Ovo je druga epizoda radio emisije “Glasom Protiv Negativnog”, mjesto gdje se razgovara o teoriji i osnovnim pojmovima. Čitavu emisiju možete naći na linku ispod a u ovom tekstu možete pročitati izvod iz uvoda i neka od najinteresantnijih pitanja i odgovora
Filmovi su najpitkija forma umjetnosti, ona u kojoj uživa najveći broj ljudi. Oni su društvena norma, bilo da se radi o porodičnom izlasku u bioskop uz kokice i gazirana pića, o okupljanju društva u kasne sate ili o romantičnoj večeri za dvoje. Sve forme su podržane, za sve uzraste, polove, i sve moguce orijentacije. Služe i za zabavu i za kulturno uzdizanje. Tako da se slobodno može reći da je film umjetnost koja obuhvata sve pore društva i da samo rijetki među nama ne gledaju filmove. Zato je važno odgovoriti, šta gledamo kada gledamo filmove, i u skladu sa imenom emisije, šta je negativno u govoru o filmu?
Negativan je sav elitizam, onaj koji daje sebi za pravo da odredi šta je dobro a šta loše, koji pokušava da umjesto vas sažvaće traku filma i odredi da li je za vas to dobro ili ne. Da bi posmatrali moderno društvo sa svim njegovim vrlinama i manama, moramo obratiti pažnju na umjetnički kvalitet, na autorski pečat ali i na ono stvoreno da zaradi novac. Kao što se divimo filmovima Inaritua, Vesa Andersona, Tarantina i mnogih drugih, tako moramo pogledati šta se to krije u blokbasterima koje potpisuju Džastin Lin, Džej Džej Abrams pa čak i neformalni zločinac protiv čovječnosti Majkl Bej. Isto važi i za prošla vremena, gdje uz Polanskog gledamo Lukasa, uz Kjubrika Toni Skota i tako dalje. Jer neki filmovi koji su se u svom vremenu smatrali jeftinim ostvarenjima, kao recimo spageti vesterni Serdja Leonea, danas predstavljaju stub klasicnog filma. Iako je moj gost večeras filozof, mi ćemo većinu vremena provesti govoreći o Rambu, Kapetanu Americi, Betmenu i naravno Luku Skajvokeru. Ovo nije obična emisija o filmu, ne govorimo o kadriranju i odabiru glumaca koliko o ukupnom utisku koji filmska industrija ostavlja na sve nas. Nadam se da ćemo vam u razgovoru pokazati koliko se toga krije u popularnoj kulturi. Moj gost je Nikola Tanasić, filozof, esejista, ali i zaljubljenik u film o čemu često i piše.
- Niko ne spori da filozofi treba da se bave filmovima kao što je recimo „Sedmi pečat“, ali zbog čega treba da se bavimo, recimo Rambom?
Film se dijeli samo na dvije kategorije, dobre filmove i loše filmove. Ne postoji jedna kategorija filmova koji su umjetnički filmovi i druga koja je kao „industrija zabave“. Mi da bismo mogli jedan film da okarakterišemo kao loš mi moramo estetski da ga vrednujemo. Loš film mora biti kvalitativno ista stvar kao i dobar film da bismo mogli da kažemo za jedan film da je dobar a za drugi film da je loš. Ako oni predstavljaju neke suprotne fenomene onda uopšte ne možemo da ih poredimo već su svi dobri filmovi isti, a loši filmovi su neka druga kategorija. To je zapravo jedan pogrešan pristup, svaki flim je zabava. Mi kad gledamo Tarkovskog i on nas animira na jedan način, takođe emotivno djeluje na nas, samo je pitanje koje su to emocije. Ali i Rambo nas takođe tjera da razmišljamo o nekim stvarima. Rambo je postao sinomim za isprazni akcioni film ali je zapravo prvi, originalni Rambo jedan vrlo ozbiljan socijalno-angažovan film, koji doduše potpada pod određene žanrovske okvire i norme ali ima jednu težinu i ozbiljnost. Posle toga, ta „zloupotreba“ Rambovog lika u svrhu američke propagande je takođe jedna zanimljiva tema ali ne treba da zaboravimo da je Amerika na isti način upotrebljavala Miki Mausa, Paju Patka ili Duška Dugouška.
