Ako želiš da saznaš, pristani na sve

Prošlo je više od trideset godina od kako je Branimir Džoni Štulić sa svojom grupom Azra izdao legendarni dupli album „Filigranski pločnici“. Mnoge pjesme i dalje važe za hitove, ali što je još važnije, tekstovi mnogih od njih (kao što su i prethodni album „Sunčana strana ulice“ i sledeći „Kad fazani lete“) oslikavaju naše društvo, kakvo je bilo tada, ali i kakvo je dana ali i tjeraju na razmišljanje o nekim mnogo dubljim problemima. Naslov ovog teksta sam pozajmio iz naslovne numere jer za mene predstavlja jednu jako interesantnu temu, iako ću njome vjerovatno odstupiti od onoga što je bila originalna Štulićeva misao.

Malo koja osoba na svijetu će reći da ne teži saznanju. Naravno, ne žele svi da se formalno obrazuju, da uče o matematici, biologiji ili književnosti, ali u svom spektru interesovanja, koji god da je, uvijek teže usavršavanju. Reklo bi se da je u ovom informatičkom dobu konačno došlo do otelotvorenja (ili pak kliničke smrti, zavisno iz kog ugla posmatrate) ideala Prosvjetiteljstva, svako na ovaj ili onaj način ide ka većim saznanjima i svakog dana zna više nego što je znao juče. Zbog toga je naslov interesantan, a diskusija o njemu važna, jer ukazuje na to šta nam je potrebno za saznanje, ono čemu svi težimo.

Ako nam je za saznanje potrebno baš SVE, onda je ta djelatnost samousavršavanja kilometrima daleko od onoga čime se tradicionalno smatra. Nije dovoljno samo pročitati knjigu i zapamtiti određene informacije i vještine da bi se nešto istinski znalo, već se čini da je taj projekat bliži nečem grandioznim, nečem nalik Dekartovoj Metodskoj sumnji ili Hajdegerovom prevrednovanju pojmova kojima započinje svoj „Bitak i vrijeme“. „Mislim, dakle postojim“ je možda jedna od najcitiranijih misli u čitavoj ljudskoj istoriji koju pritom malo ko u cjelini razumije. Izraz „mislim“ (Cogito) koji je u njoj ključan predstavlja prvu izvjesnost u svijetu u kojem se može sumnjati u sve. Suština njegove prve tri meditacije je u tome da otkrije za koje znanje možemo sa izvjesnošću reći da je tačno i zbog takvog „projekta“ je spreman da sumnja u baš sve. Samim tim dovodi u sumnju ono što vidimo čulima, sumnja i u sopstvena sjećanja i misli, pa čak i u matematičke dokaze (uz čuvenu misaonu konstrukciju poznatu kao „Zli demon“ koja je na neki način iz sebe izrodila ideju filma Matrix). Kada konačno odstrani iz svog uma sve sumnjivo, dolazi do toga da jedino u svoju misao može biti siguran, čak i ako je ta misao pogrešna, dakle ako mislim, makar postojim Ja koji mislim, postoji nešto što se nikako ne može dovesti u pitanje. Dekart je time učinio ono što je Štulić opjevao u svojim stihovima, da bi saznao, pristao je na apsolutno sve, pristao je na ideju da je sve što zna lažno, da se vara vezano za sve u svom životu. Učinio je nešto nevjerovatno.

