Balkanskim narodima se često spočitava da kod njih ima „previše istorije“ i da se njom pretjerano zamaramo, tako da ne čudi količina interesovanja koju svako malo dobije neka vijest vezana za reviziju događaja koji su doveli do početka Prvog Svjetskog Rata. Ipak, svjedoci smo toga da nismo samo mi toliko zainteresovani, ili da iskoristim bolji izraz, opterećeni tim problemom obzirom da predlozi revizije dolaze prije svega od Njemaca i nekih krugova anglosaksonskih akademika dok imamo i prilike da pročitamo ozbiljna protivljenja bilo kakvom prevrednovanju događaja od strane engleskih i francuskih mislilaca prije svega. Kakva revizija je u pitanju? Ideja koja dijeli akademsku javnost, obzirom da se bliži stogodišnjica početka Velikog Rata je promjena u interpretaciji događaja prije i posle Sarajevskog atentata. Revizionisti žele da prebacive krivice na male narode, prvenstveno na Srbiju kroz ruku Gavrila Principa pritom negirajući narasli imperijalizam, mitilarizam i slične pojave koje su dosad smatrane uzrocima Velikog rata. Nova verzija imenuje Principa kao teroristu instruisanog od strane srpske tajne službe, čiji lideri su izjednačeni sa onim kako zapad danas vidi lidere Irana. Osim Principa, krivac je i Rusija koja je nepromišljeno ušla u rat nakon što je bilo evidentno da će Austrougarska izvršiti invaziju preko Drine. Da smo pomenutu priču mogli vidjeti isključivo u srpskim medijima mogli bi je otpisati kao novu teoriju zavjeru i skretanje pažnje sa realnih problema ali kada vidimo da u raspravi oko ovakve revizije učestvuju mnogi važni britanski istoričari i mislioci pobijajući pomenutu tezu kao i da sve prenose neki od najvećih svjetski mediji moramo temi ozbiljno pristupi.
Smatram da pomenuta revizija nije jedina stvar o kojoj treba diskutovati. Ovo je dobra prilika da se jednom da odgovor na pitanje: „Da li pobjednici pišu istoriju“? Iako je lako podržavati ovakvo shvatanje, naročito u lamentiranju nad nekim porazom predaka i ukazivanjem na „istorijske nepravde“, ono se može osporiti. Koliko je meni poznato, to je prvi učinio Mišel Fuko. Nije rekao da gubitnici imaju više mogućnosti da pišu istoriju već je mudro primjetio da se opšta paradigma društva mijenja kroz vjekove, da nešto što je nekad bilo prihvatljivo, danas prestaje biti, i da jučerašnji pošteni prosvetitelji postaju današnji divlji koljači. Kao primjer je istakao shvatanje španske kolonizacije Južne Amerike. U prvo vrijeme, njihov poduhvat je viđen kao epohalni, kao hrabra avantura istraživanja krunisana propovjedanjem prave vjere (katoličanstva) među divljim plemenima. U Fukoovo vrijeme, kao i danas, ovaj poduhvat se sve više gleda kao neviđena kukavička pljačka tokom koje su izvršeni neki od najvećih pogroma u istoriji čovječanstva. Ideja otkrivanja i širenja hrišćanstva shvaćena kao sveta misija Evropljana danas više nije aktuelna i zato se pomenuti događaj može objektivnije pogledati. Urođenici više nisu divlje životinje koje treba privoleti Hristu, a njihova blaga nešto što zaslužuju da posjeduju samo pravovjerni. Ta promjena u društvenoj paradigmi je zato i dovela do revizije istorije i novih shvatanja.
Kada pogledamo primjer s početka, primjećujemo da su autori te revizije samo naizgled pratili ovo što je Fuko primjetio. Imajući u vidu kakvu opasnost terorizam danas predstavlja za zapadni svijet oni zaključuju da je bilo pogrešno što su saveznici Rusija, V.Britanija i Francuska dozvolili sebi da uđu u sukob sa Njemačkom i Austrougarskom koje su samo željele da dovedu u red jednu fundamentalističku zemlju, kao što se to danas mora činiti sa Irakom, Avganistanom i Iranom. Samo postojanje terorizma uvlači strah u kožu svakog civilizovanog čovjeka. Problem je samo u tome što analogije ne važe, što atentat na prestolonaslednika okupatorske sile nije isto što i dizanje u vazduh kula bliznakinja, napad na pozorište, osnovnu školu ili metro isto kao što i tadašnja, balkanskim ratovima izmorena Srbija, i današnji moćni i daleko veći Iran, nisu baš za poređenje. Radi se o lažnoj analogiji, koja želi da nas prevari, nudeći nam nešto naizgled slično i igrajući na naše emocije, na naš strah. Isto bi učinili kada bi atentat na prestolonaslednika shvatali kao borbu za slobodu i onda svaki atentat u istoriji tako nazivali. Stvari se moraju sagledati u svom kontekstu a to ovdje nije učinjeno.