- Da li su blokbasteri išta više od puke zabave? Većina bi rekla ne.
To je jedan alibi (to da su samo zabava) koji je filmska produkcija u Americi zapravo pokušala da nametne. Oni su insistirali na tome da „mi ne govorimo o sedmoj umjetnosti, mi govorimo o onome što se referira kao industrija zabave“. U tom smislu blokbaster film nije nešto blisko pozorištu nego je nešto blisko cirkusu. Traže se ta jeftina uzbuđenja, „cheap thrills“. S druge strane, ako pogledamo recimo Majkl Beja, i njegov film koji sam slučajno pogledao na televiziji „Pain and Gain“ koji se bavi potpuno bizarnom pričom o grupi gangstera koji su se okupili oko jedne teretane a koji su ustvari grupa glupih bildera koji su, nezadovoljni svojom ekonomskom situacijom, odlučili da otmu kompletnu imovinu nekog lika koji je dolazio u tu istu teretanu. To je veoma grubo zasnovano na istinitoj priči i sve kritike su bile vezane za to kako ta priča ne odgovara istinitom događaju. Ipak sam taj film predstavlja jednu izuzetno inteligentnu kritiku američkog društva i to na način na koji je to, sa kudikamo više pretencioznosti, činio Tim Barton u svom „Edu Vudu“.
- Šta je po tvom mišljenju blokbaster, da li je to konzumerizam, propaganda ili jednostavno dobar metod za ispitivanje društva? Da li je bolje gledati blokbaster nego recimo čitati vrhunske intelektualce ili nobelovce?
Ja i dalje stojim iza toga da jedan talentovan producent može da snimi blokbaster po nekom nobelovcu. Ne vidim problem u tako nečemu ako je neko posvećen tome i zainteresovan za tako nešto. Mislim da blokbaster zapravo kategorija filmova koja prelazi određenu zaradu. Relativno skoro je jedan veliki filmski teoretičar iz Australije a naših korijena, Boris Trbić, objavio tekst „Bioskop u vrijeme krize“ u kojem je govorio o tome kako takozvana američka i takozvana evropska škola filma su se razvijale paralelno kroz cijelu svoju istoriju. U tom smislu možemo reći da je za američku školu filma zarada uvijek bila osnovni cilj snimanja filma. Zaista postoji jedna ta paralela sa cirkusom. S druge strane ne treba to ni prenaglašavati jer to je jednostavno način na koji američko društvo funkcioniše – novac, profit su mjerne jedinice uspjeha u svemu pa i u filmu. Njihovo društvo se na taj način odnosi prema uspjehu dok u Evropi postoji niz institucija koje daju novac za filmove. Ipak ovo ne smije da nas zamagli pogled. Ako su današnji filmovi namijenjeni sticanju novca, tako je bilo i prije pedeset godina, recimo Ben Hur nije sniman da bi bio produhovljujući već zato što je to bila jedna priča koju su ljudi voljeli, koja je do tad već nekoliko puta bila uspješno ekranizovana i koja je u tom smislu nešto što ne može da omane. Danas kad mi gledamo taj film nas apsolutno ne zanima koliko je novca taj film zaradio, već ga posmatramo kao istinski klasik.
- Pričajmo sada o nekim primjerima – film koji recimo daje mnogo više od onog što se vidi na prvi pogled je Betmen u verziji Kristofera Nolana. Kada se prvi put gleda film čini se da imamo standardnu priču o Betmenu ali onda, na drugo, treće gledanje, uviđamo druge stvari, uviđamo masovni nadzor, špijuniranje telefona, vidimo „negativce“ koji upadaju na berzu u trenutku postojanja pokreta Occupy Wall Street. Kakav je tvoj stav o tome jer to je jedan vrlo uticajan ali i vrlo kvalitetan film.
