GPN S01E05 – Zoran Bošković – Vrli novi svijet neuronauke

Ovo je peta epizoda radio emisije Glasom protiv negativnog čija je tema „Vrli Novi Svijet neuronauke“  koja je emitovana u junu 2015 godinei za gosta je imala doktoranda Zorana Boškovića koji živi i radi u Brizbejnu, Australija. Ovdje se nalazi  transkript emisije.

U prethodnim emisijama bavili smo se temama iz humanističkog spektra, pa se tako pričalo o demokratiji, feminizmu, obrazovanju. Ali sada ćemo govoriti o jednoj temi iz prirodnih nauka. U filozofiji, koja teži apstrahovanju, postoji termin koji se zove „mišljenje mišljenja“, kao nešto čime je Aristotel imenovao Boga, prvog pokretača svega. Ali time je dao i predmet najvišeg mogućeg čovjekovog djelanja, a to je najčistija kontemplacija, da misli o samom mišljenju, da njegov predmet više ne budu ni pojedinačne ni opšte stvari nego upravo sam proces koji nam sve to omogućuje. Neuronauka se upravo time bavi između ostalog. Danas smo došli do zaključaka da sve ono što smo zvali razumom, umom, dušom, ali i sve naše emocije, predrasude, osjećaj za vrijeme i prostor, se nalaze u mozgu. U njemu su skladištene i sva naša sjećanja i sve buduće sklonosti, svi aspekti naše ličnosti, sve što jesmo ali i sve što možemo biti, ako nam okolnosti dozvole da to postanemo. I iako sve to znamo, tj. stručnjaci sve to znaju, opet postoji more nepoznanica za koje je pitanje kada će biti riješeno. Ali jedno je sigurno, da bi bolje pričali i o demokratiji i o feminizmu i političkim ubjeđenjima ili čak sportskim klubovima koje volimo moramo uvećati naše znanje o mozgu, o procesima o njemu o svim uticajima koja ima na nas i kako mi ga oblikujemo za budućnost.

Moj gost je doktorant neuro nauke i saradnik na jednom od najprestižnijih svjetskih univerziteta, Univerzitetu Kvinslend u Brizbejnu. Inače je, kao što je danas popularno čuti u medijima, baranin sa australijskim pasošem ali i rođeni melburnac sa crnogorskim odgajanjem i državljanstvom. U svakom slučaju, još jedna osoba o kojoj nećete čuti ako ga lično ne poznajete iako to zaslužuje daleko više od mnogih o kojima se bruji. Njegovo ime je Zoran Bošković, Zorane, dobrodošao.

1. Koliko najveći svjetski stručnjaci trenutno znaju o mozgu, odnosno kojom brzinom se ta nauka razvija?

Odgovor na to pitanje, zavisi kako posmatramo mozak. Ako ga posmatramo kao jednu običnu gomilu tkiva, organ kao bilo koji drugi, kao jednu sivu masu, onda u suštini znamo prilično mnogo o mozgu. Znamo od kojih ćelija se sastoji, koliko ih ima, kako one komuniciraju, koje se hemikalije tu nalaze i tako. Takođe znamo o anatomiji mozga – koji regioni mozga postoje, koje su njihove funckije, kako oni komuniciraju. Takođe znamo dosta i o razlikama između različitih životinja, što se tiče veličina mozga i sastojaka ćelija i koje su osnovne razlike između tih moždanih regiona. Međutim, ako razmišljamo o mozgu kao centru svih naših kognitivnih funkcija i kao centru svega onoga što nas čini ljudima, ako pričamo o moralu, o dilemi, o savjesti, o bilo kakvim višim razmišljanjima, onda znamo vrlo malo. Najosnovnije stvari, tipa memorije, straha, navigacije, o njima stvarno znamo podosta i nauka je stvarno napredovala u poslednjih 20 godina. Ali što se tiče viših emocija, viših razmišljanja, o njima ne znamo puno.