Time se opet vraćamo do naslova ovog teksta. Istoriju u ovom slučaju očigledno ne pišu pobjednici, jer težnje za revizijom dolaze od poražene strane. Ali možda ipak ne treba ukidati tu definiciju. Pobjednici zaista uvijek pišu istoriju, stvar je samo u tome da poraženi iz nekog rata u prošlom vijeku može postati globalni ili ekonomski pobjednik u sadašnjem dobu. Zato dolazi do nečeg strašnog, do toga da svaka revizija postaje moguća. Ako je Njemačkoj danas (jer Austrija ipak nema toliku moć u svjetskim okvirima) moguće da svojom ekonomskom moći promjeni istorijska shvatanja (i to ne zahvaljujući promjenom društvene paradigme, već podmetanjem i imputiranjem), svaka revizija postaje moguća, svaka nacija može sjutra biti „tranzicioni dobitnik“ i koristiti taj uticaj da mijenja način na koji posmatramo našu prošlost. A ako istorija jeste majka nauke, onda postaje strašno šta bi nas ona mogla naučiti.
Ovako nešto je kod nas još ogoljenije. Dok smo živjeli u socijalističkoj Jugoslaviji važila je jedna, pažljivo filtrirana istina. Znali su se dobri i loši momci, a zarad bratstva i jedinstva, mnoge neprijatne stvari su gurane pod tepih. Nakon što je socijalizam pao, ovakvo shvatanje je revidirano, ali ne na poželjan način koji bi možda ispravio neke nepravde već je učinjen čist revanšizam – jučerašnji dobri momci postaju negativci, a oni koji su bili negativci ustvari uopšte nisu bili loši već je sve to bila komunistička propaganda. U Crnoj Gori je za to primjer sada već ozloglašena Podgorička skupština 1918. Do jednog momenta važila verzija po kojoj je to bilo demokratsko okupljanje naroda i narodnih vođa koji su odlučili da odbace vlast odrođenog kralja i nikakav istorijski izvor koji bi govorio protiv toga nije dolazio u obzir. Odjednom se stvar preokreće, vrši se revizija istorije i kao fakti se prihvataju isključivo izvori koji su se protivili Podgoričkoj skupštini. Svako ko je bio za održavanje i prisajedinjenje Srbiji i Kraljevini SHS je danas odbačen kao izdajnik i loš čovjek. Dakle revizija se ne vrši zarad istine, već zarad revanšizma, nema sublimacije verzija, već prihvatanje prigodnih, odbacivanje „neprijateljskih“. Ista, ako ne i gora stvar se dešava sa revizijom četničkog pokreta, ustaša, balija, ljotićevaca, handžar divizije i ostalih. Odjednom svi koji su listom bili izdajnici, postaju heroji. Najveća perverzija toga se dešava u baltičkim zemljama, gdje se dižu spomenici članovima i visokim oficirima SS divizije iz ovih zemalja samo zato što su se borili protiv sada omražene Crvene Armije. Što su usput unesrećili mnoge druge, što su odgovorni za strašne pogrome nije pretjerano važno u reviziji.
Zato pobjednici i dalje pišu istoriju, samo što se mjesto pobjednika mijenja iz epohe u epoho. To je zapravo gore od one izvorne verzije, jer pobjednici koji vrše reviziju su po pravilu isfrustrirani godinama tokom kojih je „njihova“ istina bila zanemarivana, te još žešće i grublje žele svoje shvatanje nametnuti od onih koji su prvi pobjedili. Ako prodje globalna revizija Prvog svjetskog rata, ako se imperijalističke sile na tlu Evrope tog doba, Austrougarska i Njemačka proglase za žrtve jedne male grupice boraca za suverenitet, može se desiti i da Hitlerova Njemačka postane žrtva Poljskih ekstremista i da Drugi svjetski rat isto bude pripisan malim narodima. Velike sile će se već nešto između sebe dogovoriti a za male će lako. Ovaj tekst zato može služiti kao upozorenje, a već sledeće godine ćemo vidjeti kakvo će biti shvatanje događaja koje su utrle put čitavom dvadesetom vijeku.