Tema prve epizode druge sezone radio emisije Glasom Protiv Negativnog je sopstveno mišljenje, njegov odnos sa slobodom govora, uticaj koji na formiranje naših misli imaju mediji kao i mogućnosti da ta mišljenja plasiramo putem socijalnih mreža ili javnih glasila.
Gost epizode je bio Vladimir Marović, filozof i politički antropolog. Emitovano na radio Baru, 26. septembra 2015 godine. Transkript emisije možete naći ovdje ispod linka
Tema emisije polazi od misli danskog filozofa Sorena Kjerkegora koja glasi: „Kako su ljudi čudni, bore se za slobodu govora a još nisu izvojevali slobodu misli“. Sloboda govora je zaista borba koja je bila aktuelna i u njegovo vrijeme, prije 200 godina, kao što je aktuelna i danas. Niko ne spori da je jedan od glavnih mehanizama u emancipaciji čovjeka u njegovom političkom ali i u svakom drugom napretku. Ipak, mišljenja sam da moramo napraviti korak unazad – da bi mogli slobodno da govorimo moramo slobodno misliti, jer šta će nam prostor da se izrazimo ako su naše misli tuđe, prethodno usađene odnekle. Živimo u vremenu kada je svako u mogućnosti da se obrati širokom auditorijumu ako ne putem medija, a i njih ima previše, onda preko sopstvenog bloga ili makar preko socijalnih mreža. Zato možemo reći da je doba interneta donijelo i doba prava na samostalno izražavanje, makar to bilo i kroz anonimne komentare na portalima. Ali vrijedi li nam sve to ako naše misli nisu zaista naše? Šta meni znači da se potpišem ako kroz mene zapravo govori drugi čovjek?
Jedno je veliko pitanje, imajući u vidu da su nam svima dostupne iste informacije, prethodno filtrirane od strane drugih ljudi, koliko su te informacije zapravo istinite i koliko su stavovi prema njima zaista naši? Onda se potavlja pitanje – pošto smatramo da živimo u vremenu slobode govora, slobode misli, političkih sloboda i kažemo da živimo u jednom slobodnom društvu, da nismo u diktaturi, da li se zapravo oko svega toga varamo? Da li smo podložni cenzuri u mislima, autocenzuri u govoru? Da li bi nam bilo bolje da živimo u zatvorenom diktatorskom sistemu socijalističke Kine gdje ćemo makar znati, nemamo pravo na slobodu govora zato što partija tako kaže ili je bolje ovo gdje se uljuljkujemo da smo slobodni da odlučujemo, da mislimo a zapravo ne mislimo ništa?
- Enormna kolicina blogova i komentara, svako ima mjesto da se izrazi, da li nam to daje mogućnost boljeg informisanja, boljeg načina da dijelimo mišljenje ili nas pak tjera u još manje grupe, gdje besmisleno podržavamo jedni druge ništa zapravo ne mijenjajući?
Ja bih u ovom pogledu zaista krenuo od tematske postavke ove emisije koja govori da svako ima pravo na svoje mišljenje što je formalno gotovo samorazumljiva tekovina modernog doba. Tu zaista nailazimo na susretanje sa moralno-etičkim fenomenom koji svoju stvarnost zasniva na pravu na pojedinačno, dakle subjektivno znanje i uvjerenje jer moral je individualan što dalje podrazumeva vrednovanje i prosuđivanje ljudskih činova. U tom iznošenju prosuđivanja i vrednovanja stvaraju se određene intersubjektivne relacije koje za sobom povlače i susretanje različitih interesa koji se mogu podudarati i sukobljavati. Upravo tako nailazimo na ova pomenuta grupisanja koja su sada više nego prisutna u elektronskoj sferi odnosno umnoženoj medijskoj sferi. Time zapravo ulazimo u savremeni oblik onoga što nazivamo javnim prostorom gde dolazi do razmene informacija. Međutim ovaj javni prostor sada veže za sebe protok informacija poput neke apriorne forme posredstvom koje su informisanje i komunikacija uopšte mogući. Drugim rečima, dolazimo do neke vrste subjektivisanja samog medija gde je sam medij poruka i tu ću se pozvati na stav Maršala MekLuana koji u svom delu „Razumevanje medija“ govori da medij pre svega postaje poruka. Upravo zbog toga nastupa opasnost od zatamnjivanja objektivne slike sveta jer je ona sada teleobjektivna. Ono na šta želim da ukažem je da dok digitalna sfera zavodi naše umove dotle se u ovim analognim okvirima vrši nezadrživi obrt jačanja odnosa moći što navodi na pitanje ko zaista upravlja tom medijskom sferom. Da li je ona zaista javni prostor ili operativna matrica postojećih društvenih odnosa? Stoga je, bez obzira na postojeće stanje stvari, nužno delati unutar ovakvog obrasca ukazujući na njegovu prividnu otvorenost i unutar njega otvoriti sve protivrečnosti na kojima on počiva. Drugi vid delanja podrazumevao bi humanu integraciju na odavno zaboravljenoj vrednosti kakva je solidarnost jer su impulsi za tako nešto sadržani u ljudskoj biti, ona se mora buditi i uplivima u otuđene sfere, tj. u medije, da bi se upravo posvedočilo u njihovu nastranost, što ne mora svakako da znači da su oni apsolutno nastrani.
