Tekstovi koje pišem obično imamo opšte, nerijetko i potpuno apstraktne teme. Danas želim da budem sebi suprotnost, da budem praktičan. Tema kojom želim da se bavim je obrazovanje. Naziv nije slučajno izabran obzirom da je pomenuto poglavlje u našim pregovorima za članstvo vezano za pitanja obrazovanja i kulture. U našoj javnosti se mnogo češće spominju ona pod brojem 23 i 24 zato što za svoju temu imaju borbu protiv kriminala i korupcije. Ipak, kriminala i korupcije je kod nas uvijek bilo (samo što sada ide direktno sa državnog nivoa, iz dvije vladajuće stranke) a problem obrazovanja je danas gori nekog ikad u našoj modernoj istoriji. Zato je interesantno da je Crna Gora već, doduše samo privremeno, pomenuto poglavlje zatvorila u pregovorima, uz pohvalu da su reforme obrazovanja na visokom nivou.
Teško mi je da povjerujem da je ovakva vijest prošla nezapaženo u našoj javnosti, obzirom da postoji neki neizgovoreni konsenzus o tome da nam je školstvo palo na najniže grane. Moguće je da smo toliko željni pohvale, da ćemo rado prećutati loše stvari kada je već neko spreman da nam uputi lijepu riječ. Zašto smo pohvaljeni? Pohvale su stigle zbog usaglašavanja zakonodovastva, primjene novog tipa osnovnog i srednjeg obrazovanja, primjene bolonjske deklaracije i primjeni nekih uredbi i preporuka koje omogućavaju razmjene studenata i zajedničke projekte. Izuzev ovog poslednjeg, niti jedna od pomenutih pohvala nije zaslužena, niti smislena. Kao što rekoh u uvodu, ne želim sada da ispitujem kvalitet same ideje reforme školstva, niti problem sa zalaganjem u društvu koje obrazovanje ne cijeni, kao ni pad autoriteta nastavnog osoblja zahvaljujući sistemskom ponižavanju istih. Prihvatiću stanje takvo kakvo je i istaći konkretne, praktične probleme koje nas vode u ponor. Počeću sa isticanjem očiglednog: jedna od pohvala je upućena zbog toga što je prosječan broj učenika sveden na evropske standarde – ispod 25 po odjeljenju. Formalno je prosjek zaista takav. Ali Crna Gora ima priličan broj seoskih škola u kojima odjeljenja broje po 2-3 učenika, a gradovi kao Podgorica i Bar imaju odjeljenja sa preko 30 ili 40 đaka te praktično, ideja moderne nastave nije izvodiva u bilo kojem većem gradskom centru. Za naše ministarstvo, a očigledno i za naše „evropske prijatelje“ je dovoljno da na papiru stoji ispod 25 bez daljeg udubljivanja. Razlog tome je smanjivanje broja odjeljenja, jer je troškove najlakše smanjiti preko prosvjete.
Ipak je to samo broj đaka. Važnije je kakvo je stanje programa nastave a tu je nažalost, stvar daleko gora. Engleski jezik se uči od prvog razreda, iako se latinica uči tek u trećem. Programi engleskog i maternjeg jezika su u takvom nesaglasju da djeca ne stignu da obrade iz maternjeg pojedine gramatičke partije a da su iz engleskog već davno morali da ih završe. Princip uvoza englesko-engleskih udžbenika u kojima se uopšte ne uzima u obzir naša kultura, a pogotovo posebnost maternjeg jezika dovodi do ovakvih problema. U srednjim školama je stanje čak i gore. Tamo reformisan sistem odlično izgleda na papiru, ali je izveden traljavo, do pola, te je samo pokvario i one stvari koje su nekad valjale. Ideja je da se uvođenjem izbornih predmeta đacima da mogućnost okretanja ka onome što ih zanima mnogo ranije, pritom ne ispuštajući iz vida obavezne predmete kao što su jezici, matematika, fizika i slično. Samim tim, oni koji znaju mogu već od drugog razreda da se usmjeravaju prema željenoj profesiji i da dođu potpuno spremni na fakultet. Takođe, ideja je bila da prijemni na fakultetima ostane ukinut jer bi se kao prijemni vrednovali upravo ovi izborni predmeti i predmeti koje bi đaci morali da polažu na proširenoj, eksternoj maturi. Time se pošteno vrednuje četvorogodišnji rad, sistem je izbalansiran i đaci dolaze spremniji na fakultet, neoptereći znanjima koja im nisu neophodna. Dakle u ideji sve ovo djeluje odlično, zato treba ispitati realizaciju.
