S02E02 – Anton Markoč – Etika globalnog siromaštva

Druga epizoda druge sezone Glasom Protiv Negativnog je za temu imala Etiku globalnog siromaštva. Ova emisija je emitovana 03.10.2015. godine snimak možete naći ovdje a transkript cijele emisije odmah ispod.

Sa time šta je siromaštvo smo svakako upoznati. Naša država spada u siromašnije na svijetu, a definitivno je to bila tokom devedesetih godina, u vremenu rata i sankcija. Nerijetko čujemo u novinama, na televiziji o porodicama koje jako teško žive, o djeci koja ništa nemaju, o pojedincima koji ne mogu sebi obezbjediti osnovne stvari za život, da ne govorim o problemu gladnih na afričkom kontinentu ili u jugoistočnoj Aziji. Uprkos tome, mi okrećemo stranu novina, prelazimo na ekonomiju ili crnu hroniku, prebacujemo televizijski kanal na neki zabavni program ili sport. Svjesni smo da je mnogima teško ali šta se tu može uraditi, nije ni nama sjajno, svako nosi svoj krst – makar tako rezonuje većina. Ako ništa drugo govorimo sebi da dajemo sve od sebe, da povremeno i pomognemo nekog siromaha na ulici ili da damo neke stare stvari i sredstva u Crveni krst. Kada je to bilo poslednji put se ne možemo sjetiti, ali znamo da smo sigurno tako postupili. Na kraju krajeva, za sve je kriva nepravedna raspodjela kapitala, koja ni nama ne omogućuje baš tako sjajan život.

Ali šta ako vam kažem da se, etički gledano, vaše nečinjenje može smatrati ništa manje štetnim od onoga što rade raznorazni svjetski magnati koji ekploatišu najsiromašnije krajeve? Kako bi postupili kada bi vam napravili računicu koliko ste potrošili na alkohol i cigarete ove godine i iz nje uvidjeli da ste mogli spasiti nekoliko dječijih života s tim novcem? Ako se pitate zašto baš ja da pomažem, pružamo odgovor – a zašto ne?

Jasno je da su ovakve teme izrazito teške, ali baš zato moramo govoriti o njima, moramo dati sve od sebe da istinski shvatimo u kakvim uslovima žive oni kojima je pomoć najpotrebnija i da spoznamo šta su naše dužnosti u tome, kakvu moralnu obavezu imamo?

Ne sumnjam da će mi moj današnji gost pomoći u tome. Njegovo ime je Anton Markoč, iz Bara je, a trenutno se nalazi na doktorskim studijama iz filozofije na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti. Njegova uskostručna specijalnost je etika i zato je više nego pozvan da govori o ovoj temi. Antone, dobrodošao!

1. Da bi ispravno počeli priču o globalnom siromaštvu moramo razjasniti – šta u apsolutnim mjerilima znači da je neko siromašan?

Mislim da bismo prvo trebalo da napravimo razliku između apsolutnog i relativnog siromštva. To su koncepti koji se razdvajaju u literaturi. Relativno siromaštvo znači da imate manjak određenih materijalnih dobara, ukratko novca, u odnosu na određenu osobu ili grupu osoba. Tako sam ja relativno siromašniji u odnosu na nekog člana crnogorskog parlamenta a taj član crnogorskog parlamenta je užasno siromašan u poređenju sa Bilom Gejtsom ili Vorenom Bafetom. S druge strane, apsolutno siromaštvo je manjak dobara koje su potrebne za normalan život, tipa hrane, vode, sanitarija, zdravstvene njege, smještaja i slično. Ono što je potrebno za goli život.