2. Da li postoje neke pretpostavke, teorije, ideje o kojima možemo razgovarati?

Apsolutno. Kao i sve ostale prirodne nauke, možemo koristiti ono što već znamo da bi napravili hipoteze o tome šta to može da bude. Ima dosta suprotnih teorija, ali kao i svi naučnici, želimo da znamo više o tome, o tim možda interesantnijim stvarima, emocijama, razmišljanjima i ostalim stvarima koje sam napomenuo. Jedan problem u svemu tome je tehnologija. Trenutno smo, možemo slobodno reći, u zlatnom dobu neuronauke, zato što se u poslednjih 20-30 godina došlo do ogromnog razvoja tehnologije. Samim tim je to omogućilo nama da koristimo razne alate da skeniramo mozak i saznamo mnogo više. Neki naučnici čak govore da nauke kao što su inženjering i informatika zaostaju za onim što nam treba da prikupimo sve informacije iz mozga, tako da se nadamo da ćemo u sledećih 10-15, možda čak 50 godina, saznati neke stvari o mozgu za koje sada nemamo ni predstave kako bi mogle da glase. Ipak, treba pomenuti napretke u tehnologiji, recimo egzoskeletona. Najveći napretci u ovoj tehnologiji su napravljeni u Brazilu. Možda se neko sjeća finala Svjetskog prvenstva u fudbalu 2014 godine kada je na početku same ceremonije, jednom invalidu je egzoskeletonom omogućio da zakorači i šutne loptu. Ovako nešto je do prije 20 godina bilo nemoguće i zamisliti. Mi smo ovdje imali čast da je osoba koja je to osmislila, gostovala na našem institutu Kvinslend. Na tom predavanju nam je rekao da je sada došlo do problema jer robotika ne može da podnese sve te informacije iz mozga, da sami roboti ne mogu da proračunaju sve informacije potrebne za kretnje kakvo naše tijelo svakodnevno obavlja.

3. Dakle tačno je ono što svi znamo, iako ne znamo kad i gdje smo to čuli, da naš mozak obrađuje toliko mnogo informacija da mu se čak ni najbolji superkompjuter ne bi mogao suprotstaviti?

Apsolutno. To je dokazano samim tim da u bilo kojem trenutku, 20 posto naše energije troši samo naš mozak. I to bez ikakvog „umnog napora“. To su stvari o kojima mi uopšte ne razmišljamo a mozak obavlja, recimo disanje, kucanje srca, varenje hrane itd. Povrh svega toga tu su naša razmišljanja, naše kretnje, sve ono što činimo s namjerom. Tako da je naš mozak jedan fantastičan kompjuter tako da nije ni čudo što je nauci potrebno toliko vremena da sazna i spozna mozak kao organ.

4. Pošto smo spomenuli taj egzoskeleton, zanima me da ovo objasnimo. To su dakle dodatni udovi, noge ili ruke koje onda taj čovjek pomjera svojim mozgom, bez ikakvih pokreta. Imao je ideju da hoda i onda je hodao?

To je ustvari jedan egzoskeleton koji pokriva čitavo tijelo, ide od glave do pete. Ali to nije jednostavno. Ne može neko ko je invalid da automatski sjedne u tako nešto i da ga koristi, potrebni su mjeseci treninga. Potrebno je da se nauči kako da se razmišlja o kretanju, jer neki ljudi su nažalost bili invalidi 10 ili više godina tako da su zaboravili kako da razmišljanju o kretanju, hodanju, šetnji. To je jedna kompleksna vježba ali sada smo u početku tog pokreta i stvarno je uzbuđujuće šta će biti u budućnosti sa naukom. Što je najinteresantije od svega, naučnik koji je kreirao te egzoskeletone je pokazao da sami ti ljudi koji koriste taj egzoskeleton posle dugo vremena treninga dolaze do regeneracije određenih nervnih ćelija u kičmi. Ako su oni recimo bili invalidi od trećeg pršljena na dolje, nakon mnogo treninga ostaju nepokretni od petog pršljena na dolje. Dakle ti nervi su se popravili, regenerisali, što je apsolutno nevjerovatno. Samom moći razmišljanja o tom kretanju dolazi do fizičkih promjena. Svako je to na neki način doživio, u sportu, u učenju, u životu. Recimo ako čovjek odigra jedan teniski meč i posle ode kući i razmišlja o tom pokretu, o udarcu, nekom bekhendu recimo, on će sjutradan uraditi to bolje, zato što mozak ima nevjerovatnu moć da trenira naše tijelo čak i kad ne radimo ništa.