Ovakvo shvatanje bi uveliko promjenilo saznanje kao takvo. Šta je onda to što mi imenujemo kao „znanje“? Ništa drugo do obična mnenja, istinita ili neistinita vjerovanja za koja nemamo dovoljno dobra opravdanja, ali smo ih prihvatili zahvaljujući uticaju autoriteta, bilo da je on oličen u profesoru, udžbeniku ili nečem trećem. Onda ostaje pitanje, ko zapravo saznaje, ko može bez treptanja da kaže da je nešto saznao? Pa kao što naslov kaže, samo oni koji su pristali na sve, mali broj ljudi koje znamo kao velike naučnike, umjetnike i filozofe. Dok mi, obični ljudi, prihvatamo da živimo u sistemu trenutno dostupnih informacija, živimo u nama pruženim ideologijama, bilo da su one političke ili naučne, ti ljudi koji su spremni na sve imaju slobodu u sebi da odbace ono ponuđeno, da gledaju dalje od toga što im je pruženo, da kao Dekart, sumnjaju u apsolutno sve. Nije to prosto kao što izgleda, inače bi svaki skeptik odjednom postao intelektualna veličina. Nije dovoljno samo sumnjičavo vrtjeti glavom, potrebno je tražiti objašnjenja, a tamo gdje ih nema, davati svoja, i time zahvatati ono što je suština znanja – ne ono što je neko već otkrio i onda nama prenio, već nešto što se nalazi u mračnim ambisima ljudskog neznanja za koje je bila potrebna baš ta nevjerovatna osoba da ga osvjetli i donose ostalima, kao filozof koji je ugledao Sunce nakon tavorenja u mitskoj Pećini. Ovaj poduhvat je nevjerovatan i zato zaslužuje da se za njega „pristane na sve“.

Potreba za ovakvim prevrednovanjem stvari dolazi prije svega zbog samozadovoljnog odnosa koji imamo prema sebi i drugima kada dođemo do novih saznanja. Ne želim reći da obrazovanje i samousavršavanje postaje nebitno, ali treba biti realističniji u pogledu toga šta mi zapravo postižemo, šta činimo, i treba biti kritičniji prema onome što nazivamo sopstvenim znanjem i obrazovanjem. Psiholozi kažu da teoretičari zavjere imaju problem jer informacije koje primaju vezano za „zavjeru“ ne posmatraju objektivno, već isključivo kroz filter koji će omogućiti potvrdu njihove teorije. Oni ne traže nove informacije koje će im objektivno pomoći da sagledaju situaciju koja ih zanima, već samo žele nove argumente koji će potvrditi ono za šta misle da je istina. Ali ovakav pristup novim informacijama nije karakterističan samo za „teoretičare zavjere“, ovako se ponašaju maltene svi ljudi. Umjesto da objektivno pristupamo informacijama koje su nam pružene mi u nekom trenutku u životu odlučimo šta nam se dopada, bilo da je to teorija evolucije ili kreacionizam, teorija relativiteta ili klasična njutnovska fizika, materijalizam ili idealizam bilo kojeg tipa. Nakon što smo napravili takav odabir sve buduće informacije propuštamo kroz taj filter i time pojačavano naše već unaprijed odabrano uvjerenje. Ako kojim slučajem naiđemo na nešto što se ne slaže sa našom teorijom, jednostavno otpisujemo takvu informaciju kao nepouzdanu, pogrešnu, glupu ili lažnu.

Ova pojava je uobičajena i dijeli je ogroman broj ljudi. Informacijama se pristupa navijački, sa već unaprijed odabranom dogmom jer se bojimo da prihvatimo da su naša dosadašnja vjerovanja pogrešna. Kao što bi jednom svešteniku sigurno teško palo da u poznim godinama svog života dobije nedvosmislen dokaz da Bog ne postoji (ili makar onakav Bog kakvog njegova religija propovjeda) mnogi od nas ne mogu prihvatiti pobijanje paradigme u koju vjeruju (bila ona naučna, vjerska, politička ili neka treća). Naša uvjerenja shvatamo lično i njihov „pad“ bi za nas značio i lični poraz, kao da su nam ukradene sve godine u kojima smo nosili takva uvjerenja. Zato što je malo ko od nas spreman da „pristane na sve“, da kao Dekart odluči da je sve oko njega podložno sumnji, zato i nismo u mogućnosti da poguramo svijet dalje, da otkrijemo neka znanja koja se kriju od nas u nekim tamnim vilajetima koje ljudski rod još nije otkrio, jer saznati znači upravo razotkriti ono što je bilo nepoznato.