2. Ko su siromašni građani svijeta i da li iko sa Balkana može reći za sebe da je apsolutno siromašan?

Mnoge institucije poput Svjetske banke trude se da odrade mjerenje apsolutnog siromaštva. Postoji jedan skandalozno niski kriterijum Svjetske banke po kojem je svako apsolutno siromašan ako dnevno zarađuje manje od 1.25 dolara, po kursu dolara iz 2005-e. U literaturi se to koristi kao mjerilo. Recimo 30 dolara mjesečno. Ja ne znam nikog na Balkanu ko radi za 30 dolara mjesečno a da ima stalan posao. Što se tiče toga ko je apsolutno siromašan u geografskim odrednicama to su prije svega stanovnici podsaharske Afrike izuzev Južnoafričke republike i djelovi jugoistočne Azije, djelovi Indije, Bangladeša prije svih. Da bih vam slikovito prikazao šta je apsolutno siromaštvo daću vam neke podatke. To su podaci koje daje SZO, UNICEF, Svjetska banka i druge organizacije tog tipa. Godišnje od posljedica neuhranjenosti umre 6 300 000 djece a da ne dočeka petu godinu. Glad je uzrok broj 1 smrti na svijetu, više nego sida, malarija i tuberkuloza zajedno. Ova računica znači da 17 000 djece umre svakog dana, ili otprilike 1 dijete na svakih 8 sekundi. Što se tiče života, 1.4 milijarde ljudi se po kriteruju Svjetske banke, koji je skandalozno nizak, računa apsolutno siromašnim. Ako idemo do 2.5 dolara, to je 3 milijarde ljudi, skoro pola planete.

3. Kako smo došli do toga da i u dvadeset prvom vijeku milioni nemaju pristup pijaćoj vodi, osnovnim namirnicama i ostalom – ko je zaslužan za to, da li oni sami, da li strane države, korporacije, prirodno okruženje, šta zapravo?

Kao i kod svih empirijskih pitanja, više je faktora. Možemo postaviti pitanje – koji je glavni faktor? Najmanje bitan faktor je geografski, u smislu da se sve te države nalaze u tropskim regionima koji su nepogodni za poljoprivredu, gajenje domaćih životinja i tako dalje. To je bitan faktor, ali nije najbitniji. Drugi faktor je kulturni, obuhvata religiju, običaje, koji donekle oblikuju ekonomsko-politički sistem, ako prihvatimo Veberijansku šemu da određeni običaji mogu da utiču na to kako ćemo zarađivati i da li ćemo razvijati ovaj ili onaj biznis. Najvažniji faktor je institucionalni, kako institucije funkcionišu. On se dijeli na dvije grupe, lokalne i međunarodne institucionalne faktore. Lokalni su ono što bi nazvali kako funkcioniše politički sistem neke države, ima li korupcije, nepotizma, kako funkcioniše poreski sistem, zdravstvo, školstvo, postoje li ekonomske i političke slobode, itd. Svugdje gdje su ovi problemi izraženi imamo korelaciju sa siromaštvom. Najvažniji faktor po mnogim autorima, a to je kontroverzna teza koja je bitna za ovu debatu, je da međunarodni institucionalni faktori direktno utiču na stvaranje situacija u kojima su neki ljudi apsolutno siromašni. Tu su i organizacije tipa SZO ili UN, kao i međunarodne korporacije ali i pravila trgovine na međunarodnom nivou. Sve to možemo uzeti pod pojmom „međunarodni institucionalni faktori“.

4. Čuveni primjer iz primjenjene etike o dječaku koji se davi o bazenu predstavlja dobru analogiju za našu temu – da li bi nam predstavio taj primjer?

