Malo nakon ponoći, u subotu, premijer Grčke Aleksis Cipras održao je govor koji može toliko toga promjeniti. Nakon što je pobjeda Sirize na grčkim parlamentarnim izborima početkom ove godine uzdrmala učmali politički poredak savremene Evrope (čije konsekvence se vide u porastu uticaja netradicionalnih partija širom kontinenta) ovaj istup je može gurnuti putem o kojem su svi pobornici istinske demokratije donedavno samo mogli da sanjaju – put na kojem se narod zaista nešto pita. Ipak, red je da nedovoljno informisane prvo uputimo u materiju. Kada je u januaru ove godine Siriza oformila novu grčku vladu zajedno sa partijom Nezavisni Grci, to je učinila zahvaljujući izbornom programu u kojem je grcima obećana promjena kursa prema kreditorima. U tom programu je rečeno da Grčka neće izlaziti iz Evropske Unije i evrozone, ali i da će svoje dalje reforme sprovoditi tako što neće biti povećanja PDV-a i smanjivanja penzija i plata u javnom sektoru. U proteklih 5 mjeseci, premijer Cipras, ministar finansija Varufakis i ostatak grčkog pregovaračkog tima su ostali vjerni ovim obećanjima – nije se prijetilo izlaskom iz EU (takozvani grexit), ali su ponuđene reformske mjere izostavljale zahtjeve Evropske centralne banke i MMF-a za smanjenjem plata. U poslednjoj rundi pregovora, grcima je ponuđena nova tranša pomoći radi otplate dospjevajuće rate kredita uz jasne uslove – povećanje određenih stopa poreza i smanjenje plata i penzija. Pred premijerom Ciprasom su dakle stavljena dva puta – da uradi ono što je izričito obećao svojih biračima da neće učiniti, ili da povede svoju zemlju u rizičan put potencijalnog bankrota i izlaska iz evrozone.
Mišljenja sam da je on uradio ono što je jedino ispravno na političkom, moralnom, i prije svega – demokratskom planu. Kada je izabran, grčki narod mu nije dao legitimitet da povuče jednu od ove dvije odluke, njihova želja je bila jasna – želimo da budemo dio ujedinjene Evrope, ali ne želimo da otplaćujemo kredite svojim davno zarađenim platama i penzijama. O tome čiji su to krediti, da li su rate opravdane, da li je politika štednje ispravna ili treba ići u bankrot, neće biti riječi u ovom tekstu, jer ta problematika, kao i ova zaslužuju nepodijeljenu pažnju. Odlukom da ide na referendum, Cipras je učinio nešto maltene nezampaćeno u poslednjim decenijama, (ako izuzmemo unutrašnje uređenje Švajcarske) – nije prekoračio svoj demokratski kapacitet, nije vidio sebe kao bogom danog namjesnika niti je nastupio paternalistički prema svom narodu. Referendum je jedina opcija, zato što se grčki narod nije opredjelio o ovom pitanju na januarskim izborima – oni su dali legitimitet Sirizi da radi ono što je radila, ne da smanji penzije ili povede zemlju u bankrot i potencijalno van EU.
Put suprotan ovom možemo vidjeti u SNS Srbiji. Partija predvođena Aleksandrom Vučićem je na vlast došla sa programom koji je obećavao zaustavljanje privatizacije Telekoma, niže cijene struje, povećanje plata i penzija, vraćanje KiM u sastav Srbije. I kada su došli na vlast, uradili su sve suprotno, Telekom se privatizuje, KiM je maltene svugdje priznata zahvaljujući briselskom sporazumu, plate su niže, struja skuplja, sve to pravdajući iznuđenim nepopularnim potezima zahvaljujući kojima će narodu biti bolje „eto već za dvije godine“. Da li su ovi potezi dobri ili loši nije tema teksta – poenta je da SNS vlast nije imala legimitet ni za jedan od njih. Siriza je mogla isto tako da postupi – da kaže da njihova obećanja više ne važe nego da „moraju povući teške i nepopularne poteze od kojih će u budućnosti građanima biti bolje, samo da se malo strpe“. Da su to učinili bili bi miljenici Trojke, i u svim medijima bi slušali pohvale o hrabrom Ciprasu. Ali njemu je izgleda demokratija draža. Bilo koji od dva puta pred njim predstavljaju veliku odluku – odluku koju mu grčki narod nije povjerio na izborima, te je na njima da odluče kojim putem će ići i ja im želim sve najbolje.