5. Da postavimo jedno bazično pitanje – da li veličina mozga ima veze sa inteligencijom i zapravo koje su fizičke karakteristike koje utiču na to kakav je naš mozak i mozak drugih živih bića i kakve su naše sposobnosti?

Do neke granice je povezana veličina mozga sa inteligencijom, međutim posle određene granice to postaje malo teže da objasnimo. Na primjer, recimo slonovi i kitovi imaju mnogo veće mozgove od nas, a opet se mi smatramo pametnijim. Ono što određuje veličinu mozga je broj ćelija. Kod ljudi je broj ćelija oko 100 milijardi, a svaka ta ćelija ima oko 7 hiljada veza sa ostalim ćelijama. Možete zamisliti kakva je to povezanost. Slon recimo ima veći mozak, ali ti djelovi koji su veći su oni koji su prirodnom selekcijom rasli a vezani su za memoriju. Njima je pamćenje bitno zbog njihovih socijalnih interakcija, moraju da pamte ko im je bio partner…

            Nije za džabe reći slon nikad ne zaboravlja…

Ne ne, to je stvarno istina. Što se tiče kod ljudi, mi imamo najveći prednji dio mozga, odmah iza čela. Mnogi naučnici tvrde da je to centar naših emocija i razmišljanja, viših funkcija. To je ono što nas čini ljudima i što nam omogućava samospoznaju. Kada bi uzeli mozak čovjeka i uporedili sa mozgom miša prvo bi primjetili da je mozak miša potpuno gladak. S druge strane mozak čovjeka je veoma smežuran. Da bi onih 100 milijardi ćelija bilo smješteno u mozgu naše male lobanje svo to tkivo se savija i presavija. Sva ispupčenja i udubljenja u mozgu omogućavaju da se sve „stvari“ u našem mozgu smjeste. Kada bi uzeli i „ispeglali“ mozak, površina bi bila između 70cm i 1 metra kvadratnog. Da nema tih prelamanja, teško bi bilo da se fizički smjesti u glavu. Kad bi vidjeli mozgove nekih inteligentnijih životinja vidjeli bi da većina njih ima smežuran mozak. Tako da fizički uticaji postoje, donekle.

6. Stara je narodna izreka – navika jedna muka, odvika sto muka, kako možemo tu izreku prenijeti na jezik neuronauke?

To je jedno kompleksno pitanje. Navika je u suštini kombinacija raznih funkcija mozga. Neke navike nam omogućavaju da se osjećamo dobro. U mozgu postoje određene hemikalije, endorfini, koje čine da se osjećamo dobro. Navika je dakle kombinacija raznih funkcija organizma koji čine da se osjećamo dobro. Uzrok tog dobrog osjećanja nije uvijek dobar. Imamo recimo razne droge koje stvaraju fizičku zavisnost, recimo heroin ili duvan. Ali postoje i neke dobre stvari, vježbe, sport, video igre. Kako onda dolazi do zavisnosti? Kada se često ispuštaju ti endorfini, naš mozak postaje zavistan od njih pa te tjera da ponavljaš tu aktivnost koja je dovela do lučenja tih hemikalija. Ako zamislite mozak kao logičku mašinu, koji radi po a + b = c , u našem primjeru bi bilo vježbe i znojenje dovodi do euforije. Tako naš mozak stvara asocijacije. To nije samo psihička ili psihološka promjena već je zapravo i fizička promjena koja se odigrava u mozgu i ona omogućava da se stvara zavisnost. Mozak je fantastičan organ, zato što se svakog momenta mijenja, u njemu dolazi do jačanja i slabljenja određenih veza između nervnih ćelija a zavisnosti i navike su najlakši načini da jačaju te veze.

7. Da li, kao što čovjeku koji se drogira uvijek trebaju veće količine, za sve nam treba više? Da li sledeći put treba da istrčimo 10 krugova, pa 20 krugova, da bi nadoknadili to zadovoljstva?

Tu dolazi do desentivizaciju receptora i senzora u mozgu i zbog njih treba da dođe do povećanih količina. Ali druga stvar je kod trčanja i fizičkih vježbi. U njihovom slučaju se ne radi o eksternom već o internom stimulansu, o nečemu što je prirodno, što je u nama. Tako naš mozak ne treba da se adaptira niti da se mijenja jer mi dobijamo jednu prirodnu količinu i ne može doći do desentivizacije. Na te prirodne hemikalije je naš mozak već naviknut, dok u slučajevima kada uvodimo spoljašnje hemikalije dolazi do problema, pogotovo kod ljudi koji koriste „teže“ droge.