Taj primjer je dat u članku „Famine, Affluence, and Morality“, dakle “Glad, bogatsko i moral” Pitera Singera prije nekih 40 godina i od tad je postao strašno poznat zato što se kroz njega vrlo lako može promisliti što dugujemo onima koji se nalaze u stanju apsolutnog siromaštva. Singer kaže sledeće. Zamislite, dakle primjer je hipotetički, da jednog dana šetate parkom i u jednom plitkom bazenu se davi dijete. Oko vas nema nikoga, nema majke djeteta, nema bebisiterke, jedino vi i dijete. Nema drugog načina da spasete dijete osim da uskočite u bazen. Bazen je plitak, ne morate znati da plivate, ali pošto nema dovoljno vremena moraćete da uskočite onako kako ste bili obučeni tako da ćete pokvasiti i uništiti vaše nove cipele. Cipele su nove, kupili ste ih za recimo 200 dolara. „Treba li to da učinite“?, pita Piter Singer. On kaže da, osim ljudi koji su moralni monstrumi, svako će se složiti da to treba da se učini. Cipele su bitne ali život djeteta je sigurno bitniji. Tako rezonuje većina ljudi. Posle toga Singer kaže sledeće – ukoliko je tačno da biste u tom hipotetičkom slučaju spasili dijete na uštrb vaših novih cipela i ukoliko vam kažem da za cijenu jednih cipela od recimo 200 dolara možete da spasite život ne jedno dijete, nego više njih i ne samo to nego da omogućite za otprilike 200 dolara da jedno dijete u podsaharskoj Africi živi 4 godine, biste li to uradili? Smatrate li da, sa moralne tačke gledišta, treba da to uradite? Ukoliko da, zašto to ne činite? To je primjer koji je urađen tako da podstakne razmišljanje o ljudima koji se nalaze u stanju apsolutnog siromaštva i nije nužno da on mora da se interpretira sa stanovništva „koliko para mi treba njima da damo?“. Može da se prevede u smislu kakav aktivizam treba da sprovedemo, na šta treba da obratimo pažnju u našim javnim debatama itd. Da se fokusiramo samo na davanje – što bi trebalo da damo, koliko treba da damo i slično. Singer kaže ukoliko biste se sjutra dan opet našli u toj situaciji, vjerovatno bi većina ljudi opet smatrala da je u obavezi da spase dijete. I ukoliko bi jednom mjesečno ulazili u takvu nerealnu situaciju i dalje bi smatrali da to treba da učinimo. Ukoliko je to zaista tačno, onda ljudi koji dovoljno zarađuju, u smislu ljudi koji se nalaze u bogatim državama, a u bogate države se računa nekih 25, na mjesečnom nivou treba da odvajaju jedan dio da bi davali ovim stanovnicima iz podsaharske Afrike i jugoistočne Azije. To je minimalna dužnost koju oni treba da ispune.

5. Nije samo rečeno „normalno je da ćeš to da uradiš„, nego „ti treba to da uradiš„?

Singer to postavlja ovako – smatraš li da ti treba to da uradiš, da svako ima dužnost da spase to dijete iz pomenutog primjera? Većina ljudi kaže „Da“. Ukoliko je to tačno i ukoliko je empirijska premisa tačna da istim ili relativno istim novcem možeš da spasiš nekoliko djece onda normalno slijedi da ti to treba da uradiš, ukoliko je argument valjan. Da li je argument valjan o tome ćemo diskutovati ali osnovna empirijska premisa u datom argumentu je da možemo da spasimo dijete i to se pretpostavlja. Možda u vremenu kada je on pisao to nije bilo u potpunosti tačno, zato što je bilo dosta skandala vezano za to kako funkcionišu humanitarne organizacije, da sve pare koje im se daju ne idu na prave izvore itd. Ali ono što je bitno je da danas imamo određene organizacije koje vrše monitoring humanitarnih organizacija te se zna koje su funkcionalne a koje nisu. Manje više se zna i kako određene humanitarne organizacije rade, idu li sve pare direktno ili koliko procenata ide od onog što bi dali određeni ljudi. Cjelokupna poenta ova priče naravno ide ka stanovnicima koji žive u bogatim državama. Pošto Crna Gora ne pripada u tih 25 država vjerovatno je da se u potpunosti ne primjenjuje na Crnu Goru ali se primjenjuje u nekim drugim aspektima koje ćemo kasnije razmatrati.

6. Ne znam mnogo ljudi u našoj državi koji bi kupili cipele od 200 eura. Ipak može se pitati da li bi uskočio u bazen a nosiš oko sebe 10 šteka cigareta, da li vrijede te cigarete nekog života? Mogu biti slatkiši, najnoviji telefon ili nešto drugo što nije nama nužno

Osnovna normativna premisa cjelokupnog argumenta je da moralna vrijednost cipela ne može odgovarati moralnoj vrijednosti života djeteta. Pretpostavka argumenta je da su pare kojima ste kupili cipele ili bilo šta drugo pošteno zarađene, da niste krivi za situaciju u kojoj se dijete nalazi, itd. Imajući sve to u vidu, opet se postavlja pitanje – imamo li dužnost da dijete spasimo?

7. Čuvši primjer i njegovo obrazloženje, čini nam se i zdravorazumski da moramo pomoći, ali većina slušalaca ovog radija ima ograničena sredstva – kako da odaberemo kome da pomognemo? Da li je prioritet neko iz našeg okruženja, iz našeg grada, da li pomagati djeci koja ne mogu da sakupe novac za operaciju ili su prioritet baš oni koji nemaju ništa, iako ih nikad nećemo upoznati? Da li je dijete koje će umrijeti u skorije vrijeme jer ne može da obezbjedi pare za operaciju apsolutno siromašno, iako ima šta da jede?

