Ništa nije naslućivalo da će ta srijeda biti posebna u gradiću Broad Chalk na jugu Velike Britanije. Kao što to obično biva u trenucima koje će kasnija istorija pamtiti kao značajne, mještanima je to bio sasvim običan dan. Neki su koristili prijatan martovski dan da šetaju zajedno sa svojim psima, neki su koristili popodne čitajući, gledajući televiziju, a većina je vjerovatno završavala ručak u krugu svojim najmilijih. Oni koji su bili van svojih domova su vjerovatno negdje, krajičkom oka, zapazili visoku i mračnu figuru kako se vozi u kočiji koju su vukli najljepši konji koje je taj kraj ikad mogao vidjeti. Par sekundi nakon što bi im figura izmakla iz vidokruga, sebe su ubjeđivali da se radilo o običnoj vizuelnoj varki te su nastavili sa svojom dnevnom rutinom.
Mračna figura se konačno zaustavila na svom odredištu, strpljivo izašla iz kočije i zakoračila u baštu jedne od naizgled mnogo identičnih kuća koje krase ovaj dio Engleske. Uprkos tome što može da prolazi kroz zidove, odlučio je da kucne. Vrata su se odmah otvorila i on je ušao. Kada je konačno stigao do spavaće sobe ugledao je svojim očima onoga koga je tražio ušuškanog u postelji, okruženog najbližima. Na stočiću pored je stajala šolja čaja.
Ser Teri ga je odmah ugledao, iako niko od njegovih najbližih uopšte nije bio svjestan prilike koja im se pridružila. Istog momenta je prepoznao da se radi o Kosaču, antropomorfnoj personifikaciji Smrti.
Znači, vrijeme je?
NADAO SAM SE DA NIKAD NEĆE DOĆI OVAJ DAN, ALI TAKO JE.
U lijevoj kosačevoj ruci nalazio se pješčani sat. Začudo, bio je sasvim običan, znajući kome je pripadao. Gornja polovina je bila skoro prazna, izuzev dva jako mala zrna pijeska.
Čudi me da si došao ti. Koliko znam, ovih dana dolaze uglavnom niže vrste smrti – infarkt, rak, zaglavljen brokoli u grlu i ostali.
TI NISI BILO KO. MORAO SAM DOĆI JA.
Pa dobro. Spremio sam kofer, možemo krenuti.
Teri je pokazao da ispod kreveta stoji mali zatvoreni kofer. U njemu je vjerovatno bila samo jedna presvlaka i čist veš, a možda, ako se sjetio riječi jednog takođe velikog pisca, tu se našao i fino presavijen peškir.
ZNAŠ, NE MORAMO IĆI ODMAH. MOGU KOLIKO TOLIKO ZADRŽAVATI OVA POSLEDNJA ZRNA PIJESKA.
Čemu zadržavanje? Ja sam spreman sada.
MOŽDA BIH MOGAO I DA OKRENEM SAT, DA TI DAM NOVO VRIJEME. DA PROŽIVIŠ CIO ŽIVOT JOŠ JEDNOM. NARAVNO, NADZORNICI (AUDITORS) SE NE BI SA TIME NIMALO SLOŽILI, ALI SUZAN BI TO VEĆ RIJEŠILA. UMIJE ONA SA NJIMA.
Ali ja ne želim to. Saznao sam da umirem prije 5-6 godina. Oprostio sam se sa svima na vrijeme, uradio ono što sam želio da uradim. Znaš, nije toliko loše kad znaš šta te čeka, dobro se pripremiš i ništa ne ostaviš slučaju. A i da citiram svog omiljenog pisca: „Putovanje se ne završava ovde. Smrt je samo još jedan put, jedan koji moramo svi poduzeti. Siva kišna zavjesa ovoga sveta će se povući, i sve ce se pretvoriti u srebrnkasto staklo, i tada ćeš vidjeti.“
ZAR TI ZNAŠ ŠTA ĆEŠ VIDJETI?
Ne znam, nadam se da neću vidjeti ono što je autor ovog citata namjenio. Više bih volio vidjeti Ank-Morpork, jednom, svojim očima, ne samo u mašti.
PA ONDA, NEMAMO ŠTA DA ČEKAMO.
Smrt je uzela kofer Teri Pračeta i povela ga ka kočiji. Teri je osjetio da je odjednom mnogo lakši i živahniji kako se udaljavao od svog tijela. Vidio je oko sebe svoje najmilije i nadao se da ne očajavaju. Bilo nam je odlično dok je trajalo. Kada su se ukrcali u kočiju, Smrt je udarila jednom uzdama i kočija se podigla iznad seoceta i zaputila ka svijetu koji nosi kornjača Veliki A’Tuin. Išli su direktno kao Ank-Morporku, podijeljenom i najpokvarnijem gradu u čitavom Multiverzumu. Žitelji grada su znali ko im dolazi i toga dana grad uopšte nije ličio na sebe. Esnafi su se smirili, toliko da je bilo bezbjedno šetati Vilajetom. Na Nevidljivom Univerzitetu nije bilo eksplozija, štaviše jedino se čulo gunđane Dekana koji nije uspio da nađe svoju kapu. Straža se okupila i paradirala za Semjuelom Vajmsom, idući ka Zakrpljenom Dobošu. A u Dobošu su sjedili i čekali Lord Vetinari, sada već ostareli smotani čarobnjak Rinsvind, Esma Vedervaks i Nana Og. Ostali su polako pristizali, željeći da iskoriste priliku da prozbore makar jednu riječ sa onim koji im je dao život, ko ih je proslavio. Teri Pračet je pogledao prema Ank-Morporku dok se kočija spuštala i samo prokomentarisao: „Rijeka Ank ne smrdi toliko koliko sam pretpostavljao.“
Ovu kratku priču, možda patetičnu, sigurno ne pretjerano bitnu, sam napisao iz srca. Knjige Teri Pračeta sam čitao i u osnovnoj, i u srednjoj školi, kao i na fakultetu. Dogodovštine Rinsvinda, Dvocveta, Vještica, Straže, Morta, SMRTI i mnogih drugih su bile dio mog života maltene od ulaska u pubertet. U njima sam našao mnogo humora, mnogo zabave, ali i mnogo istinski inteligentnih i vanvremenskih misli. Neke sam čitao i više puta. Jednom prilikom sam se posvađao sa radnicom u knjižari zato što je serijal o Disksvetu stojao pod „Dječija književnost“ i nisam uspio da joj objasnim da su ta djela daleko više od toga. Kada su nečije riječi dio tvog odrastanja, kada su te uspjele nasmijati, razveseliti i nečemu naučiti, onda je normalno da osjetiš tugu kada shvatiš da taj neko više nikad neće pisati, da više neće ni disati isti vazduh koji ti dišeš. Zato je ovo moj način da se oprostim sa herojem mog djetinjstva, ali i kasnijeg doba. Hvala ti, Teri Pračete, nadam se da si posjetio fantastični svijet koji si stvorio, u kome uprkos svoj njegovoj iskvarenosti, heroji uspjevaju nadvladati na kraju. I nadam se da ćemo i dalje vjerovati u sve ono što nije istina, kako bi se sve te lijepe stvari jednom konačno obistinile.