Dvjesta godina od rođenja Kjerkegora

Čitave godine, prije svega u Crnoj Gori, ali i u regionu, obilježava se dvjesta godina od rođenja Petra Drugog Petrović Njegoša, vladike čuvenijeg po literalnom i filozofskog radu nego po vođenju države. Zahvaljujući medijima, političarima i još mnogima koji o Njegošu ne znaju puno, čitava priča oko obilježavanja rođenja vladike se svela na lakrdiju, prepucavanja i glorifikaciju sopstvenog imena uz navodno slavljenje jednog pjesnika i filozofa. Naravno, treba biti objektivan i reći da je bilo i nekih lijepih prilika i susreta vezanih za ovaj događaj, te izraziti nadu da će do kraja većina manifestacija održanih u slavu čuvenog vladike biti te prirode, jer on ne zaslužuje da popunjava stupce tabloida, hronika i sličnih rubrika.

U ovom tekstu želim da podsjetim da filozofska zajednica, sa daleko manje pompe i pokrivenosti, ove godine obilježava dvije stotine godina od rođenja začetnika filozofije egzistencije, čuvenog po nadimku Danski Sokrat, Sorena Kjerkegora. Razlog zašto ovo pišem je dvojak, sa jedne strane sam emotivno i stručno vezan za njegovu filozofiju i ideje, sa druge smatram da je ostavio dovoljno iza sebe da zasluži pomen, ne samo od filozofske zajednice, nego društva uopšte. Najbolji način da se počne priča o njemu je da se objasni priroda njegovog nadimka. Filozofija predstavlja poziv koji bi u najvećoj mogućoj mjeri morao da oblikuje čovjeka koji se njome bavi. Filozof istražuje kroz svoja djela, ali i kroz svaku svoju misao, cijelokupno biće sebe i svijeta, te samim tim je okrenut prema cijelini sveukupnog bivstovanja. Niko ne može da se angažuje u svakoj mogućoj problematici, niti bi to bilo dobro, ali filozof uvijek ima neki stav o svim tim pitanjima. Zato je porazno što filozofi jako rijetko žive svoju filozofiju, štaviše često je njihov život direktno suprotstavljen sopstvenoj filozofiji. Najbolji primjer, mada ih ima još mnogo, je Artur Šopenhauer. Zato je Kjerkegor i zaslužio naziv danski Sokrat, jer je rijetka pojava koja je uspjela da živi svoju filozofiju, da bude jedina prava pojava tog tipa milenijumima nakon Sokratovog suđenja i smrti.

Osim što je bio iskren svojoj filozofiji, Kjerkegor je njome ostavio dubok trag. Na neki način, ona je danas na lošem glasu, vjerovatno zbog velike popularnosti koji je egzistencijalizam, pa time i filozofija egzistencije imala u periodu nakon drugog svjetskog rata. Zato se za Kjerkegorovu filozofiju vezuje shvatanje da je to nekakva naknadna pamet, da je vezana isključivo za njegov ljubavni odnos sa Reginom Olsen i da je svaka njegova misao svodiva na prirodu seksualnih odnosa. Jedino što je u ovome istina je količina inspiracije koju je Kjerkegor vukao od svojih ljubavnih jada za koje je prije svega, sam zaslužan. Ovo ne bi trebalo da bude loše, jer je osvjedočeno da ljubav (ostvarena ili ne) bila inspiracija za neka od najvećih djela u istoriji ljudskog roda, i da budi u nama stvari za koje ranije nismo ni vjerovali da postoje. Kjerkegora je inspirisala da sačini sjajan filozofski opus.

Za svoje 42 godine života, napisao je pozamašan broj djela od kojih većinu pod pseudonimom, što mu je omogućilo jedan interesantan, meta odnos sa sopstvenom filozofijom. Tako je dva različita tipa života predstavljena u djelu Ili/ili mogao da predstavi kao nezavisan posmatrač, neko za koga se u tom trenutku ne zna ni da li je na estetskom stadijumu (i čeka da život počne, a on nikako ne počinje) ili na etičkom (stavivši sebe potpuno pod vlast opšteg). Uprkos takvom odnosu prema svom djelu, iza svake njegove napisane riječi, osjeća se postojanje živog čovjeka koji ne samo da je to smislio i napisao, već i duboko proživio i osjetio. Tako nešto ne nalazimo u djelima nekih od najvećih filozofa, među kojima su i Kant i Hegel. Zato treba reći koje su sve to teme koje je Kjerkegor obradio i o kojima mi ponovo treba da razmišljamo danas.