Pod uslovom da tom djetetu niko ne može pomoći tu bi mogli da izvršimo prioritizaciju. Meni je pak zanimljivije vrlo slično pitanje – zamislite da možete isti novac uplatite za djecu u Bijeloj? Oni neće umrijeti, to je sigurno. Tih 200 eura bi moglo pomoći u nekim drugim stvarima. Ili da iste te pare prebacite na račun Oxfama i onda Oxfam pomogne nekome u Ugandi, nekome ko će da umre ako ne dobije te pare. U tom slučaju čini mi se da postoje 2 gledišta, jedno koje kaže – pomogni onima koji su bliži tebi geografski ili su u istoj državi ili prema kojima osjećaš izvjesnu bliskost u smislu da razumiješ njihove probleme. Drugo gledište kaže da pomogneš onome ko je u većoj nevolji. U Ugandi su u većoj nevolji i činjenice da su geografski udaljeni, da nismo u istoj državi, da ne pričamo isti jezik, su u moralnom smislu irelevantne. Jedino je bitno kome koliko treba, tj. u kojem se materijalnom stanju nalazi. Singer brani ovo drugo gledište. Još jednom pominjem, i to je empirijska premisa, da smo dužni da pomognemo pod uslovom da postoje humanitarne organizacije koje revnosno obavljaju svoj posao. Ovdje postoji veliki epistemološki problem kako da neko sa ograničenim znanjem zna da li je u Ugandi ili Kongu ili Bangladešu najgora situacija i pomoć najpotrebnija ali to su već neka druga pitanja. Dokle god se složimo da tim ljudima treba da pomognemo, nasuprot onima koji su u relativnom siromaštvu u odnosu na nas u našoj državi, onda mislim da argument funkcioniše. Kontroverzna teza koju Singer brani da su svi faktori osim faktora apsolutnog siromaštva moralno irelevantni (po pitanju dužnosti prema siromašnima).

8. Recimo da svi pristanemo na davanje, koliko bi nam bilo potrebno da zaista nešto promjenimo? Da li je to veliki iznos za žitelje Evrope, Sjeverne Amerike, Istočne Azije? Nedavno je napravljena crowdfunding kampanja za grčki dug i za trajanje kampanje je skupljeno 1 900 000 eura za nešto što opet ne bi pomoglo život običnih ljudi. Dakle, ako je potrebno tih „Singerovih“ 200 dolara za četiri godine života jednog afričkog djeteta samo bi ova kampanja to mogla da obezbjedi za 9500 djece, što je nešto manje nego ukupan broj žitelja Topolice.

Tu moramo reći dvije stvari. Prvo, to pokazuje našu predrasudu prema tome da mi treba da pomognemo onome kome najviše treba. Prije ćemo pomoći nekome ko nam je bliži, kulturno ili geografski, kao što je Grčka, i ne samo mi, jer taj crowdfunding je bio na nivou Evrope, dakle svi Evropljani će prije pomoći ljudima iz Grčke iako oni neće umrijeti od gladi sa 60 eura koje su mogli da dižu iz bankomata na dan. A tih 60 eura su u najboljem slučaju dvomjesečna plata većine stanovnika Konga i takvih zemalja. Ta predrasuda prema Singeru i mnogim drugima nije opravdana. Druga stvar se tiče same brojke. Koliko nam je potrebno da bi spriječili apsolutno siromaštvo? O tome postoje sporenja, ali negdje u literaturi se ističe brojka od 507 milijardi dolara da se riješi cjelokupni problem apsolutnog siromaštva. Ne samo da nahranimo ljude već da izgradimo institucije, sanitarne usluge, medicinsku njegu i učinimo da donekle život tih ljudi bude podnošljiv. Ova cifra predstavlja 2/3 američkog vojnog budžeta na godišnjem nivou. Kad bi tri najveće vojne sile, SAD, Rusija i Kina izdvojile 20% svog vojnog budžeta, regulisale bi problem apsolutnog siromaštva na svjetskom nivou. Većina ljudi nije svjesna koliko su te brojke velike, u smislu brojki koliko ljudi umre. U poslednjih 20 godina umrlo je 400 miliona ljudi samo od gladi. U svim ratovima (u XX vijeku), prvom, drugom svjetskom ratu, u gulazima, u „Velikom skoku naprijed“ Mao Ce-Tunga, je umrlo oko 200 miliona. Da kažemo da je duplo više ljudi umrlo od gladi nego od svih ratova i ostalih razaranja kada uključimo i borce i civilne žrtve.