Moramo u ovoj prilici govoriti o još jednoj stvari. To što je ovakav potez nezapamćen govori dosta o savremenoj demokratiji koju je sagovornik iz prve epizode moje radio emisije, Vuk Uskoković, imenovao kao „moderni mehanizam koji nam onemogućuje da uopšte mislimo o politici“. Još veći utisak je ogromna količina osuda na koju je ovaj Ciprasov potez naišao kod običnih ljudi na društvenim mrežama. One se većinom svode na frazu „Cipras se sakrio iza naroda“. Ovakvo shvatanje nam govori koliko smo poprimili mentalitet sluga prema svojim „političkim elitama“, koliko je zaista tačno da više ni ne mislimo o politici, da smo prihvatili ulogu roba u hegelovskoj podjeli gospodar-rob. Mi ne biramo našu vlast da predstavlja naše političke stavove, naša uvjerenja, čak i ako su ona pogrešna, nego po tim ljudima, mi biramo neke bezlične roditelje, koji će onda raditi kako oni misle da treba, i naš glas im je samo put ka funkciji, ne obaveza i politički zavjet šta treba da zastupaju i na koji način. Prave se poređenja sa Miloševićevim referendumom iz 1998. o učešću stranih predstavnika u rješavanju kosovske krize uz komentar kako se tada Milošević sakrio iza naroda. Taj komentar je tačan, ali je analogija potpuno pogrešna. Milošević nikad nije pratio svoja izborna obećanja, tada je već godinama bio na vlasti držeći zemlju u medijskom mraku te je bilo lako zbuniti glasače u pogledu toga šta biraju. S druge strane, Siriza je pratila ono što je obećala i pokušavala to da ispuni te referendum raspisuje zato što se iz obećanja mora izaći. Osim toga, grčki narod ima 8 dana da se dobro informiše iz domaćih i svjetskih medija jer zahvaljujući dostupnosti interneta svako može iz više uglova da sagleda ovu problematiku. Zato je odluka na referendumu u Grčkoj danas mnogo legitimnija nego u neosocijalističkoj državi koja je još bila u defakto jednopartijskom sistemu.
U Crnoj Gori takođe imamo u javnom prostoru priču o referendumu kao nečemu prevaziđenom. Dok je javnost svakodnevno bombardovana pričom o NATO pozivnici, često sluša o tome kako o tako velikoj stvari ne moraju građani odlučivati na referendumu. Za to se daje više razloga, od kojih su neki praktični, kao što je skupoća tog čina, a neki idu u domen iskrivljene političke teorije. Što se praktičnosti tiče, ulaz i članstvo u NATO savezu su daleko skuplji (o čemu sam već pisao) te vrijedi izdvojiti novac za odluku o njemu, da ne pominjemo koliko košta svakodnevna i vrlo agresivna pro-NATO kampanja (ako je problem skupoća, prekinite sa tv i radio reklamama, skinite bilborde, ne organizujte parade oružija i slično). Što se teorije tiče, prvi argument je da građani nisu dovoljni informisani da odluče o tako nečem. Isti argument se čuje povodom najavljenog grčkog referenduma i on potiče od „škole mišljenja“ po kojoj demokratiju treba oduzeti od naroda, jer nije sposoban da ispravno odluči. Time nam se nameće oligarhija kao tip državnog uređenja, traži se od nas da se pokorimo namjesnicima i njihovoj velikoj mudrosti. Čak i ako narod stvarno ne umije da odluči, onda mu treba dati priliku da pogriješi i da iz svoje greške nauči. Niko nema za pravo da drži građane u nekom mračnom podrumu i da za njih odlučuje, jer time će se samo produbljivati odnos gospodara i roba u kojem ćemo mi, robovi, slijepo pratiti ove nikad izabrane gospodare, namjesnike, političke roditelje. Drugi argument navodi da većina partija u crnogorskom parlamentu jeste za NATO, što znači da su se građani posredno već opredjelili. Ovdje je greška jednako jasna, zato što naše partije (izuzev možda jedne) niko nije birao zbog ovakvog ili onakvog NATO opredeljenja, te samim tim one nisu dobile legitimitet da zastupaju građane po ovom pitanju i o njemu ne smiju odlučivati. Mi smo u našoj kratkoj demokratskoj prošlosti imali više primjera kada su politički predstavnici otišli izvan svog političkog legitimiteta, i to više nikad ne smije biti praksa. Zato je raspisivanje grčkog referenduma važno, za samu Grčku, za Evropu ali i za Crnu Goru. Kroz borbu jednog naroda vidimo da smo mi ti koji treba da odlučujemo, da su političari samo predstavnici koji naše stavove pokušavaju sprovesti u djelo i da tako mora uvijek biti. Zato opet kažem da grcima želim sve najbolje, a nama ostaje nada da ćemo se na njih ugledati daleko više.