Moj odnos prema Nolanovoj trilogiji Betmena je malo nestandardan, zato što smatram da je najbolji film zapravo onaj prvi. Taj dio je najzatvoreniji, ima priču koja je ukorijenjena u mitosu o Betmenu i ona je imala jednu vrstu mraka koja se izgubila u druga dva nastavka. Drugi i treći dio nastaju u dva temeljno različita geopolitička momenta. Drugi dio nastaje u jeku Bušovog rata protiv terora a treći dio nastaje u sred globalne finansijske krize i u tom velikom poletu ljevičarskih pokreta u SAD-u. Ti filmovi zato, u jednom neoplatoničkom smislu predstavljaju odraz stvarnosti i svijeta u kojem smo se nalazili. Ja sam pisao tekst o tom trećem dijelu pod nazivom „Betmen i svi američki strahovi“, jer Betmen je uvijek u stripu bio jedna vrsta ekstremnog odgovora iz dubine američkog društva na ono što ga najviše plaši. U tim ranijim, „herojskim“ vremenima, oni su se plašili običnih kriminalaca, ljudi koji podrivaju zakon. Međutim u međuvremenu je povjerenje u zakon podriveno samo po sebi da sad neki institucionalni problemi postaju suština. U drugom filmu se pojavljuje strah od terora, kao jednog potpuno nerazumljivog izliva nasilja i smrti za prosječnog američkog građanina. Cio taj film je u toj noti – postoji neko zlo koje prosto izbije na površinu, neki ljudi su jednostavno takvi i sa njima nema nikakvog pregovora, treba ih jednostavno uništiti, spaliti. U trećem filmu imamo tu situaciju da društvo samo sebi postaje problem. Ipak u oba filma Nolan pravi izuzetno snažne poruke koje zatim amortizuje i niveliše kroz razvoj priče. Slika te Bejnove revolucije iz trećeg dijela je užasavajuća za amerikance koji to sebi nikad nisu mogli predstaviti. Oni su uvijek zamišljali da će doći neko sa strane da uništi njihov način života, ali nisu se osvrtali naokolo i gledali na svoje sugrađane kao na nekog ko će da napravi preke sudove, da se digne na oružije.
- Baš je svijet poslije 2001 godine takav. On gleda na unutrašnjeg neprijatelja. Sve ono što se nama dešavalo u socijalizmu se sada odigrava na zapadu.
Od 2001 su tu pogođene određene socijalne grupe. Imamo 11. septembar i lov na vještice – ko je terorista, ko je uspavana ćelija, ko je islamista, gleda se upadljivo na muslimane, na crnce i tako dalje. Ipak kao što rekoh Kristofer Nolan pokušava da amortizuje tu refleksiju društva kakvu čini u svojim filmovima. U drugom dijelu filma on amortizuje tu vrstu slobode koju na sebe sada uzima institucija sistema, u ovom slučaju Betmen – on je spreman da gazi sve zakone, svetinje, da ugrožava privatnost građana da bi iskorijenio jedno veliko zlo, zato što je Džoker prikazan kao jedno iskonsko, dubinsko zlo koje jednostavno ne može drugačije da se odstrani. To još „pije vode“ sa stanovišta filmskog narativa. Ali u trećem dijelu je to već problematično. On prikazuje jednu autentičnu scenu pobune potlačenih, poniženih, nezadovljnih američkih građana protiv svoje elite koja ih eksploatiše. On pokazuje unutrašnji konflikt u američkom društvu. Ali u tom konfliktu Betmen ne može da pomogne, on nije borac sa socijalni status quo. On je borac za pravdu, borac protiv kriminala koji nikoga ne diskriminiše. Kada dakle borba sa kriminalom prerasta u socijalni konflikt ili klasnu borbu tu za Betmena nema mjesta. Zato oni uzimaju istinsku borbu, istinsku revoluciju, jedan skandalozan događaj na velikom platnu za američku produkciju i onda brže bolje do predstavljaju kao jednu šaradu u kojoj se ispostavlja da cilj negativaca nije bio da naprave revoluciju koju su proklamovali nego je cilj da se zamajavaju građani da bi se digli u vazduh.