- Da li je javni prostor kao neka kafana, u kojoj se možemo sakupiti, pričati šta želimo, piti šta želimo ali na kraju je gazda taj koji određuje koja će se muzika puštati, šta će biti na meniju, šta ćemo moći da poručimo i koliko će to da nas košta?
Upravo se o tome rada kada sam pomenuo pitanje upravljanja medijskom sferom. Diskutabilno je koliko je koristimo mi a koliko smo njome korišćeni. Koliko i sami svojim doprinosom utičemo na njeno „moćanje“. Nekim pervertovanim oblikom možemo da sagledamo to pitanje volje za moć koje se prebacuje u jednu sasvim otuđenu teleobjektivnu ili digitalnu sferu.
- Znači li nešto mjesto za izražavanje (internet) ako nema ko da cita zbog gomilanja? Sartr je pisao o angažovanoj književnosti kao nečemu što mora da se forsira i čita da bi se živjelo u društvo koje je nametnuto i da bi se na to društvo uticalo – ko stiže danas da čita obzirom na prezasićenost tržišta, na prebučnost skandala i jeftine borbe za tiražem?
U ovom slučaju si dobro centrirao poziciju koju treba sagledati sa stanovišta posustale kulture čitanja. Ono čemu prisustvujemo u poslednjih nekoliko decenija jeste nezadrživi prodor kulture slike koja buja na račun kulture pisma. U tom sukobu ikonične i linearne kulture ovo ikoničko je odnelo prevagu i to usled sveopšteg trenda ubrzanja civilizacije pa i davanja privida brzine prenošenja informacija. Utoliko pre dolazi do prezasićenosti medijskih formi nekom vrstom permanentnog ikoničkog blickriga. Svakako je nužno obratiti pažnju na plasirane sadržaje i krajnje posledice takvih dejstava. Naime, ovi sadržaji, atakujući na najniže porive, ako govorimo recimo o reality show verzijama gde imate plasiranje lažne ugodnosti ili podgrevanje animalnih nagona sa jedne, a s druge strane plasiranje zastrašujućih slika sa dalekih prostora. Medijska sfera se tako lako poigrava sa našim čulima kroz pervertovanu estetizaciju sveta, zadržavajući nas na pukom fokusu čulnosti a koja onda, ne zadirujući uzroke stanja stvari, ponavlja onu malograđansku mantru „dobro je, samo da ne bude gore“. Tako se zapravo najlakše zaboravlja postavljanje onog delatnog zahteva, koji najjasnije glasi „hoću bolje!“ a to znači i promenu. Iz tog razloga se vrlo štedro nudi slika sopstvenog blagostanja koje je nekako nadohvat oka a time blisko i priželjkivano. To se lako može sagledati i kroz kovanicu „reklamožderstva“ i to proždiranje zapravo podstiče taj strah a reklama je ono što deluje zamamno. Ljudi, širom otvorenih očiju, prihvataju tu sliku jer se ona nudi u jednoj jeftino-dopadljivoj formi spektakla i u tom pogledu jednu veliku istinu izgovara francuski društveni i medijski teoretičar Gi Debor kada kaže da „spektakl nije samo skup slika već jedan društveni odnos između ljudi koji je posredovan slikama“. Na taj način dolazimo do jednog pogleda na svet koji se definitivno materijalizovao u toj formi. Najkraće rečeno, ophrvani smo zavodljivim kičom i ućutkani egzistencijalnim strahom
- Koliko je lako uopšte moguće plasirati svoje mišljenje imajući u vidu tu rovovsku borbu za svakog čitaoca? Čemu onda nečije mišljenje ako ga je već morao prilagoditi?