Među njima se ističe nešto što je vjerovatno središnja misao filozofije egzistencije: „najstrašniji način da se živi je da se sebi objasni objasni čitav svijet, a da samog sebe uopšte ne upoznamo“. To je bio put kojim se filozofija egzistencije i razvijala. Neophodno je prvo razumjeti sebe i onda iz tog razumjevanja radom na sebi upoznati i na neki način primiti u sebe čitav svijet. Ono što je ključno za osobu su granične situacije, koje nas tjeraju da dovedemo u pitanje svoje trenutno stanje, time sebe unapređujući ili, tapkajući u mjestu, nazadovati. Kroz tri stadijuma života (estetski, etički i religijski) Kjerkegor je dao svoje viđenje svih ovih stadijuma, bivajući svjestan da je on jedva dostigao drugi, etički stadijum. Ipak, uz veliko čovjekoljublje je u svojim tekstovima bodrio svakog ko čita te redove da načini korak dalje, da vjerovanjem u apsurd postane vitezom vjere. Apsurd je tako uveden kao pojam od centralne važnosti, koji je Kjerkegor jako često upotrebljavao. Kada mišljenje prestane, ostaje nam samo vjerovanje u apsurd, po kojem je za Boga sve moguće. Kada čitav taj apsurd oko nas pokušamo racionalizovati, kada pokušavamo odgovoriti na pitanja o početku svijeta, o beskonačnosti, o ideji savršenstva, naš um se gubi, ne može da se izbori i pada u haos. Taj haos je upravo apsurd, po kome možda jeste sve moguće, i svi se moramo uhvatiti u koštac sa njim, kaže filozofija egzistencije.

Čak je iz ovog teksta očigledno da je najznačajnija tema individua. Vraćanjem individue u centar nakon Hegelove beživotne sistemske filozofije, danski Sokrat pokušava da povede filozofiju u potpuno drugom pravcu. Pokušao je ukazati na besmislenost nauke i metafizike, dokle god čovjek ne razumije sopstvenu egzistenciju. U centru te egzistencije je strijepnja, kao zainteresovanost za sve neizvjesno što nas može zadesiti i čemu možemo stremiti. Ako čovjek ne strijepi za sebe, on je samo površan, jer se zavarava da mu suština sopstvene egzistencije nije bitna. Nameće nam se čuveni citat: „Samo onaj ko u tjeskobi strijepi, mir nalazi“. Time nam Kjerkegor poručuje da svaki uspjeh zahtjeva pravu žrtvu i duboko zalaganje čitavog našeg bića, iskren rizik bez kalkulacija. Da bi unutrašnji mir našli, moramo strijepiti, da bi došlo do sreće, moramo kroz trnje, da bi išta postigli, moramo preuzeti odgovornost. Čak i kad je apsurdno (a mnogi su rekli da su filozofi ljudi koji guraju napred čak i kada ne ide), mora pokušati, jedino tako možemo uspjeti da pobjedimo svijet u svom njegovom sivilu, da pobjedimo sebe negirajući sve ono loše u nama, da time damo smisao sopstvenoj egzistenciji.

Današnje vrijeme se navodi kao vrijeme individualizma, ali on je tako daleko od prave egzistencije. Taj individualizam nas ne tjera da razvijamo sopstvenu posebnost, da se ujedinjujemo kroz različitost, istražujući svu dubinu ljudskog duha. On istina daje mogućnosti, ali okreće leđa od bilo kakve odgovornosti, pa nas tjera nezainteresovanosti, tjera nas na sigurne i jeftine korake, na kalkulisanje, na procjene rizika i šteta, umjesto mogućnosti i uspjeha. On nas vodi ka masovnoj potrošnji te je blijedi izgovor za život, život bez strepnje, ali i bez mira. Mir i sreću ne možemo imati bez iskrene zainteresovanosti za dubine svoje duše, koja je apsurdna i puna nelogičnosti. Umjesto da te nelogičnosti prigrlimo mi ih pokušavamo objasniti i racionalizovati i prodati za neku jeftinu robu. Tako, čovjek ostaje samo prazan, ostavljen da krekeće u bari usamljene gomile. Pravi, zainteresovani indvidualizam koji egzistencijalizam predlaže i propovjeda, a čijem rodonačelniku slavimo jubilej, s druge strane zove na borbu sa sobom, na prihvatanje svoje egzistencije i svoje individualnosti kako bi njome stigli na cilj, kao individue, ali i svi zajedno.