Zašto Crna Gora ne treba da uđe u NATO savez

U proteklih par sedmica je došlo do intenziviranja priče oko crnogorskom pristupanju Sjevernoatlantskom savezu, koga poznajemo kroz skraćenicu NATO. Iako se ova tema sporadično spomene na svakih par mjeseci, iz nekog razloga je sad došlo do organizacije novih akcija, okruglih stolova, televizijskih emisija i sličnih manifestacija. Uprkos ogromnom protivljenju građanstva, cilj ulaska u NATO savez je visoko na ljestvici državnih prioriteta. Mnogi domaći „intelektualci“ (uvijek treba biti skeptičan prema ovoj odrednici) su išli dotle da kažu da je neophodno da na premijersku funkciju ponovo dođe Milo Đukanović, jer je on najsposobniji da ispuni taj važan posao. Mnogi razlozi nam se pružaju za obrazloženje važnosti ovog „strateškog cilja“ i ja ću ih ovdje navesti, pritom dajući kontraargumente za svaki od njih. Oni se dijele u četiri oblasti: ekonomski, geopolitički, sigurnosni i ljudski. Nisam ih slučajno ovako rasporedio, jer smatram da je njihova važnost upravo tako raspoređena.

Prvi među njima je ekonomski. On glasi ovako: „NATO savez nema samo i jedino vojnu, već i snažnu političku i ekonomsku komponentu i u NATO ulazi društvo u cjelini, a ne samo oružane snage“[1]. Iz toga slijedi da je za naš ulazak važnija potencijalna ekonomska dobit, nego sam vojni učinak, što samo po sebi dobro zvuči. Ipak, nikad se ne navodi konkretan ekonomski boljitak, već se navode formulacije tipa: „Članstvo u NATO, definitivno povećava interesovanje stranih investitora za ulaganja“[2]. Ista interpretacija se čuje sa raznih adresa: „Učešćem u kolektivnom sistemu bezbjednosti, kakav je NATO, neposredno se obezbjeđuje politička stabilnost i podstiče ekonomski prosperitet države“[3]. Suština ovih argumenata sastoji se u tome da potencijalne investitore odbija trenutni status Crne Gore koji bi se neizmjerno popravio ulaskom u NATO savez. Imajući u vidu trenutnu ekonomsku krizu u kojoj se nalazi naša država, ovo bi mogao biti krunski dokaz zbog koga treba odbaciti svaki animozitet prema alijansi. Ali ova teza jednostavno nije tačna. Strani investitori ne pitaju za članstvo u savezima, oni pitaju za transparentnost administracije, za poresku politiku, za ekonomsku klimu. Učešće u sjeverno-atlantskom paktu ništa ne znači pravom biznismenu, niti je nama do ulaska u taj savez traženo da učinimo našu zemlju pogodnijom za investicije. Kod nas su već ušli veliki investitori kao što je Deutche Telecom iako tada nismo bili ni član Partnerstva za mir iz prostog razloga što im se isplatilo da privatizuju naš Telekom. Ipak, mnogi, kao što je bivši premijer Igor Lukšić navode direktne ekonomske benefite nekih drugih zemalja članica nakon njihovih ulaska u NATO: „Iskustva većine od deset novih članica iz centralne i istočne Evrope, koje su u NATO primljene 1999. i 2003. godine, ukazuju na benefite koje su dobile učlanjenjem u savez, odnosno da su bezbjednost i demokratizacija društva izuzetno važne za ekonomski rast“[4]. Upada u oči da se ovdje ne daju nikakve konkretne informacije vezane za rast, kao i da je je posmatran period u kome su te zemlje činile korake prema EU, te uzimale novac iz predpristupnih fondova i dodatno se zaduživale. Osim toga, taj period karakteriše opšti rast BDP-a u maltene svim zemljama Evrope. Takođe, nemoguće je pronaći bilo kakav ekonomski napredak kod zemalja koje su kasnije pristupile NATO savezu, među kojima su Bugarska, Rumunija, Hrvatska i Albanija.