8. Jasno je da se naš intelekt i naša sjećanja nalaze u mozgu. Ali kako stoji stvar sa emocijama? Kako to funkcioniše sa plačem, smijehom ili nekim kompleksnim osjećanjima kao što su prezir, zavist, ljubav, milosrđe itd.?

Odgovor na ovo pitanje slijedi iz našeg govora o navikama. Počnimo recimo od smijeha. Mnoge studije su utvrdile da tokom mnogih fizičkih aktivnosti, dakle osmjeha, dolazi do lučenja endorfina, koji nam daju stanje euforije. Dosta puta je rečeno da, ako se neko osjeća tužno ili ako stvari ne idu baš najbolje, treba da se natjera da se nasmije i samim tim će se osjećati bolje. Kod recimo ljudi koji se operišu botoksom, dolazi do spomenute desensitivizacije. Ako si konstantno nasmijan, što se dešava kod nekih od njih, mozak prestaje da obraća pažnju na to, jer mozak je efikasna mašina, ako je nešto konstantno tu on počinje da ga ignoriše. Samim tim kod tih ljudi smijeh više ne donosi nikakvu radost jer njihov mozak ne reaguje na to i ne dolazi do lučenja endorfina. Što se tiče osjećanja ljubavi, pravde, savjesti i drugih stvari, tu su stvari „kontroverznije“. Postoje naučnici koji smatraju da je mozak početak i kraj svega te da se sve tamo nalazi. Međutim, većina vjeruje da se radi o kombinaciji onoga šta je u nama, šta je u mozgu i genima, ali i od okolnosti. Predrasude su recimo negativne asocijacije. Ako ste recimo bijelac u Južnoj Africi vi ste izloženi dosta puta priči da treba da se pazite od crne populacije, da su oni opasni i slično. Od ranih dana zato njihov mozak pravi negativne asocijacije vezane za fizički izgled nekih ljudi i tako se rađaju predrasude. Naš mozak je programiran tako da od negativnih asocijacija šalje signal opasnosti. Ali ono što je interesantno je da se ovo sve može promjeniti. Prije par nedjelja je izašla studija jedne grupe u Americi. Oni su željeli da promjene predrasudu prema ženama u nauci, jer iako je zapadni svijet na višem nivou u pogledu jednakosti polova, i dalje postoje predrasude prema ženama u nauci, recimo u biologiji, fizici itd. Ova grupa je uzela određenu grupu ljudi, testirala ih i utvrdila ko među njima ima predrasude prema ženama u nauci. Onda su na kompjuterskom ekranu prikazivali pozitivne asocijacije između žena i nauke. Kada god bi se pomenula nauka došlo bi do pomena žena a u pozadini su se čuli određeni zvučni tonovi. Onda, dok su svi ti učesnici spavali, isti ti zvučni tonovi su se čuli tokom njihovog sna. Na drugom testu se utvrdilo da je nivo predrasuda prema ženama opao, jer je došlo do eliminacije negativnih asocijacija između žena i nauke a pojavile su se pozitivne asocijacije.

9. Recimo u filmu Paklena pomorandža, glavni junak koji je izrazito nasilan, nakon što je načinio velike zločine biva stavljen u tu mašinu, „paklenu pomorandžu“, gdje mu puštaju snimke nasilja uz nešto što on voli, Betovenovu muziku. Onda u filmu dolazi do toga da je on toliko zgađen nasiljem ali takođe i Betovenovom muzikom, zato što je povezivao sa nasiljem. Taj film je sniman prije 45 godina. Da li mu ovaj primjer daje za pravo?

To je stvarno istina. U Kvinslendu, gdje živim, kada uhvate nekog sa manjom količinom marihuane, ne šalju ga u zatvor, već ih šalju u programu za odbijanje od droga. U tim programima, kao što ste spomenuli u filmu Paklena pomorandža, im puštaju snimke kojima se stvaraju negativne asocijacije između droge i posljedica u životu, kao što su raspad porodice, finansijski problemi i takve stvari, nadajući se da će stvoriti negativnu reakciju prema drogama. Poenta mog odgovora je da su predrasude, ljubavi, se nalaze u mozgu kao negativne ili pozitivne asocijacije.