Ukoliko govorimo o tom prilagođenom mišljenju onda je ono samo derivat spomenutog obrasca informisanja. Kao derivat jednog strogo utvrđenog formata koji može propuštati ili ne propuštati određene informacije mišljenje gubi svoje suštinsko svojstvo – slobodu. Tako ono i nije mišljenje već neki „ready-made info paket“. Ono je već podjarmljeno potrebama medijskog paketa ili medijske korporacije koja je u službi samog vlasnika medija, ko god to bio. Ovo se događa ako se plasman svog mišljenja pokušava izdejstvovati kroz postojeći, tržišno uslovljeni medijski šablon. Tu se zaista srećemo sa onim duhovnim životinjskim carstvom u medijskom formatu i to pre svega zato što dominacija i manipulacija širokim masama počiva na modelu informacija je moć. Nebitno je da li je ona istinita ili lažna dokle god služi cilju.
- Postoje li teme koje su dopuštene i nedopuštene u javnom prostoru, misleći pritom na sve forme medija? Ako je nešto nedopušteno, pogotovo u onim medijima koje najveći broj ljudi čita, koliko smo u mogućnosti da se odredimo ka mnogim pitanjima?
Ovo pitanje u sebi sadrži problemsku situaciju koja je i tema – cenzuru. Ona je prisutna, svakako ne i apsolutna, jer o njoj ne bi govorili, kako u globalnim tako i u lokalnim medijima a njene posledice su pogubne po društvo. Ako za primer uzmemo televiziju, onda tu moramo reći da se susrećemo sa najmoćnijim sredstvom masovnog ubeđivanja u istoriji čovečanstva. Ona sintetiše reč i slike i time pojačava utisak vlastite verodostojnosti. Međutim, pravi pristup ovom medijskom fenomenu je vezan za pitanje poruke koja se šalje a poruka je namenjena masovnoj publici. Tu ulazimo u sferu oblikovanja svesti i stavova po modelu prenete poruke koja se onda generiše kao stav javnog mnenja što je zapravo isfabrikovano opredeljenje. Odatle se neka vrsta simuliranog stanja stvari u medijskoj režiji ustanovljuje kao obrazac simulacijske kulture u javnom životu a ona pre svega podrazumeva masovno zavođenje i instrumentalizovanje mase. Uzimajući za primer globalna događanja, tu možemo pomenuti medijsku pripremu napada na Irak i bombastično pumpanje javnosti informacija o iračkom posedovanju i proizvodnji oružija za masovno uništenje. Tek po svršenom zadatku jedan od glavnih zagovornika intervencije, recimo Toni Bler, priznaje da oružija nije ni bilo a stvar je već bila svršena dok je nečastivi Husein svrgnut. I dalje malo ko govori o tome ko eksploatiše iračka naftna polja. S druge strane ako uzmemo naše prostore onda je uputno razmotriti tu čuvenu frazu o švedskom standardu koja se potura kao obećanje u gotovo svim kampanjama i time zamagljuje i perfidno cenzuriše raspravu o domaćem standardu. Na sve to bi dodao još jedan fenomen koji je samo pounutrenje širih društvenih događanja a to je autocenzura koji si i sam pomenuo na početku. Ona je na pojedinačnom planu refleks medijski oposredovanog društvenog zbivanja u celini.