- Svi znamo za pokret Anonimus i za masku koja je popularizovana u filmu V for Vendetta. Ali to nije jedini heroj na koga se ljudi ugledaju. Recimo i pomenuti Betmen predstavlja nekog uzora mnogih. Pored toga, možda i najinteresantniji je uticaj koji su ostavile Igre gladi gdje je potez iz tog filma postao znak bunta. Junaci iz filma postaju ideologija mladih
Vestern je to jako dobro pokazao kao žanr. Prije pedeset godina postojala je vrlo jasna razlika između stvarnosti i filmske fikcije. Filmska fikcija je bila romansirana, crno-bijela, u njoj se znalo ko su pozitivci ko su negativci, ko su naši ko su njihovi. Svi pozitivci su nosili bijele, svi negativci crne šešire, sve je bilo kristalno jasno. I onda taj glavni protagonista, kauboj, Belmondo, ko god da je u pitanju, se nije morao brinuti da li će poubijati tih 20-30-40 negativaca jer prosto publika saučestvuje sa njim i ona zna da su to negativci. A stvarno je bila kudikamo drugačija, ratovi u Koreji, Vijetnamu, blokovi, političke borbe, Ujedinjene nacije, sve je to bilo kompleksno i tome se pristupalo sa zadrškom. U današnje vrijeme se to potpuno preokrenulo – mi nikada nismo imali crno-bjelji diskurs, kada govorimo o međunarodnoj politici, kada gledamo hajku protiv Gadafija ili hajku protiv Miloševića ili sada rat u Ukrajini. Zapadni mediji počinju da bivaju toliko pristrasni, toliko crno-bijeli da to postaje groteskno, to postaje stripovito. Sa druge strane, holivudski filmovi, čak i blokbasteri postaju iz godine u godinu sve složeniji, sve kompleksniji, gubi se u potpunosti ta slika pozitivac-negativac. Pozitivci sve češće postaju neke sociopate, problematični likovi, sa moralnim dilemama, problematičnom prošlošću. Negativci s druge strane imaju humanu stranu, sagledava se kako su došli tu gdje su. Zvjezdani ratovi su najbolji primjer – Dart Vejder kada se pojavio je prosto sila zla, on je jedan mračni lik, nije nam bitno odakle je došao, koji su njegovi motivi, on je prosto negativac i ponaša se u skladu s tim dok je kompletna nova trilogija tu bila drugačija. Mi na kraju dobijamo fikciju koja vjernije odražava stvarnost od reportera, od novina, od nečeg sličnom. Mi imamo recimo Igre gladi ili Igru prestola, koje nam vjernije pokazuju političku stvarnost u kojoj mi živimo od bilo koje političke emisije ili dokumentarca.
- Da li je došlo do toga da postoje neki žanrovi u kojima se „pušta“ ta šira slika, u smislu nećete dobiti pluralizam u vijestima ali eto vam ga kod Lanistera?
Pa ne. Vidjeli smo priču sa Tajlanda, to se izlije na ulice. Nećemo da vam damo pluralizam u Senatu ili Kongresu, daćemo vam pluralizam u knjigama Igre gladi. Ali taj pluralizam iz Igara gladi će prvo preko bestselera da se prelije u blokbaster a sa blokbastera će da izađe na ulice, ljudi će početi da dižu ta tri prsta u znak protesta ili će ljudi početi da stavljaju maske Gaja Foksa.
- Interesantno da u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik postoji jedna slika SAD-a koja planira revolucije po svijetu, slabi čitav svijet da bi mogla da mu nametne svoju dominaciju za razliku od Kapetana Amerike koji je zapravo ona „prava“ Amerika, poštena, demokratska, hrabra. Ali ovu realnu Ameriku ne može naći u vijestima ali možeš u filmu o Kapetanu Americi.