10. Pominjali smo kako mi utičemo na mozak i kako on utiče na nas, ali šta je od svega upisano u nama? Da li je moguće to pročitati? Kada bi imali neku naprednu mašinu da li bi mogli pročitati nečije političko uvjerenje, nečiji ukus, skolnosti?

To je moguće odraditi do određene mjere, ali sa nekim, prostim osjećanjima. Navešću vam jedan primjer. U studijama stresa, pošto je to sad jedno veliko polje u zapadnom svijetu, odradili su eksperiment sa miševima gdje su majku, dok je bila trudna, stresirali raznim tonovima, nisu dozvoljavali da spava i slično. Onda su testirali bebe miševe i vidjeli su da je mnogo lakše bilo stresirati miševe čija je majka bila podvrgnuta tom eksperimentu u odnosu na miševe čiji su roditelji živjeli u prirodnoj okolini. Ovi naučnici se nisu tu zaustavili, već su genetski provjerili informacije koje se nalaze u miševima i vidjeli su da je došlo do genetskih promjena koji utiču na stres. Dakle donekle je moguće, kada bi mogli da očitamo genetsku sekvencu nekog čovjeka, odrediti neke stvari za koje bi on imao predispozicije. Za recimo probleme tipa stres, depresija, anksioznost jer je već poznato koji su genetski markeri za takva stanja. Kada pričamo o predrasudama, političkim uvjerenjima, tu su stvari kompleksnije. Postoji mnogo faktora koji dovode do političkog uvjerenja, te mislim da je tu bitnija okolina. Te stvari možda ipak naučimo. Naš cilj je ipak opstanak, te ono što je u nama biološki upisano je vezano za stvari koje nam omogućavaju da preživimo ili ne. Sve ostalo su suvišne stvari koje mi kao ljudi sami sebi donosimo. Politička uvjerenja recimo nemaju nikakve veze sa opstankom.

11. Da li bi u mozgu, opet s tim naprednim aparatima, mogli „pročitati“ naše sudbine, šta bi mogli da postanemo, šta bi mogli da mislimo? Ili je mozak bliži tabula rasa, kao što je govorio Džon Lok i možemo poći na hiljade različitih strana?

Opet ću reći da postoji malo i jednog i drugog. To je zapravo jedan od najljepših aspekata mozga. Kod nas postoji genetska predispozicija koja nam postavlja granice – koliko loši možemo biti u nečemu ili koliko dobri. Ali ljepota svega je u tome što postoji veza između naše okoline i naše biologije. Mi možemo biti genetski predodređeni da budemo izuzetno inteligentni, međutim ako provedemo čitav život ne radeći ništa, ne baveći se nikakvim intelektualnim radom, naš mozak na ne može pomoći. Ali bi svakako mogli da „pročitamo“ neke stvari. Mogli bi da, gledajući veličine nekih regiona u mozgu, recimo iz veličine hipokampusa bi mogli vidjeti koliko neko ima dobru memoriju, kako se snalazi sa navigacijom i tako dalje. Opet ništa nam to ne znači ako ga ne koristimo. Mozak nije samo mišić, ali ipak što ga više „treniramo“, to će bolje da nas služi. U poslednjih 15-20 godina se recimo ispostavilo da nije istina da se nervne ćelije nepovratno gube već naš mozak ima sposobnost regeneracije. Tako da stimulišući mozak fizički i umno, te granice sa kojima smo rođeni možemo da izmjenimo. Često čujemo mit da godinama naš mozak stari. Ali naučnici su pokazali da mozak star 70-80 godina može biti na istom nivou kao sa 20 ili 30 godina. Samo neophodan je rad na njemu. Zato ona izreka „nikad nije kasno“ ima smisla. Starim ljudima popušta tijelo ali mozak im je isti kao kad su bili mladi.

12. Ko se navodno ozbiljnije bavi astrologijom kaže da vam ona ne može proreći sudbinu, ali da vam može reći za šta ste nadareni. Da li, sa naučno utemeljene strane, možemo zapravo reći da neuronauka ima tu moć, makar do neke mjere?