- Imamo dakle tu dvostruku igru – mediji „bace“ neko mišljenje građanstvu a onda se reakcija građanstva na to predstavlja kao njegovo autohtono mišljenje po kojem se medij navodno „ponaša“. Koliko je to vezano za program koji gledamo? Često čujemo da mediji ne puštaju te i te serije zato što oni tako žele već zato što narod traži. Isto važi za reality show najgoreg kvaliteta. Da li je možda u pitanju zapravo neznanje medija zbog kojeg se konzumentima potura ukus za takve serije, realitije i ostalo?
Ta floskula kako se šund program nudi jer to mase potražuju postavlja pitanje izbora. Šta je sa ponudom kvalitetnijeg programa u udarnom terminu? Da li bi onda kroz plasman kvalitetnog programa u udarnom terminu i ovo oblikovanje mase u jednom kritičkog pogledu zapravo značilo i uzdizanje te kolektivne svesti građanstva? U najprostijem smislu možemo to poredbeno posmatrati pa hoćemo li reći da je u istorijskim događajima učinjena dobra stvar dolaskom Adolfa Hitlera na vlast zato što je to nemački narod hteo? Mi možemo reći da je nemački narod bio prevaren i da je hteo da bude prevaren, međutim postavlja se pitanje krajnjih posledica takve odluke. Upravo sa ovog stanovišta te krajnje posledice zahtevaju razmatranja vrednosne komponente i samog programskog sadržaja i vođenja, odnosno ponašanja građanstva u odnosu na taj medijski sadržaj.
- Kao što sa jedne strane patimo od sindroma staklenog zvona jer smo okruženi ljudima sličnih stavova i mišljenja te dolazimo do toga da vjerujemo da svi vole ono što mi volimo i misle ono što mi mislimo, s druge strane imamo antipod u tome šta se forsira na televiziji, u najtiražnijim medijima i možemo pomisliti „zar je moguće da ljudi ovo najviše vole?“, „da li je moguće da postoji čovjek koji je zaposlen samo da prati instagram starleta i da piše samo o tome?“ Očigledno jeste moguće, ali da li smo mi to zaista htjeli ili nam je potureno zato što je lakše pratiti instagram i tviter starleta od pisanja smislenih tekstova?
U ovom pogledu možemo reći da u toj medijskoj sferi uzimajući za primer bilo koji model medijskog izražavanja definitivno prisutvujemo i nekoj vrsti psihološke eksperimentalne laboratorije sa poprilično negativnim rezultatima tog istraživanja. Opravdanja za tako nešto u ovoj formi koju smo malopre naznačili „pa to narod hoće“ jednostavno nisu dovoljna. Mora se naglasiti i to da je građanima mnogo toga nametnuto.
- Odakle se informišemo – svima su nam dostupni isti mediji i ista literatura, a ti mediji su svakako kontrolisani od svojih vlasnika, od političara i onda nam plasiraju jedan vid percepcije stvarnosti – da li ikad možemo polagati pravo na informacije koje posjedujemo i samim tim na mišljenja koja imamo kada je ono plasirano zato što može donijeti neki novac?
Ovu problematiku bih tumačio iz vladajućeg načina proizvodnje, kapitalističkog. Tu možemo reći kako ne polažemo pravo ni na proizvode svog rada mada su nam na tržištu u ponudi mnogi artikli koji opet svojim obiljem zamagljuju ovo otuđenje. Tako su nam i u medijski zasnovanom kapitalizmu realno otuđenje informacije o stvarnim zbivanjima jer nam mediji nude ono što ih održava u životu, reklamu. Da bi im takvo dejstvo bilo omogućeno moraju da se uklope u određeni okvir koji propisuje vladajuća garnitura te se tim načinom lako stvara simbioza medijskih i političkih praksi. U takvom okruženju lako dolazi do oblikovanja javnog mnenja tim pre što je ono zainteresovano za zadovoljenje svojih potreba koje se medijskim komercijalizmom sve više veštački produkuju. Čini se da osvešćivanje u vezi sa ovim procesom i polaganje prava na informacije koje posedujemo dolazi uporedo sa prekidom lanca iluzija o zadovoljenju potreba što u nekoj zakasneloj formi navodi na razmišljanje o vladajućim odnosima moći. U najkraćem, to bi bilo ono metaforičko izražavanje da do brutalnog osvešćivanja dolazi onog momenta kada se istrgne omiljena igračka iz ruku ili ukloni poslednji komad hleba sa stola.
