Posezanje za aktuelnim temama često implicira da autor nema dovoljno imaginacije da se posveti nekim važnijim, iako, naoko, apstraktnijim problemima. S druge strane, nekad je aktuelnost upravo ono čime se moramo baviti, zato što iza tih neposrednih događaja stoje duboko skrivene, a važne poruke o društvu u cjelini, a nekad i o čovjeku uopšte. Smatram da ovdje imamo jedan takav slučaj. U petak uveče, na fudbalskoj utakmici kvalifikacija između Crne Gore i Rusije, došlo je do prekida zbog neshvatljivo varvarskog čina u kojem je prvo zamalo stradao golman ruske reprezentacije i veliki sportista Igor Akinfeev, a kasnije je pukom srećom njegovu sudbinu izbjegao lijevi bek Dimitri Kombarov[1]. Sama utakmica je dugo najavljivana kao događaj visokog rizika zbog velikog broja Rusa koji žive u Crnoj Gori i zbog simpatija koja prema Rusima postoje u samoj Crnoj Gori kao i u okolnim državama.
Ali pošto pokušavamo sagledati širu sliku, moramo spomenuti još dva događaja koja su nedavno dogodila. Radi se o ubistvu Željka Bokana[2] i kasnijem hvatanju počinilaca tog djela, te o pokušaju ubistva koji se desio u Baru prije desetak dana[3]. Nadam se da će tekst koji slijedi pokazati kako su ovi događaji povezani. Tekst će biti podijeljen na tri djela: prvi će se baviti počiniocima, drugi medijima, treći državnim institucijama.
Kada se radi o utakmici, odmah su se pojavile priče kako se radi o bezobzirnim pojedincima, o huliganima koji nemaju pojma šta je to sport ili navijanje, o sebičnjacima. Pošto nisam sklon pričama s druge strane, po kojima odmah nakon što neki naš sugrađanin, saplemenik, državljanin uradi nešto svi treba da se odmah posipamo pepelom i vičemo „sramota me gdje živim“, „ovo nema nigdje sem kod nas“, „ko poslednji izađe neka ugasi svjetlo“ itd. To što neka budala uradi neko nepočinstvo ne baca stigmu na sve ljude, krivica je uvijek individualna. Ali ovo svakako govori nešto o ljudima, govori koliko smo postali samoživi, sebični, neosjetljivi za bilo koga drugog u našem okruženju. Jer ovaj što je bacio baklju nije drugačiji od tipa koji baca polupopijeno pivo uvis na koncertu, od tipa koji parkira na tri parking mjesta, od čovjeka koji zagradi izlaz za ambulantna kola, od komšije koji buši u 23 časa. Sve su to primjeri samoživosti u kojima nema trunke obzira prema drugome. Nije isto koristiti bušilicu i pucati na 10 metara od vrtića, ali je i jedno i drugo samoživo. A mi smo se pretvorili (i ovo nije samo balkanska, nego svjetska bolest) u društvo koje sve to trpi, koje kaže pusti budalu, koje se boji da se usprotivi tim sitnim siledžijama koji tako postepeno prerastu u velike siledžije. Zato i dođe do takve psihoze da ljudi u požudi za bogastvom čine i najgora zvjerstva[4]. Izlizana je fraza ali sasvim je tačna – da bi zlo vladalo dovoljno je samo da dobri ljudi ne učine ništa. Dobri ljudi su postali sive prikaze koje egzistiraju u svoja četiri zida, ćute da se ne bi zamjerili, gledaju na drugu stranu da ne vide zlo, pretvoreni u ona tri majmuna koja nit čuju, nit vide, nit govore išta što nalikuje zlu.
