Opijumski ratovi

U istoriji, opijumskim ratovima se naziva više sukoba koji su se odigrali između Kine i zapadnih zemalja tokom sredine devetnaestog vijeka, ali naslov koji sam odabrao za ovaj tekst ne potiče odatle. Da bih objasnio zašto sam izabrao takav naslov moram se pozvati na čuvenu i često upotrebljavanu misao Karla Marksa: „Religija je opijum za narod“. Interesantno je da je Marks ovu misao sročio za djelo koje nikad nije objavljeno „Prilog kritici Hegelove filozofije prava“, ali je uvod koji tu čuvenu ideju ipak izašao. Možda je još zanimljivije da je takva misao zapravo već postojala u djelima Markiza de Sada i Novalisa.

Pretpostavljam da je, u ovoj ili nekoj drugoj interpretaciji, ova misao poznata svima vama. Nju su često koristili socijalistički vlastodršci upozoravajući narod na opasnosti koje sve religije nose, time usputno dajući razlog za isključivanje religioznih ljudi iz bilo kakvih javnih institucija. Ovakva interpretacija je učinila da dosta ljudi danas pogrešno tumači ovu misao, nalazeći u njoj kritiku esencije bilo koje religije. Nekima je ovakva misao uvod u bilo kakav “krunski” dokaz o zlu religije. Marks nije bio religiozan, i svoje neslaganje sa religijskim stavovima je izražavao u mnogim svojim djelima, među kojima se prije svega ističu čuvene „Teze o Fojerbahu“, ali u ovoj misli nije ciljao isključivo na religiju. Ideja ove misli je zapravo u tome da se država, odnosno njena kapitalistička vlast služi religijom kao svojevrsnim opijatom za narod, kao nečim što će narod anestezirati i okupirati mu misli umjesto da razmišlja o tome koliko sati dnevno mora da radi, koliko novca za to dobija i slično. Marksovoj misli nemamo šta zamjeriti, državne vođe, nerijetko uspomoć religijskih, su običnim ljudima plasirali ideju o vječnoj sreći i blaženstvu u sledećem životu, da bi im time opravdali svoje bogatstvo a njihovo siromaštvo, svoj nerad a njihov rad, svoju trenutnu, ali dakako prolaznu, sreću, a njihovu nesreću. Besjeda na gori je na taj način bila zloupotrebljavana hiljadama, možda i milionima puta.

Ipak ovo stanovište, kao i mnoga druga, je vremenom postalo zastarjelo i zato je neophodno da se malo doradi. Prostom analizom vidimo da se misao sastoji iz dva dijela. Drugi dio govori o tome da postoji nešto što je opijum za narod. Prvi dio taj opijum nalazi u religiji. Smatram da nije teško dokazati zašto je misao postala zastarjela. Religija je i dalje uticajna, ali ne u mjeri u kojoj je bila početkom i sredinom devetnaestog vijeka. Osim toga, današnji vlastodršci ne posežu često za religijom kad žele da narodu zamažu oči. Po ustavima većine zemalja, ne postoji državna religija, a svjedoci smo toga da su svjetovne i vjerske vođe nerijetko u dubokim sukobima. Ovo bi nas moglo navesti da zaključimo da danas onda uopšte nema opijuma za narod i da smo u ovim vremenima daleko svjesniji političke stvarnosti nego u doba Marksove, de Sadove i Novalisove misli, ali time bi napravili veliku grešku.

U ovome leži razlog zbog kojeg sam tekst nazvao “Opijumski ratovi”. Danas bi pogrešno bilo reći da je bilo koja „jedna“ stvar opijum za narod, zato što ne postoji pojam dovoljno širok da obuhvati sve ono čime narod danas biva opijen. Prvi koji su na našim prostorima modifikovali Marksovu misao su njegovi sledbenici, i tako je komunizam postao opijum naroda. Kada god je trebalo objasniti bilo koju nedaću u koju bi narod zapao potezala bi se ideja da su to sve neophodni koraci ka idealnom komunističkom društvu u kojem će svakako raditi koliko može, a imati koliko mu treba. Ovaj opijum nije mnogo drugačiji od onog religioznog, jedina razlika je što se udaljeni cilj, zbog koga trenutnu situaciju treba zanemariti, nalazio na ovom, a ne na onom svijetu. Ipak, ovdje očito nema ratova, oni su došli tek u višepartijskom sistemu.