- Dao bih još jednu analogiju – kada instaliramo neki softver dobijemo End user licence agreement u kojem se slažemo da program može da uradi štošta. Da li bi isto to trebali da činimo kada otvorimo bilo koji medij? Prihvatam da mi oblikujete shvatanja, misli…
To se događa prvim pritiskom na dugme daljinskog upravljača. Ono što je nužno a što smatram jako bitnim jeste uticaj elementarnih društvenih jedinica kakve su porodica, obrazovanje, školstvo, važnih ljudi u izgradnji jedne ličnosti koji bi svoju ulogu, ulogu roditelja, učitelja, profesora morali da shvate i u funkciji osvešćivačkog subjekta koji vodi računa o mentalnom zdravlju budućnosti jedne zajednice. Onda se postavlja pitanje koliko je moguće slobodnoj misli da se probije kroz čitav taj koncentrat moći koja pokušava da zadrži svoju poziciju.
- Koliko smo slobodni da autorski mislimo ako su nam informacije prethodno filtrirane, a one svakako jesu filtrirane i uprkos našoj borbi, uvijek će i biti filtrirane?
Budući da ovde govorimo o autorskom nastupu, najpre bih rekao kako se tu susrećemo sa realizacijom sopstvenih potencijala i oslanjajući se na tradiciji klasične filozofije to bi značilo da o slobodi govorimo kao o potpunom samoodređenju u ovom stvaralačkom nastupu. Sloboda misli najpre sebe treba da potvrdi u svesti o sopstvenim uslovima mogućnosti izražavanja, komuniciranja, razmene informacija i slično. Tako nešto je moguće ne prostim odbijanjem postojećih komunikativnih obrazaca već i njihovim prihvatanjem ali samo kao predmeta mišljenja, što znači i oslobađanje od svakog straha i zavaravanja. Time se i potvrđuje slobodni nastup na ovom polju društvenih praksi. U suprotnom samo smo manje ili više zadovoljni deo reprodukcije postojećeg stanja stvari poput nekog priloga lošoj beskonačnosti. Citirao bih ovde formulaciju naše filozofkinje medija Divne Vuksanović koja govori o digitalno proizvedenim personama.
- Sada imamo mogućnost da pišemo putem blogova, komentara, na razne načine. Da li nam je to onda ostavljeno kao dobar ventil od strane vlasti i nekih drugih mehanizama kontrole?
Treba naglasiti i da se svi veliki događaji istorijski odigravaju ili potežu kroz formu nečiste savesti. Govorim o narušavanju postojećeg običajnosnog obrasca. Uzmimo za primer sudbinu svetskoistorijske figure kakav je antički mislilac Sokrat. On je svojim zalaganjem za slobodu misli pojedinca razrušio postojeći okvir antičke običajnosti upravo učestvujući u istoj, o čemu najbolje govori njegovo pristajanje da se pokori zakonima Atine. Ovde se radi baš o tome da i učešće u ovom medijskom sektoru ujedno i daje mogućnost da se on otvori sa stanovišta uslova sopstvenog postojanja. Treba naznačiti da postoji nešto što se zove istorijom ideja pored puke istorije događanja, odnosno vremenovanja čoveka. Ta istorija ideja povlači za sobom poteze u vremenskim okvirima koji ne moraju biti vezani samo za sadašnji trenutak. Tim načinom smatram da kritički osvrt koji mi ovde sada iznosimo jeste neka vrsta zaloga za budućnost. Uzeću još jedan ekstremni slučaj. Jedan od najznačajnijih komentatora i istoričara francuske revolucije bio je Tomas Karlajl koji je, govoreći o Rusoovom delu jednom prilikom u razgovoru sa svojim studentima naznačio kako su Rusoa optuživali da u njegovom delu postoje samo nekakve ideje i da zapravo od toga nema mnogo koristi. Na to je Karlajl odgovorio da je drugo izdanje Rusoovih dela bilo ukoričeno u kože onih koji su se smejali prvom izdanju. Ova situacija dovoljno govori o stanju stvari koje ovde napominjemo. Još jednom ću se vezati za ta zbivanja kroz belešku hroničara koji su pratili poslednje dane Luja XVI koji je u tamnici pred izvršenje strašne smrtne kazne isčitavao Rusoova dela i kako tvrde je nakon upoznavanja sa njima izjavio „Sad znam šta nam se desilo“.