Zato možemo zaključiti da direktnog ekonomskog boljitka od ulaska u savez nema. Ali ono što nam propagatori ulaska zaboravljaju reći je da sam ulazak košta. Po reorganizaciji i profesionalizaciji vojska Crne Gore bi trebala da broji 2500 vojnika. Svi oni moraju da dobiju naoružanje i opremu po NATO standardima, kao što su puške kalibra 5.56mm. Ta oprema se proizvodi isključivo u NATO državama i ta će nabavka nas koštati. Ona znači više hiljada novih pušaka, pištolja, pancira, šlemova i slične opreme. Pritom je ta oprema daleko skuplja od onog što smo dosad nabavljali preko kompanije Jugimport-SDPR i sličnih. Isto važi za potencijalnu kupovinu helikoptera, lovaca, kamiona i ostaih vozila. Jednostavno, mogućnost kupovine opreme za našu vojsku postaje daleko uža i pritom skuplja. Daću primjer: Eurofighter Typhoon košta 65 miliona[5] dok njegov ruski pandan Su-35, koga stručnjaci smatraju naprednijim, košta 40 miliona[6]. Isto važi za sve ostale tipova vozila. Dakle ne samo da ulazak u NATO ne podstiče ekonomski rast nego će dovesti do novih troškova i vjerovatno novih zaduživanja koje Crna Gora jednostavno ne može da podnese. Ekonomski zaključak je stoga, ne u NATO.

Tako dolazimo do geopolitičkih razloga. Sjeverno-atlantski savez je osnovan 1949. godine u jednom drugačijem vremenu. Razlog njegovog postojanja je bio u oponiranju zemljama Varšavskog pakta, prije svega Sovjetskom savezu. On je bio sistem putem kojeg bi se zemlje zapada odbranile od potencijalne invazije istočnih susjeda, te združeni sistem reakcije na sukobe koji bi mogli nastati u „trećim zemljama“. Nakon 1989. godine i pada berlinskog zida, urušava se i varšavski pakt te osnovna ideja NATO saveza prestaje da važi. Ipak u godinama koje su nastupile savez pokušava da nađe smisao svog daljeg postojanja. Danas su propagirani ciljevi širenje demokratije, rješavanje sukoba mirnim putem i naravno borba protiv terorizma[7]. Ali i sami analitičari koji dolaze iz zemalja članica NATO ne vide razloge za dalje postojanje saveza te se sve češće u eminentim medijima kao što su Forbes[8] i Guardian[9] mogu naći razlozi za prestanak postojanja alijanse. Štaviše, mnogi analitičari smatraju da je jedini razlog održavanja bloka da bi se oponiralo Rusiji i Kini[10]. Dakle na nama je da odlučimo da li želimo da budemo dio sukoba sa te dvije zemlje (i njihovim saveznicima) i tim putem urušimo ne samo našu geopolitičku, već i ekonomsku poziciju imajući u vidu da se radi o državama koje imaju najveći privredni rast među razvijenim zemljama[11] te stoga imaju najveću mogućnost investiranja na našim prostorima. Geopolitički bi bilo mudro ući u NATO bilo kad prije 1989 godine, a danas, kada je geopolitička slika nejasna, promjenljiva taj potez ne bi bio mudar. Pritom imajući u vidu pozitivna ekonomska kretanja ne-NATO zemalja kao što su zemlje BRIKS-a, ne možemo zapaziti bilo kakvu korist.