I to u filmu o Kapetanu Americi koji je nastao kao jedan od najkičastijih propagadnih simbola „one druge“ Amerike. To je fenomenalno, taj način na koji je američko društvo uspjelo da izvrši reapropriaciju jednog od svojih kičastih simbola i da dobije nešto što je dubinski subverzivno po njega samog, ali subverzivno na jedan konstruktivan način. Čak i taj prezreni film Kapetan Amerika: Prvi osvetnik koji je tako na brzinu izbacio njega je ustvari jedno ostvarenje koje priča potpuno istu priču kao naširoko hvaljeni film „Zastave naših otaca“ Klinta Istvuda. On priča jednu izvanrednu priču o nastanku Kapetana Amerike, skoro kao dokumentarni film, gdje se neko kao superheroj stavlja u priču za skupljanje donacija, obveznica za trupe. Priča je uvijek banalna i jednostavna, kao recimo priča „U cara Trojana kozje uši“ – koliko god mi gurali istinu pod tepih, ona mora negdje da iscuri, na kraju će vjetar da prošapuće, tako da je Amerika koja je iz sopstvenog javnog diskursa, sa svojih fakulteta, sa svojih ulica i udžbenika istisla to što jeste njena suština probija iz onoga što bi trebalo da bude kvintesencijalni proizvod američke propagande, a to je Holivud.
- Ne smije se zaboraviti da su režiseri ipak intelektualci. Naročito režiseri kao što je recimo Tarantino, on možda nema obrazovanje čitanja najboljih književnih djela romantizma ili tako nečeg.
Tako je. Tarantino je baš režiser koji je intelektualno sposoban da od jednog nobelovca napravi blokbaster. Njegovi filmovi su u rangu jednog nobelovca, kada bi postojala nobelova nagrada za film ali su istovremeno i blokbasteri. Pritom su zasnovani na najjeftnijem B filmu, na toj goloj praznoj zabavi.
- Da li to znači da ono što je u devetnaestom vijeku za mase bio Manifest komunističke partije da će to u dvadeset i prvom vijeku biti deveti film Kventina Tarantina?
Ili će to možda biti film „Borilački klub“ koji ima tu vrstu i težinu jednog političkog manifesta. Ili to može biti pomenuti V kao Vendeta koji se nametnuo u tom stilu ili recimo pomenute Igre gladi. To je jedna stvar koja zaista važi u Americi – oni kad stavljaju profit na prvo mjesto oni ga zaista i stavljaju na prvo mjesto, a istina je nešto što se prodaje, pogotovo u društvu u kome ljudi nemaju načina da dođu do istinitog sagledavanja problema koji ih okružuju. Oni su spremni da plate bioskopsku kartu ako je film sposoban da im pruži taj jedan unutrašnji pogled na istinu društva u kojem žive. To je nešto što može blokbaster učiniti ne samo filmom koji je zaradio mnogo novca nego i kultnim filmom. On u sebi nosi jednu dozu istine i to u nekim situacijama političke istine. Gesla i različiti pokliči u različitim filmovima danas zaista staje rame uz rame sa tim „Proleteri svih zemalja ujednite se! Nemate šta da izgubite osim svojih lanaca!“. Ta vrsta emotivne mobilizacije je strašno jaka i oni se ne stide toga. Ali za razliku od Manifesta komunističke partije Igre gladi će svi da pogledaju – to je tamo neki tinejdžerski filmić o djevoci koja je zaljubljena u nekog momka i onda će to da se izlije u javnost. E sad, da li je to dovljno da postane tačka kohezije za neku vrstu globalnog političkog pokreta koji je danas veoma potreban je vrlo diskutabilno. To i dalje ostaje u jednom smislu apologetika zapadnog društva kao takvog – Mihael Epštajn je rekao da je „zapadno društvo jedino društvo u istoriji čiji su sopstveni kritičari sebe bolje kritikovali nego spoljni kritičari“. To je najveća a možda i jedina vrlina te civilizacije. Na to se zapravo i svode svi ti filmovi ali ostaje pitanje da li ti kritički filmovi mogu imati jednu emancipatorsku ulogu na zapadno društvo u bilo kom smislu.
U svakom slučaju, možemo potvrditi tezu sa početka – blokbasteri se moraju gledati, bilo da smo učesnici u javnom prostoru ili da smo posmatrači, a naročito ako smo i jedno i drugo. Ostaje i sledeća poruka – ako vas neko pitanje zašto idete da gledate Rambo 6, recite im: „Idem da posmatram društvo“.