Drugi sloj priče rezervisan je za medije. Pomenuo sam da se u Podgorici radilo o utakmici visokog rizika, kao i da su reprezentativne utakmice čest povod za nerede u okviru istih navijačkih grupa, a pogotovo između suparničkih. Ali izgleda da su novinari brzo zaboravili na, recimo utakmicu sa Poljskom, pa su riješili da što više podgriju strasti. Tako se pisalo o tome koji će partijski omladinci navijati za Ruse[5], pisalo se o navijačima iz Republike Srpske koji će bodriti protivničku selekciju[6], a kroz komentare na portalima i društvenim mrežama je zavladao poznati diskurs o domaćim izdajnicima i neprijateljima. Odmah treba postaviti pitanje – šta koga briga ko za koga navija? Kakav je to bijedni pokušaj senzacionalizma i namjerno podgrijevanje strasti koji se svakog puta nameće našoj izrazito podijeljenoj državi. Za takvo inspirisanje nemira postoji samo jedan komentar – saučesništvo. Ipak pobjedio je kao i obično komentator javnog servisa RTCG, tako što je tokom čitavog prenosa umanjivao ozbiljnu situaciju prvo nam objašnjavajući kako drugi golman Lodigin ionako treba biti u prvoj postavi (pa je ovaj huligan zapravo Rusima učinio uslugu) pa onda kako sudija provocira navijače sudeći penal i na kraju kako je ubačen predmet vjerovatno jako mali i bezopasan (istinu za volju, tu je pobjedio jedan drugi, još ekstremniji medij, tako što je napisao da se radi o „sitnim papirčićima“[7]). Mediji su dijelom zaslužni i za pucnjavu u centru Bara u sred bijela dana, zato što nerijetko glorifikuju kriminalce, te svakog batinaša nazivaju žestokim momkom, svaku grupicu divljaka klanom ili bandom, te samim tim ovim ionako nedovoljno uračunljivim osobama daju na važnosti i na umišljenoj snazi.
Dolazimo do trećeg i najvažnijeg sloja ovog problema, a to je država. Već sam rekao da se slažem da su u svim ovim nemilim događajima učestvovali pojedinci, ali neradom države, ti pojedinci su se ohrabrili i dali sebi sve to za pravo. Navijačke nerede imamo često, a kazni nema nikad. Da li je iko kažnjen za divljanje „varvara“ po Podgorici nakon utakmice sa Paokom?[8] Ko je kažnjen za nasrtaj na igrače Banvita?[9] Na kolike su kazne osuđeni huligani nakon meča sa Partizanom prije 2 godine[10]? Najveća kazna u svim ovim slučajevima je 40 dana zatvora. Nema novčane kazne, nema zabrane ulaska na sportska takmičenja, ništa što bi zaista zaboljelo izgrednike. Zato ne treba da čudi što se iznova dešavaju iste stvari. Momak koji je bacio baklju na Akinfeeva je uhapšen, ali pitanje je da li će biti kažnjen. Tako dolazimo do povezane vijesti, one o pokušaju ubistva na desetak metara od vrtića u 3 popodne. Naime, u Baru su ponovo počeli mafijaški obračuni i maltene svakog mjeseca se dešavaju nemile scene koje rezultiraju smrću. Ono što je najgore u ovoj priči je što se sve dešava u sred bijela dana, u centru grada, dok ljudi šetaju, roditelji izvode djecu i slično. Vidjevši takvo stanje nije čudno što se jedan sedamnaestogodišnjak ne boji da izvadi pištolj i opali šest metaka, ne hajući za to da li će nekog povrijediti. Da sve bude tragičnije, policijska stanica je udaljena svega 20 metara od mjesta zbivanja. U epilogu ovog događaja, treba istaći da je momak koji je pucao i pokazao takvu surovost i bezobzirnost pušten na slobodu sjutra dam[11]. Čega onda da se boje potencijalni i aktivni kriminalci? Kakve ih reperkusije čekaju od države? Apsolutno nikakve, što se još bolje vidi u slučaju Rufina Vujovića, glavnog inspiratora i izvšitelja ubistva Željka Bokana – on je kažnjen na 20 godina zbog surovog ubistva svoje majke, što mu je Apelacioni sud smanjio na 15, da bi ga kasnije crnogorski parlamentarci amnestirali i još mu dodatno smanjili kaznu[12]. Da je ostalo na onoj prvoj kazni, on bi danas bio u zatvoru a nesrećni Bokan bi bio živ. Razloga za amnestiju nije bilo, sem da se možda regrutuju neki novi birači imajući u vidu kakvi su rezultati na biračnoj jedinici ZIKS.