Mi bi možda mogli pretpostaviti da li je sudbina nekome da bude matematičar ili bi mu bolje išle društvene nauke po veličini određenih regiona u mozgu. Recimo za prednji dio mozga se vjeruje da je razvijeniji kod ljudi koji su naklonjeniji društvenim naukama, apstraktnom razmišljanju. Dok za ljude kojima su bliže prirodne nauke postoji region koji se naziva cerebellum, kao i djelovi mozga koji su „pozadi“ i ako su ti regioni razvijeniji, imaju veće predispozicije za te stvari. Tako da je odgovor opet da, donekle.

13. Postoji jedna teorija iz psihologije, kolektivno nesvjesno, koju je postavio Karl Gustav Jung, a postoji i jedan navodni eksperiment u čiju validnost nisam potpuno siguran ali je svejedno interesantan i kaže da je određeni broj ljudi u izolaciji rješavao ukrštene riječi. Posle desetog dana, kada su ustanovili da je uspješnost subjekata recimo 70% date su im ukrštene riječi iz prethodnog dana, iz drugih novina. Ispostavilo se da je uspješnost rješavanja nekih 85% recimo. Samo zato što su drugi ljudi rješavali ukrštene riječi, navodno je došlo do poboljšanja. Da li postoji takva teorija, da postoji neko međusobno razumjevanje među ljudima, neka skrivena „radio stanica“ među ljudima.

Ovo mi se baš sviđa zato što možemo da pričamo o nečemu što je naučna fantastika i što mogu neke svoje teorije da predstavim. To što ste spomenuli po mom mišljenju je donekle moguće. Ako potpuno uprostimo mozak na ono što jeste – kolekcija električnih signala među kojima se omogućava komunikacija između regiona mozga. Kao što znamo, svi električni signali imaju elektromagnetno polje. Kroz teoriju bi bilo možda moguće da to elektromagnetno polje koje se stvara nekako utiče na druge, one oko nas. To je potpuno apstraktno i ne postoje nikakvi dokazi za to. Ali postoji jedan primjer za koji ima naučni dokaz – ako postoji fizička veza da možemo uticati jedno na drugo prilikom rješavanja problema. U istraživanju funkcionalnog egzoskeleta sproveden je bio jedan eksperiment na majmunima. U njemu su stavljena dva majmuna u različite prostorije – jedan majmun bi dobio rješenje problema koji bi im se pojavio na kompjuterskom ekranu, a drugi majmun bi dobio samo zadatak. Ti majmuni si bili povezani elektrodama zakačenim za njihov mozak. Naučnici su iz toga vidjeli da ti majmuni mogu komunicirati svojim mislima iako su bili u različitim sobama. Ako može direktno doći do neke konekcije, zašto ne bi bilo moguće indirektno, putem elektromagnetnih polja za koja znamo da postoje. Postoji tehnologija koja se zove Transcranial magnetic stimulation gdje se postavljaju magneti na spoljašnost našeg mozga i putem kojeg mogu da čitaju signale iz našeg mozga. Sledeći korak da možda magnetnim signalima koji se javljaju u našem mozgu može doći do nesvjesne komunikacije među ljudima.

14. Banalni primjeri toga su razmišljanje o nekoj pjesmi koju odmah nakon toga čujete na radiju ili u prodavnici. Ali imamo istorijske primjere – mnogi pronalasci su se dešavali u istom trenutku na potpuno različitim mjestima od strane ljudi koji nisu bili u komunikaciji, kao recimo otkriće pismenosti, ideja reinkarnacije, infinitezimalni račun. Da li za to možemo naći objašnjenje?

Teorijski da. Možda je došlo do neke nesvjesne komunikacije. Ovaj razgovor je naravno čisto teorijski o apstraktnim temama. Naučnici bi, skeptično i čisto pragmatički rekli da je možda do toga došlo zato što je u tom vremenu to bila popularna tema ili možda neki neriješen problem. Same okolnosti i sam tok razmišljanja je izazvao to i nema nikakvih „natprirodnih“ objašnjenja. Ali možda mi kojima je bliska naučna fantastika možemo čvrsto vjerovati da može doći do neke komunikacije i da je moguće objasniti biološki.