Ostaju nam zato bezbjednosni razlozi, ko nam i zašto prijeti. Za početak treba istaći da nam ne prijete ni Rusija ni Kina, zemlje pomenute kao opozicija NATO-u, te da nemamo razloga za ulazak u savez da bi se od njih zaštitili. Drugi mogući problem bi bio terorizam. U Crnoj Gori nikad nije bilo takve pojave, niti je naša zemlja navedena kao jedna od teroristički nebezbjednih država. Štaviše sam ulazak u NATO bi mogao da nam napravi medveđu uslugu i da dođemo u situaciju da terorističke ćelije, kao što su one Al-Kaidine kao svoju metu uzmu i neki objekat u Crnoj Gori. Ostaje samo da se vidi prijete li nam susjedi? Od četiri susjeda, dva su već u NATO savezu, te pretpostavljam da nam od njih ne prijeti invazija, sem ako razlog našeg ulaska u NATO nije upravo opasnost koja nam prijeti od zemalja članica. Ako je tako, onda zaista jesmo u problemu, ali naša vlada bi morala jasno da kaže da želi da tom savezu pristupi iz razloga što nemamo ni vojsku ni resurse da im se suprotstavimo i da moramo pristati na neku vrstu meke aneksije. Od ostalih susjeda Bosna i Hercegovina nam dosad nikad nije prijetila, niti smo u lošim odnosima sa njom u poslednjih deset godina. Ostaje samo Srbija. Neki analitičari sada već navode da će Srbija zatražiti prijem sledeće godine[12] te bi u tom slučaju odnos sa njima bio valjda bezbjedan. Čak i ako oni ne uđu u sjevernoatlantski savez opet je malo vjerovatno da sada, kada su po izjavama vladinih predstavnika, odnosi na visokom nivou[13], može doći do bilo kakvog sukoba kada ga nije bilo u trenucima mnogo veće tenzije kao što je ono tokom bombardovanja 1999 ili referenduma 2006. Stoga podvlačim da Crna Gora nije u opasnosti i da to nije razlog ulaska u savez.

Ostaju samo potencijalni ljudski razlozi. Izuzev potencijalne anglofilije i germanofilije, ili neke ekstremne rusofobije, ne vidim ljudski razlog koji bi nas natjerao da tražimo prijem. Za početak, valjda je ljudski, naročito za manje narode, da teže pacifizmu, miru, razoružanju, svemu čemu NATO ne teži. Osim toga, mi smo u istoriji imali priliku da vidimo kako je to biti okupiran od strane mnogo većih i moćnijih sila, te bi ovim pretvorili sebe u okupatore, u siledžije, po prvi put u svojoj istoriji. Mislim da niko od nas ne želi tako nešto. Takođe ovim naša zemlja preuzima odgovornost za svakog civila koji strada od akcija NATO saveza, a u 2012. godini samo od napada bespilotnih letelica je poginula 12 civila (ukupan broj civilnih žrtava je 2754 od čega 80% uzrokovan napadima Talibana) u Avganistanu[14]. Pristupom alijansi svaka od tih nedužnih smrti bi bila i na našim dušama. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da smo bili bombardovani od strane NATO-a. Istina je da su i veći neprijatelji našli načina da zakopaju ratne sekire i nastave dalje, te se kao primjer navodi slučaj Francuske i Njemačke. Ali Njemačka je prije toga plaćala ratnu odštetu i kaznila je mnoge od onih koji su činili zločine, te su tek nakon toga dvije zemlje mogle krenuti dalje. Neozbiljno bi bilo očekivati neki veliki gest izvinjenja od strane sjevernoatlantskog saveza, ali ne smijemo zaboraviti da je civile na mostu u Murinu ubio pilot sa imenom i prezimenom, gađajući metu koju je označio takođe neko sa imenom i prezimenom. Porodice preminulih nisu dobili nikakvu satisfakciju povodom tog zločina[15], niti su krivci procesuirani, niti su dobili neku vrstu odštete. Smatram da je neprihvatljivo ući u savez sa nekim ko takve stvari naziva greškom[16], nepristajući na bilo koji čin pomirenja. Svi ljudski razlozi, pacifizam, istorija borbe sa okupatorom i neprihvatanje sopstvenih zločina, nam zato kažu da ne smijemo ući u taj savez, makar ne još.

Tako dolazimo do zaključka da svi argumenti stoje protiv nametnutog kursa ka ulasku u NATO savez. Ekonomski bi nas ulazak koštao a ništa nam ne bi dao, geopolitički je situacija u toj mjeri nejasna da bilo kakvo pozicioniranje danas može biti velika greška (možda i veličine izražene kroz onu narodsku „otići ’44 u četnike“), bezbjednosno nismo ugroženi a ono ljudsko u nama nam govori da nipošto ne pristupimo. Mislim da kontraargumenti na navedeno ne mogu biti pruženi u zadovoljavajućoj mjeri, mada su u komentarima itekako dobrodošli, te mogu samo da zaključim – ne u NATO.