Nameće se vrlo jednostavan zaključak iz svega ovoga: koliko god će javnost pričati da to čine pojedinci, koliko god će mediji zaboraviti na svoj uticaj i preplaviti svoje sadržaje tekstovima u kojima se zgražavaju nad počinjenim, i koliko god će država obećavati da će se obračunati sa izgrednicima, sve će biti zaboravljeno za par dana. Kriminala ima svugdje, kao i budala koji će samoživo pokušavati da urade ono što im se u tom trenutku čini opasno i zabavno. I pojedinačna krivica je svakako njihova. Ali pitanje je koliko bi se njih usudilo da je država spremna da ih kazni za njihova djela, pitanje je koliko bi im palo na pamet da divljaju da nema bombardovanja iz medija koji njihove već vrele mozgove tjeraju na ključanje koje završava nasiljem. Red je da jednom sve pore društva priznaju svoje greške, da se svako zapita gdje je on pogriješio, jer ovo su odrazi jednog bolesnog, izgubljenog društva koje se prodaje sa sitan trač i nekoliko evra državne subvencije. To je društvo potlačenih, slabih i uplašenih koliko god se guslalo o čojstvu i junaštvu jer nam se junaštvo države svelo na to da drakonski kazni klinca koji je zapalio džoint dok glavnim dilerima nudi državljanstvo. Junaštvo medija je u tome da otkriva afere onih koje je šef prokazao i ko im se u tom trenutku lično ne dopada, pažljivo čisteći biografije svih koji im koriste. A junaštvo pojedinca se svelo na ovog bacača baklje, koji hrabro, iz gomile, s leđa napada nekog kome u lice ne bi smio reći ni riječ.
[1] http://mondo.me/a433532/Sport/Fudbal/Crni-petak-pod-Goricom-VIDEO.html
[2] http://www.vijesti.me/vijesti/cetiri-osobe-uhapsene-zbog-sumnje-da-su-ucestvovale-u-ubistvu-bokana-825720
[3] http://crna.gora.me/vijesti/drustvo/u-pucnjavi-u-baru-ranjen-mladic-uhapsen-osumnjiceni/
[4] http://www.vijesti.me/vijesti/nozem-i-flasama-se-redali-na-bokanu-825857
[5] http://www.vijesti.me/sport/sprska-lista-zbog-laznog-profila-krivokapica-navija-za-rusiju-825951
[6] http://reprezentacija.me/rusiji-stize-podrska-iz-republike-srpske/
[7] http://portalanalitika.me/clanak/181413/live-crna-gora-rusija-sastavi
[8] http://www.naslovi.net/2013-11-19/kurir/haos-u-podgorici-varvari-napali-kosarkase-paok-a/7836403
[9] http://www.vijesti.me/sport/incident-na-mecu-buducnost-banvit-navijac-nasrnuo-na-turskog-igraca-813411
[10] http://www.alo.rs/sport/kosarka/varvari-napali-grobare-u-moraci-partizan-pobedio-buducnost-video/2305
[11] http://jedro.me/index.php/dan-nakon-sto-je-ispalio-sest-hitaca-u-popovica-m-j-pusten-na-slobodu/
[12] http://www.vijesti.me/vijesti/cetiri-osobe-uhapsene-zbog-sumnje-da-su-ucestvovale-u-ubistvu-bokana-825720