9. Zašto balkanci, koji su nedavno takođe patili u ratovima i razaranjima mogu imati satisfakciju, ako ne interes da pomažu unesrećenima koje ne poznaju, niti će ikad upoznati? Zašto sve ne bi riješili najbogatiji svijeta, jer bi oni jednim potezom mogli da obrišu patnje čitavih zemalja a da njihovo bogatstvo to ne osjeti? Zašto bi čovjek sa 300 eura plate odvajao dio dok oni koji zapravo žive na račun tih namučenih afrikanaca ne rade ništa? Kako to objasniti, kako to nekome predstaviti – kako mu odgovoriti na pitanje „a što baš ja?“

Što se tiče najbogatijih ljudi svijeta, neki od njih (Bil Gejts recimo) dosta daju u ove svrhe iako to nije ništa u poređenju sa onim koliko imaju. Zašto ja da dam a ne neki bogati Amerikanac koji iznos moje plate potroši na nedjeljnu kafu ili tako nešto? Možemo da se ponovo vratimo na primjer djeteta koji se davi u plitkom bazenu. Tačno je da nisam ja izazvao njegovo davljenje i tačno je da postoji neko ko bi u tom smislu mogao njemu više da pomogne. Ali situacija je takva da naše moralne dužnosti nisu vezane za moralne dužnosti drugih, nebitno je što neko drugi čini. Dobro je ukoliko djelujemo zajedno sa većinom drugih ljudi, jer ćemo svi zajedno moći više da pomognemo. Ali u odsustvu drugih ljudi, one minimalne dužnosti koje postoje vezuju se isključivo za odnos nas i onih kojima je to potrebno, ne vezuje se ni za koga drugog. Mnogi ljudi vjeruju da ne možemo da imamo moralne dužnosti ukoliko nismo odgovorni za učinjenu štetu. To je pogrešno. Možemo imati dužnosti da nešto spriječimo iako nemamo nikakvu vezu sa time niti smo odgovorni za to. Pretpostavka da nismo odgovorni je kontroverzna. Mnogi autori kažu da jesmo odgovorni, čak i mi sa Balkana, jer smo na određeni način aktivni činioci ekonomsko-političkog sistema koji funkcioniše tako da stvara apsolutno siromaštvo ili donekle doprinosi njemu. Mi smo saučesnici dokle god podržavamo političke partije kod nas koje na globalnom nivou podržavaju ovakav politički sistem. Naravno ne može se očekivati od nas da imamo sa 700 000 stanovnika isti uticaj kao neko sa 700 miliona ali se u svakom slučaju ovdje govori o pojedinačnim dužnostima Petra Petrovića ili Janka Jankovića koji treba da da 10% svog mjesečnog budžeta nekome u Ugandi. Dužnost te osobe, tog Petra Petrovića, nije vezana za njegovu moralnu odgovornost. Tačno je da sa odgovornošću raste naša moralna dužnost, tako da ako ja učinim neko moralno zlo nekome imam pored one obične dužnosti i dužnost reparacije, kao što priznaje krivično pravo. Ovdje govorimo čisto o činjenici šta da uradimo ako uopšte nismo odgovorni za nečiju patnju. Mnogi će reći da naše dužnosti idu van toga, i da treba da pomognemo i onima kojima nismo učinili ništa nažao.

10. Da li je materijalni vid pomoći jedini?

Naravno da nije i to je poenta cijelog argumenta. Primjer je napravljen tako da pokrene debatu oko toga što bi trebalo da damo, ali materijalno davanje nije jedini način pomaganja. Najbolje bi bilo ukoliko bi određene međunarodne organizacije sprovele reforme o kojima smo govorili i ukoliko bi pomagale zemljama u problemu da izgrade politički sistem, zdravstvo, školski sistem, sanitarne uslove i ostale potrepštine.