Za početak, mogu sa sigurnošću reći da među tim izbornim predmetima, tri nema svoj udžbenik, te je nemoguće objektivno ocijeniti đake, i na profesoru je da sam smisli plan rada. Ali to nije jedini problem. Đacima se izborni predmeti uopšte ne vrednuju na fakultetu. Zato ne čudi što će prije izabrati sport, turističku geografiju i muziku kao izborne predmete (jer će najlakše dobiti dobre ocjene) nego recimo izabrana poglavlja fizike, etiku i algoritme. Tu se stvara i drugi problem. Pošto je reformom školstva došlo do smanjenja broja časova iz nekih predmeta (recimo fizike i hemije) profesori kroz izborne predmete moraju nadoknađivati normu da bi zaradili svoju mizernu platu. Ali oni neće imati đaka, pa samim tim ni časova, ako se za njih pročuje da su suviše strogi. Time oni moraju da drastično smanjuju kriterijume ne bi li učinili svoj predmet „konkurentnim“ sa drugima. Tako je napravljena potpuno suprotna stvar – umjesto da izborni predmeti budu najteži, da se kroz njih đaci najviše usavrše i time usmjere koju godinu ranije, oni su ubjedljivo najlakši i služe popravljanju prosjeka.
Nekima možda zvuči čudno otkud tolika glad za uspjehom. Uvijek je bilo i vrlo dobrih i dobrih pa čak i dovoljnih đaka, nisu svi morali biti odlični. Oni koji to pitaju zaboravljaju da je društvena klima i pritisak takav da svaki osamnaestogodišnjak osjeća imperativ prilikom upisa na fakultet i imaće osjećaj kao da je društvena „paria“ ako ne uspije. Umjesto da bude olakšan, upis im je otežan neodržavanjem prijemnog ispita jer jedino odlučuje uspjeh tokom srednje škole. Ovaj sistem zvuči pošteno, četiri godine je dovoljno vremena da se pokaže znanje. Stvarnost je drugačija jer po ovom sistemu ispada da je kriterijum isti u svim srednjim školama iako se dobro zna da se škole iz Tuzi, Rožaja, Ulcinja i sličnih mjesta ne mogu porediti sa kriterijumima u Nikšiću, Podgorici, Baru, Budvi. Time učenici iz ovih potonjih gradova bivaju hendikepirani prilikom upisa na državni univerzitet. Istina je da se tokom školovanja na fakultetu se pokaže ko je ušao sa kakvim pred-znanjem ali džabe je to nekome ko je morao plaćati školarinu tokom prve godine ili se nije ni upisao.
Ostalo je pitanje proširene mature. Ona se sastoji iz pet ispita. Ovim se prijemni ispit na neki način već organizuje u samim školama, sa jedinstvenim kriterijumom. Ali samo dva od tih ispita se polaže eksterno, tj. ne biva ocjenjen od strane profesora iz te škole, več od strane ispitnog centra ali ostaju tri koja ocjenjuju profesori iz škole. Osim toga đaci ne moraju polagati ispite iz predmeta bliskih fakultetu koji planiraju upisati. Svejedno je da li idete na filozofiju, građevinu, programiranje ili pravo, na maturi možete polagati muzičko, geografiju i psihologiju i one vam se računaju u prosjek kao da ste polagali pravi prijemni na vašem fakultetu.
Čitav ovaj sistem, kada bi se ispravno sproveo, ima svoj smisao. Ali u njemu su tolike rupe koje odgovorni ne žele ili ne umiju da riješe. Zato je stanje u obrazovanju gore nego u borbi sa kriminalom. Za kriminal će se možda nekad naći politička volja da se on riješi, ali generacije uništene ovim nakardnim sistemom nikad neće imati priliku da se poprave. Sumnjam da naši „evropski prijatelji“ ne vide kako nas uništava ovakav sistem, ali ne prigovaraju nam mnogo zbog toga. To dosta govori o „prijateljstvu“. Kažu da je ovakav sistem „osveta ponavljača“ koji su zasjeli na najviše državne pozicije. Možda je to istina, jer se sve više preferira nerad i provlačenje, i to od strane vrha ministarstva prosvjete.