Logično je da je komunistička partija gurala jednu ideologiju i jednu misao, te je samim tim imala i jedan, očigledno veoma učinkovit, opijat. Kada je jednoumlje palo (uz veliki prasak), navodno je došla sloboda, demokratija, koja je pljuvala Marksa i socijalizam kako je znala i umjela, ali se nije gadila na ideju narodnog opijuma. Prvi opijumi koji su koristili je bio svim partijama jedinstven, to su bile riječi čije značenje na ovim prostorima predstavlja prazan šum – to su “sloboda” i “demokratija”. Ove opijume je bilo jednostavno pozajmiti, obzirom da se toliki niz godina uspješno koriste u inostranstvu, do te bolesne mjere da se slobodom naziva prisluškivanje, zatvaranje bez podizanja optužnice, a demokratijom mogućnost izbora između dva ista kandidata.

Vremena su se pak mijenjala i nije bilo jednostavno držati se ova dva, generalno providna, opijuma. Koliko sama riječ demokratija vrijedi, najbolje se vidi na primjeru Sjeverne Koreje, koja se u svom zvaničnom nazivu zove Demokratska Republika Koreja. Doduše, kod nas u Crnoj Gori centralni trg u glavnom gradu se zove Trg Republike, iako Crna Gora po ustavu nije definisana kao republika, pa se postavlja pitanje koje republike je to trg. Ipak pošteno je da naša država ne bude republika, obzirom da republika znači “javna stvar” a naša država je odavno jedna privatna stvar koju je teško iz šaka tih privatnika vratiti javnosti. U svakom slučaju, morali su se smisliti novi opijumi, oni su postali način vođenja političke borbe. Uvjeren sam u to da malo koja stranka na teritoriji bivše Jugoslavije (a vjerovatno i šire) zaista dijeli vrijednosti koje zastupa, već samo traži na političkoj pijaci ideju koju može kao opijum prodati što većem broju glasača. Jedni nude utopijsku budućnost Evropske Unije (gdje je EU samo zamjenila onu ideju o super-komunizmu i drugom svijetu), drugi sigurnost tradicionalnog nacionalizma, treći zaštitu vještački stvorenih dokumenata kao što je ustav, četvrti vojne saveze i kišobran sila kao što su Rusija i Kina, peti traže da se vratimo na opijum iz socijalističkog doba itd.

Nazovite me skeptikom, ali ja zaista sumnjam da postoji politička družina koja iskreno vjeruje u ono što propagira, naročito ako se ta družina nalazi na vlasti. Zato, kao što su nekad vladari prodavali ljudima religiju kao opijum koji bi im olakšao stvarnost, danas nama prodaju svaku stvar koja može da nas zapali. Pitam se postoji li više opijata koje nude dileri droge ili ovih koje nude dileri politike. Upravo zbog toga se i vode opijumski ratovi, koji treba da odluče ko će više svog opijata uspjeti da proda i time više vlasti da uzmem. Zato, slobodno kažem, po ugledu na Marksa:

Ustav je opijum za narod

Evropska Unija je opijum za narod

NATO je opijum za narod

Povoljni krediti su opijum za narod

Zemlje BRIK-a su opijum za narod

Nacija (bilo koja) je opijum za narod

Gej parada je opijum za narod

Olimpijada je opijum za narod

Ideologija (bilo koja) je opijum za narod

Rat je opijum za narod

Prava radnika su opijum za narod

Koncert je opijum za narod

Sajam knjiga je opijum za narod

Kladionica je opijum za narod

Legalizacija droge je opijum za narod

Mogao bih ovako do sjutra. Dokle god nas politička elita smatra gomilom koju treba anestezirati na bilo koji način, sve ove stvari, bile one u suštini dobre ili loše predstavljaju samo još jedan fiks koji nam se nudi da bi spavali mirno i gledali isključivo svoja posla dok život, svijet i društvo pored nas prolaze.