11. Da li je naše nečinjenje u ovim slučajevima grijeh? Neko ne pomaže ali makar ničim ne „odmaže“, nikako ne eksploatiše ljude u Africi, Aziji? Da li neko može reći da je i to dovoljno u svijetu gdje ima toliko onih koji zloupotrebljavaju?

Nečinjenje je po svim moralnim filozofima i zdravorazumskim ljudima koji razmišljaju o ovim pitanjima, ako ne isto bitno koliko i činjenje zla, onda vrlo blisko tome. Mnogi ljudi u nacističkoj Njemačkoj nisu išli i ubijali Jevreje i doprinjeli holokaustu nego su sjedjeli kući i ništa nisu radili. Smatramo da su i oni donekle odgovorni za ono što se desilo. Po malo radikalnijim gledištima, ne samo da je naše nečinjenje bitno nego je isto bitno koliko i činjenje, pod pretpostavkom da je količina štete jednaka u oba slučaja. Tu imamo još jedan hipotetički slučaj – ti si ujak bogatog nećaka koji se kupa u kupatilu. U prvom slučaju ti uđeš unutra i utopiš ga (u želji da naslijedi njegovo bogatstvo). U drugom slučaju vidiš da se on davi i ništa ne uradiš da ga spasiš (u istoj želji). Većina ljudi će reći da je pogrešnost onoga što si učinio i tvoja odgovornost u oba slučaja jednaki iako u prvom slučaju aktivno a u drugom pasivno činiš štetu. To je možda malo nategnut primjer i ne možemo u potpunosti napraviti analogiju sa onim čime se ovdje bavimo ali ono što je bitno je da nečinjenje itekako bitno. Ne samo u smislu nedavanja nego i neangažovanja, nepotenciranja tih pitanja u javnim debatama, neuticanja u političkom smislu na određene pokrete i planove vezane za ovaj tip problema. To je bitno u približno istoj mjeri koliko i aktivna participacija. Ipak, većina moralnih filozofa ne smatra da svako mora čitav život da posveti aktivizmu. Niko od vas ne traži da budete Majka Tereza. Ono što se od vas očekuje je da budete osjetljivi prema ovim pitanjima i ukoliko ste u mogućnosti da pomognete da to i uradite.

12. Treća kritika je čisto filozofska – složićemo se da je ispravno pomoći drugome, da je dobro spasiti život ali zašto je to moja dužnost? Slažemo se da je nešto dobro, ali zašto se to mora uraditi?

Ovdje se mora podvući to “moraš“, to normativno „treba“. Internalisti vjeruju da, ukoliko ja ne mogu da motivišem tebe da djelaš, onda ne mogu ni da opravdam moralnu dužnost. Eksternalisti vjeruju da mogu da opravdam moralne dužnosti čak i ako ih ti nikad ne poslušaš. Dokle god se ti slažeš sa mnom da imam dobre moralne razloge da pomognem nećaku koji se davi ili nekome u podsaharskoj Africi koji umire od gladi ili žeđi onda to treba da učinim. Hoću li ja to učiniti je drugo pitanje. Eksternalisti uglavnom ovo pravdaju na sledeći način. Ukoliko se složiš da postoje presudni razlozi da djelaš na taj način a ne djelaš na taj način, onda si iracionalan. Neko može da kaže da ga briga za to i da želi da djeluje iracionalno, kontra onoga što je smisleno da uradi. Tu eksternalisti kažu da onda svako ubjeđivanje prestaje. Moja dužnost je bila da te ubijedim da je to „tako“, hoćeš li ti to uraditi je druga stvar. Mnogi eksternalisti vjeruju da je sama normativna moralnost bitna, ali da je bitnije ako možeš da je podupreš sa određenim krivično-pravnim ili bilo kakvim drugim sistemom prinude pod kojim bi to moglo da funkcioniše. Jedan od takvih sistema prinude je recimo ta međunarodna klauzula od 0.8% BDP-a koje bi države davale kao pomoć siromašnim zemljama. Zamislite da trenutno postoji određeni tip sankcija. Ko ne daje 0.8% ide pod sankcije, povećava mu se dug ili nešto slično. Onda bi mnoge države bile možda motivisanije. Isto bi moglo da važi na pojedinačnom planu. To je dublja filozofska debata u koju ne moramo ulaziti. Ako se opet vratimo na primjer djeteta koje se davi u bazenu – dokle god se ti složiš da to treba da uradiš, čisto zdravorazumski, i složiš se da postoje određene organizacije koje mogu isto da učine na globalnom nivou onda treba to da učiniš.