- Da li je lakše misliti u sistemu u kojem vlada informativna represija, gdje se zna da je sve filtrirano, gdje se boriš protiv toga direktno ili u sistemu u kojem simuliraš izbor nalik na ono što je Bodrijar nazvao „dobom simulacije izbora“?
Obe su pozicije teške jer negiraju slobodu. Misliti ni u jednoj ni u drugoj poziciji nije lagodno a može biti krajnje inspirativno sa stanovišta promišljanja krajnjih posledica gušenja slobode. U prvom slučaju se to čini kroz onemogućavanje slobodnog protoka informacija zarada ostvarivanja neke prividne sigurnosti od pogubnog spoljašnjeg uticaja kako se to najčešće prezentuje. I tu se reprodukuje strah od nekog imaginarnog spoljneg neprijatelja zbog koga treba mobilisati sve raspoložive snage a to se najbolje čini zatvorenošću kulturnog, medijskog i informativnog prostora. Masama tako biva nametnut strah od proganjanja nastao usled neke zavere zastrašujućeg neprijatelja te im preostaje da se identifikuju sa hiperidealizovanim vođom, spasiteljem od opasnosti i tako se stiče navodno osećanje sigurnosti. Ako psihološki razmotrimo ovu situaciju, tu dolazi do prepuštanja sopstvenog ega ubeđivačkom propagandnom procesu lažnog predstavljanja stvarnosti i nekih iluzornih zavera što aktivira one psihičke mehanizme nazadovanja. To opet dovodi do obezličenja pojedinca i njegovo utapanje u masu. Ovo kretanje unazad individue stvara potrebu za nadređenom figurom koja preuzima navodnu zaštitničku ulogu čime se postiže afektivno identifikovanje mase sa vođom kome se sve prepušta i sve dopušta odakle i govorimo samo o prividnoj sigurnosti.
- Na televiziji često čujemo argument pri razgovoru o ovakvim temama koji kaže da, kada ne bi bili slobodni, ne bi mogli da vodimo ovakve razgovore uopšte.
Ključni problem u svemu tome nije koliko mi smemo da se izrazimo. Ključni problem je koje su to informacije onemogućene? Ova sofisterija tipa „pa eto ni vi ne bi sedeli u ovom studiju da ne postoji sloboda mišljenja“ pre svega ide u prilog održanja ovakvog stanja stvari koje se predstavlja kao poželjno a samim tim onda i kritičar te vrste nije ništa drugo do podanik određenih struktura koje za njegov, ili on za njihov račun, uspostavlja određeni interes. S druge strane, ako govorimo o filtriranosti informacija tu se susrećemo sa prividom slobode koja čoveka pretvara u jednodimenzionalnog konzumenta mnoštva sadržaja, agresivne i jeftine industrije zabave čime se tupi kritička oštrica misaonog aparata i to usled prepuštanja ovim drečećim svetlostima i zamamnim ritmovima. Tu je kritički teoretičar Herbert Markuze u potpunosti pogodio srž problema kada je rekao kako u savremenom društvu preovladava ugodna, uhodana, razumska, demokratska nesloboda, što je odlika tehničkog progresa te tako dolazimo do privlačnih i prijatnih oblika kontrole koji su daleko učinkovitiji od direktne, represivne kontrole. Potčinjavanje se tako ne realizuje prisilom već se na njega pristaje.
- Da li se slobodno misli ako se slobodno ne saznaje? Ako se slobodno ne misli, čemu sloboda govora?