15. U filozofiji postoji jedan misaoni eksperiment koji se kod Dekarta zvao „Zli demon“ a u modernoj filozofiji se zove „Mozak u tegli“ gdje imamo mozak koji neki ljudi drže odvojeno od tijela i djeluju na njega različitim stimulansima. Nešto nalik na popularni film Matrix

Opet ću dati moj omiljeni odgovor – do neke mjere. Dobro se sjećam Matriksa i on je bio jedan od meni omiljenih filmova kada se pojavio. Kako bi to bilo moguće? Dobro znamo da pod uticajem halucinogena našem mozgu, našem vidu se mogu predstaviti neke stvari koje uopšte nisu tu a ljudi su potpuno ubijeđeni da to što vide stvarno postoji. Preduslov je da već imamo neko znanje, neku svijest o svijetu oko nas. U Matriksu se recimo desilo da su ljudi uzgajani od rođenja te mislim da taj scenario ne bi bio moguć. Sam mozak kod njih nema nikakvo znanje o svijetu oko nas. Da bi se dospjelo do toga, da bi se dospjelo do „mozga u tegli“ moraju se sprovoditi različiti stimulansi koji bi izazivali neka osjećanja i neke senzacije koje su već usađene u nama. Kad bi neki čovjek, koji ima recimo 50 godina, sa svim svojim saznanjima i iskustvima mogao biti stavljen u neki tanker a da on to ne zna i kada bi tehnologija došlo dotle da zna tačno koji regioni treba da se stimulišu i u kojoj sekvenci zamislivo je da bi mogli potpuno ubijedimo tu osobu da zaista doživljava neku virtuelnu stvarnost.

16. Popularna knjiga sa početka dvadesetog vijeka, Vrli Novi Svijet čiji je autor Oldos Haksli govori o strogo kontrolisanom uzgajanju ljudi sa čijim genetskim materijalom se manipuliše, uključujući i njihov mozak uzgajajući ljude da budu određenog tipa, neko će biti intelektualac, neko radnik i njima se pritom usađuju određene blokade kao što su recimo poslušnost, religijska sklonost. Da li je tako nešto moguće, naročito imajući u vidu da će roditelji uz pozamašne svote novca moći da utiču na boje očiju djeteta i tako neke prostije karakteristike koje ipak mogu biti indikativne za ono što će možda da slijedi?

To je nažalost istina, da je tako nešto zamislivo. Naravno takve osobine zavise i od okoline i od naše biologije. Što više nauka ide naprijed tako možemo naći genetske markere za mnoge stvari i mogli bi njima jednog dana da manipulišemo čineći da se ljudi ponašaju na određeni način. Međutim moramo reći da bi to bilo izuzetno teško. Naš mozak, kao što smo rekli, ima takvu mogućnost promjene da kada bi u bilo kom momentu odstupili od tog ponašanja koje nam je nametnuto, mi bi mogli da dosta sebe promjenimo. Sva ta manipulacija bi se onda ispostavila uzaludnom. Jedan od razloga zašto smo mi kao ljudi toliko dugo opstali je naša sposobnost preživljavanja i adaptacije okolini.

17. „Tagline“ filma Gataka kaže „Ne postoji gen za ljudski duh“, tj. glavni lik tog filma je uspio da prevaziđe svoja ograničenja i da „pobjedi“ one genetski superiornije iako nije bio rođen kao genetski modifikovan i predodređen za uspjeh. Da li je takav scenario zamisliv? Postoji li gen za ljudski duh, postoji li nešto što ima jak uticaj a da ne znamo šta predstavlja?

Mislim da je to jedan od velikih razloga zašto sam zakoračio u neuronauku. Moje vjerovanje je da postoji nešto što se ne može objasniti biologijom. Postoji beskonačan broj primjera. Vjerujem da postoji nešto u nama, neki „duh“ koji nam omogućava da prevaziđemo sve prepreke na našem putu bilo da su fizičke ili psihičke prirode. Imamo sreću da osim tog „duha“ tu su naš mozak i naše tijelo koji nam omogućava da konstantno napredujemo i prevaziđemo bilo kakve prepreke koje su pred nama. Pomenuli smo neke strahovite primjere ali pored svega toga vjerujem da ono što je u nama, bilo da je to biologija ili ljudski duh, nam omogućava da prevaziđemo bilo kakve probleme. Znam da mnogi ljudi strahuju od naučnika i brzine kojom nauka napreduje. Ipak taj ljudski duh će uvijek biti neuhvatljiv i čar nauke je uvijek pokušaj da ga objasni i razumije.