13. Da li je problem svega zapravo kulturna i civilizacijska razdvojenost? Koliko mi stvarno znamo o mukama ljudi u Sijera Leoneu, u Bangladešu, koliko možemo saosjećati sa njima? Mnoge etičke škole potenciraju naš osjećaj prilikom vršenja nekog etičkog čina – kakvu onda satisfakciju možemo imati ako nismo prvo svjesni zašto nekome pomažemo (izuzev u apstraktnim terminima) a nakon toga nismo svjesni šta će proizvesti naš čin konkretno – gdje će taj novac otići, kome će pomoći, šta će se desiti? Svjedoci smo da je mnogo ljudi bilo spremno da pomogne nakon poplava u Srbiji i BiH recimo.

Možemo to objasniti nekolicinom faktora. Prvi je čisto psihološki. Ljudi kažu: “Kada vidiš nesreću lakše je da učiniš dobro nego kada ti neko samo teorijski obrazloži ili je samo jednom vidiš negdje u novinama, na TV-u”. Ovo u Srbiji je bilo blisko nama, išli su snimci, fotografije, te je psihološki faktor uradio svoje. Taj faktor nema nikakav moralni značaj sam po sebi, ali je bitan u motivaciji ljudi (Treba napomenuti da se poplave kakve smo imali u Srbiji i BiH dešavaju na godišnjem nivou u Bangladešu). Ali mislim da to nije čitava priča. Imali ste psihološki faktor u slučaju zemljotresa u Nepalu a opet je Crna Gora dala svega 3 000 eura, od čega Crveni krst 2 000, a pojedinci 1 000. Taj psihološki faktor dakle ne igra najbitniju ulogu. Drugi faktor na koji se neki pozivaju je evolutivni. Naše moralne dužnosti ili barem percepcija onoga što su moralna dužnosti su uslovljene dugim godinama evolucije, naši su evolutivni preci živjeli u malim grupama pa je normalno da ćemo da pomognemo onima koji su bliži nama. Međutim ako je to tačno kao deskriptivno opravdanje ne znači da važi kao normativno opravdanje. Iz činjenice da tako jeste ili da je tako bilo, ne znači da tako „treba“ da bude. Postoji i čisto patriotiski razlog. Crna Gora i Srbija su bliske, bili smo jedna država. Ali ono što je ključno pitanje u ovoj debati je da li su te psihološke, evolutivne, patriotske i ostale okolnosti moralno opravdane? Većina ljudi će takođe reći da je bitna krvna povezanost, pa tako kažu „zašto treba da pomognem svojoj porodici?“ – „zato što smo iste krvi“. To je pogrešno opravdanje, ne treba da pomogneš ocu i majci zato što posjedujete iste gene već zbog toga što su te odgajili čitav život i duguješ im ono što su oni tebi dali. Na sličan način ljudi pokušavaju dati opravdanje u slučaju pomoći tokom ovih poplava – normalno da ću njima da pomognem zato što su nam bliži, isti smo narod i tako dalje. Ta opravdanja su legitimna u psihološkom smislu, ali u moralnom smislu nisu. Ne piju vode dokle god postoje ljudi koji su u mnogo goroj situaciji.

14. Da se vratimo na ovu institucionalnu priču – tri zemlje koje najviše troše na vojsku bi mogle da sa 20% vojnih budžeta da spasu gladne danas. Ali da li je spašavanje uopšte potrebno? Pošto postoji velika eksploatacija afričkih država, da li kada bi ih samo ostavili same sebi, da njima pripadaju sopstveni resursi, da li bi se onda sami izdigli kada im samo ne bi „odmagali“, pa čak i ako im nimalo ne pomognemo.

