moraju da ostave one romantične predožbe da je moguć mir u svijetu i život bez napor. Mislim da će 21. vijek biti vijek izuzetnih napora i tu će na svakom nivou opstajati samo one individue i one nacije koje imaju najviše snage, kondicije, pameti i inovativnosti. Očigledno je da je planeta postala toliko mala za ovoliko puno ljudi i da će to morati da se riješi ili nekom selekcijom kroz ratove ili na neki drugi način.

9. Frensis Fukujama je u svojoj čuvenoj knjizi „Kraj istorije i poslednji čovjek“ rekao da će naš period biti period kraja istorije, u smislu da će doći do kraja političkih određenja i da ćemo samo polako kliziti u prostor liberalne demokratije. Da li taj „bijeg“ u kraj istorije, koji je bio pokušan devedesetih izjalovljen pa sada živimo u novom periodu u kojem se stvaraju nove klase, nove ljevice, nove desnice itd?

Prije svega treba reći da ta Fukujamina teza o kraju istorije stara 25, skoro 30 godina i da je on revidirao svoje stavove, da je napisao dosta knjiga nakon te i da je odstupio od svoje teze. Sam Fukujama ne stoji više iza te teze. Uz dužno poštovanje mislim da je to jedna priča koja datira iz pada Berlinskog zida, da više nije dominantna naracija niti diskurs jer je svima već jasno, kako samome Fukujami, tako i „fukujamistima“, da se istorija nastavlja. Dovoljno je pogledati ukrajinsku krizu i biće nam potpuno jasno da se istorija nastavlja, i to na obodima Evrope. Niko to više ne spori, naročito nakon preobrazbe država kao što je Kina koja je postala prva po BDP-u. Istorija se vratila na „velika vrata“. Ono što je osobina ovog momenta u kojem živimo je „veliki povratak istorije“. Čak imate i neke velike istorijske ličnosti kao što su Merkel, Obama, Putin, vidjećemo ko će biti sledeći američki predsjednik. Ako to bude Hilari Klinton, šta god mislili o njoj, ona je veoma upečatljiva politička figura koja može postati američka Angela Merkel što ne mogu biti ni Džeb Buš ni Donald Tramp uz dužno poštovanje. Mislim da oni nisu njen nivo. Dakle mi ulazimo u period u kojem ćemo imati autentične ličnosti, istorija će „ubrzati“ i doći će do redefinisanja odnosa među svjetskim silama pri čemu su svi dovoljno i razvijeni i naoružani i stručni. Nama sa ovim prostora, koji ne učestvujemo u istoriji nego je uvozimo. Neko je uvozi a neko izvozi istoriju. Mi istoriju uvijek uvozimo, uvozili smo je kada je došao komunizam kod nas, uvezli smo nacionalizam prije komunizma. Mi pravimo jako puno istorije ali je ne izvozimo. Nama neko „izveze“ istoriju i od nekog „viška“ radioaktivne istorijske supstance nastane da izvinite „pičvajz“ i svakih 30-40 godina ovi prostori budu nestabilni. Mislim da mi treba da se trudimo da ostanemo dalje od te „istorije“ što su pametno učinile i Srbija i Crna Gora i druge države jer se nisu mnogo miješale u dešavanja oko Ukrajine. Ne treba da budemo radikalni, da se tu „trsimo“ kao što to radi jedna Poljska koja je potpuno na strani Ukrajine ili jedna Bjelorusija koja je potpuno na strani Rusije. Mi trebamo biti pametni i rekao bih da je politički model, koji je čak u Crnoj Gori donekle realizovan, model stare Dubrovačke republike, koja će biti mirna, koja će trgovati i imati dobre odnose sa svima i koja neće olako ulaziti u neke blokove da bi tu bila samo neki pion. Očigledno je da je put u Evropsku Uniju neki realističan trend i možemo da u takvim okolnostima idemo gdje smo namjerili čuvajući istovremeno odnose sa globalnim silama i da ne budemo, kao što je učinio gruzijski predsjednik Sakašvili, neka udarna pesnica koji je prošao kako je prošao, izgubivši dvije pokrajine. Vrijeme je da se vodi mudra politika na ovim prostorima, budući da imamo niz malih državica koje su upućene da budu pacifističke. Bivša Jugoslavija je imala vojsku, silu, imala je moć, imala je svjetskog lidera pa je mogla da se „trsi“ nekim velikim pričama. Nama danas, ne samo pojedinačno, već sve ove državice zajedno su slabije od Grčke koja je u ovolikim problemima. Nama ostaje da mi razmišljamo, da pričamo o ovim fenomenima kao što vi i ja pričamo ali nam ostaje da se u realnom životu rukovodimo realnim konstantama koje će nam obezbjediti da se mi kao društvo razvijamo, da naša djeca imaju bolji život nego što smo imali mi ili naši roditelji. Poruka može biti da je sve ovo objektivan nužni proces, kao kada pada kiša. Treba shvatiti kada će kiša padati da se sklonimo sa nje. Škola mišljenja koja kaže da treba da se ubijemo od očaja jer se teško živi i nema perspektive ili ona druga škola koja kaže da svi treba da uzmemo puške i dignemo ustanak protiv svjetskih gospodara i postanemo neka ekskluzivna Kuba na Balkanu, to sve treba da zaboravimo. Ja pripadam školi mišljenja koja kaže da se sve ovo nužno dešava i da bi našli mjesto u tom nužnom moramo ga shvatiti. Ovim državama su potrebni pametni ljudi, očajnički su potrebni svakoj vladi, svakoj administraciji. Ove države moraju svakog pametnog čovjeka kojeg imaju čuvati kao malo vode na dlanu, da bi opstale moramo imati simbiozu pameti i prakse. Prošlo je vrijeme političara koji su donosili odluke po svojoj volji bez pametnih ljudi koji će im te odluke pripremiti. Isto tako je prošlo vrijeme intelektualaca tipa disidenata kao što su Mihajlo Markov, Milovan Đilas i drugi. Dolazi vrijeme da se ta dva pola ponovo udruže i da je u ovom vremenu infantilan stav nekog intelektualca koji je „disident“ pa nosi šalove i naočare i pljuje po svemu kao Žan-Pol Sartr bez želje da on učestvuje u procesima. Zato sam ja i bio član srpske skupštine, jer da bi se procesi razumjeli, mora se u njima učestvovati. Ne može neko iz svog kabineta ili sa Monmartra da govori o procesima koji se dešava. S druge strane je infantilno misliti, ako neki političari misle, da mogu sve odluke donositi sami bez šire intelektualne baze za te odluke. Ako ovi prostori misle opstati moraju napraviti simbiozu između pameti i moći. Ako se to ne desi imaćemo i dalje ove groteskne figure hiperintelektualaca koji su kao kritični ali nisu konstruktivni i na drugoj strani nekih političara koji misle da sve znaju i da su univerzalni za sve stvari. Dolazi veoma dinamično vrijeme u kojem su sve ove državice upućene jedne na druge jer imamo nevjerovatan resurs zajedničkog jezika koji nam ruši barijere. Ako Evropa, da bi preživjela pred Kinom i drugima mora da ostane složna da bi se dobro živjelo koliko je tek potrebno ovim malim siromašnim državicama da rade u jednom maniru pragmatičnog partnerstva ako nema ljubavi nakon svih ovih ratova.