Krenimo od postavke da li se slobodno misli ako se slobodno ne saznaje. Osvrnuo bih se na početak Aristotelovog dela „Metafizika“ gde će on u prvoj rečenici naznačiti da svi ljudi po prirodi teže znanju i u procesu sticanja saznanja ljudi postvaruju sopstvenu slobodu što je jedino moguće kroz horizont slobodne misli. Tako se još jednom vraćamo na ustanovljenu poziciju da gušenje slobodne misli za cilj ima jednu postvarenu egzistenciju. Čovek mora saznavati kako bi uopšte bio čovek. Uzmimo jedan od najčuvenijih spisa ljudskog roda, Bibliju. Adam sebe očovečuje u procesu saznanja, odričući se rajskog stanja u kojem nema nikakve razlike. U raju su svi isti jer niko ništa ne zna. Edenski vrt se ne razlikuje od bilo kog zoološkog vrta. Tek spoznavanjem dobra i zla u onoj metaforičkoj priči Adam i Eva započinju svoju tegobnu ali ipak ljudsku epopeju kao misaono-saznavalačke figure. Smatram da je ovo dobar primer zbog kratkog osvrta na religiju koja počiva na svojim dogmatima i predstavnim nivoima svesti što se pokušavaju očuvati kroz nametljivu formu prihvatanja već objavljene, jednom za svagda date istine. Takvom definisanom stanju neko otkriće, istraživanje ili saznanje postaje suvišno jer već imamo nekakvu konačnu istinu a slobodno mišljenje postaje rizično jer podstiče sumnju u već date odgovore.
- Religija je po prirodi dogmatska ali mi danas imamo pred sobom politiku koja je takođe takva. U Bibliji i drugim knjigama je rečeno da imamo slobodu da saznajemo i radimo šta hoćemo ali ako radimo „pogrešno“ nećemo stići u raj. U politici tako imamo slobodu da saznajemo, imamo slobodu govora, ali ako kažemo nešto „pogrešno“, ono što izlazi iz ustaljenih normi bićemo nazvani fašistima, komunistima, ultra-liberalima, zavisno od toga ko je trenutno „neprijatelj“.
Biblijska metafora je upravo ono što sam imao nameru da iznesem, da ukažem na to da je bilo koja vrsta dogmatizma, teološkog ili pseudo-teološkog, dakle političkog, nacionalnog, korporativnog, liderskog ustanovljena tako da kao najvećeg i najdoslednijeg protivnika ima kritičko mišljenje i njegovo saznanje alternativa postojećem stanju stvari. Gde god se probije kritičko mišljenje ono se pokušava dezavuisati. Sa druge strane, ukoliko se vratimo na slobodu mišljenja u religijskom formatu imamo paradoks koji kaže sledeće – Bog je čoveku dao slobodu. Povratno pitanje je – ukoliko se sloboda daje od neke više sile, a ne uzima samostalno, da li je onda tu slobodu moguće zadržati? Postoji stalna bojazan od njenog oduzimanja. Još jedna bojazan po pitanju slobode volje kao paradoksa religijskog učenja u ovom hrišćanskom formatu koji donosi zaista veliku istinu slobode pojedinačnog verovanja. Ali sa druge strane imamo tu situaciju da i u najčuvenijoj pesmi, molitvi hrišćanstva, Oče naš, imamo i onaj stih „da bude volja Tvoja“, postavlja se onda pitanje a šta je sa voljom mojom?
16, Tu bi ušli u peripetije religijskih shvatanja, gdje se takođe može reći da je ideja univerzalne slobode zapravo hrišćanska ideja, da je sloboda inherentna priroda čovjeka. Imamo tu i interesantnu misao koja kaže da je Bog stvorio svijet zato što je tako htio, a ne zato što je bio prinuđen, determinisan. Samim tim, sve što čovjek radi, ne mora…
Osim da veruje
…ako hoće da ide u raj, a ne mora u raj.
Upravo sada sa političkog stanovišta tu imamo pretnju – ukoliko ne razmišljaš u uspostavljenom formatu, taj pakao može da se lako provodi i na zemlji. A to se i događa.
Stvorili smo dakle politički dogmatsko društvo…
Usaglašen sam i sa tim komentarom. Ne zaboravimo i da je sam Aristotel nazivao robove, ljude bez slobode „oruđem koje govori“, dakle taj govor se može koristiti kao oruđe kojim se potvrđuje istinitost ljudske prirode. A to oruđe, kao sredstvo ljudske slobode teško može imati dostojnog protivnika