To je pored ovih pozitivnih dužnosti o kojima smo govorili jedno od ključnih pitanja ove debate. Koje su naše negativne dužnosti? Što ne treba da radimo? Ne treba da štetimo drugima, pa se postavlja pitanje, štetimo li mi njima? Tačno je da štetimo donekle, te se postavlja pitanje koliko štete obični građani a koliko vlade i druge organizacije? Tomas Pogi, sociolog i filozof, objavio je knjigu prije 15 godina koja se zove „Svjetsko siromaštvo i ljudska prava“ (“World Poverty and Human Rights”) u kojoj brani tezu da su međunarodne institucije, pravila trgovine, ekonomske institucije, MMF, Svjetska banka i slično kao i politička situacija preko koje se kreiraju ratovi, eksploatacije i tako dalje, direktno odgovorni u najvećem broju slučajeva za stanje u državama trećeg svijeta. Naše pozitivne dužnosti su bitne, ali većina ljudi smatra da su negativne dužnosti bitnije. Prije nego što treba da pomognemo nekome, ne treba da mu činimo štetu. Na koji način štetimo tim ljudima, tj. na koji način ovih 25 najbogatijih država štete? Po Pogiju tu su bitne dvije grupe uzročnika – interakcijski i institucionalni. Interakcijski predstavljaju pojedinačne uzročno-posledične veze kroz naše postupke. Tipa odlučim se da kupim košulju H&M a pritom ne pomislim ko je sve radio i pod kakvim uslovima za to. Tako kreiram ponudu, ona funkcioniše tako da se proizvodi više i više. To postavlja drugo, kompleksno pitanje konzumerske etike i kako bi trebali da kupujemo i treba li uopšte da činimo to ili da bojkotujemo određene proizvode. Taj bojkot opet dovodi, uzročno-posledičnim vezama, do otpuštanja radnika u tim zemljama. Da li je bolje da neko radi za 2 dolara dnevno ili da umre na ulici kao u slučaju bojkota kompanija sportske opreme kao što su Nike i Adidas kada su eksploatisali djecu te su se nakon toga zatvorile te fabrike i ta djeca nažalost ostala na ulici i preminula. Bitni su institucionalni uzroci o kojima moramo reći nešto više – kako određene međunarodne institucije eksploatišu tj. stvaraju uslove pod kojima pojedinci mogu da eksploatišu države trećeg svijeta. To se dešava, kaže Pogi, kroz stvaranja dvije grupe privilegija – privilegije u resursima i privilegije u pozajmljivanjima. Pod privilegijama u resursima on smatra sledeće – ukoliko određena kompanija za naftu i gas kupuje te resurse od neke države trećeg svijeta poput recimo Ekvatorijalne Gvineje pod određenim uslovima a to su da recimo finansiraju diktatora u toj državi. On toj kompaniji prodaje resurse po niskim cijenama a ona ga zauzvrat finansira te državi ne ostaje ništa. To je direktno finansiranje jednog koruptivnog sistema, a takvih ima mnogo među državama podsaharske Afrike. Druga privilegija je privilegija u pozajmljivanjima, tj. kako se ekonomski sistem pravila trgovine koristi da direktno šteti državama trećeg svijeta. Kroz stvaranja pozajmica, a znamo kako to funkcioniše sa MMF-om i Svjetskom bankom, koje ne mogu da se vrate i onda se dalje i dalje eksploatišu ili se dešava da međunarodna diplomatija, prije svega Ujedinjene Nacije, podrže čovjeka na funkciji koji je recimo ratni zločinac. Imamo hiljade i hiljade primjera gdje kroz ove dvije privilegije međunarodne institucije stvaraju direktne uslove za eksploatisanje država trećeg svijeta. Ključno pitanje za etičare je koliko su građani koji podržavaju te međunarodne institucije, a tu smo i mi kao članica UN, odgovorni u tome? Sigurno smo manje odgovorni nego političari ili neki ljudi koji od toga skupljaju benefite ali da smo u potpunosti ne-odgovorni i da nemamo nikakav uticaj u tome je nešto što ne bih bio spreman da branim. Sve ovo opet ne opravdava ljude koji nikako ne djelaju tj. ne pomažu ljudima u tim zemljama.

15. Na kraju krajeva, i to je neko činjenje, makar informisati se odakle dolazi garderoba, kako je došlo do toga da mogu kupitit ovu majicu za svega 10 eura?

To je ključno pitanje u konzumerskoj etici – hoću li kupiti italijansku košulju od 150 eura za koju znam da su je pravili Italijani pod normalnim uslovima ili ću da kupim H&M koja je 10 puta jeftinija ali znam da su je pravila djeca u Bangladešu za platu manju od 1 eura na dan