Postoji više motiva koji natjeraju čovjeka da upiše studije filozofije. Prvi među njima je sigurno opšte čuđenje i briga nad svijetom, iz kojih izlazi želja da se on razumije i promjeni. Kada se radi o razumjevanju, oblasti koje pokušavaju prije svega odgovoriti na ta pitanja su sadržane u metafizici i teoriji saznanja. Ali kada se radi o promjeni, onda se odgovori nalaze dok tražimo poeziju kroz filozofiju, tražimo smjernice za politički život i možda najčešće, ili tragamo za odgovorima na sve etičke dileme.
Etika kao poseban predmet, makar tada kad sam ja studirao, se pojavljuje u drugoj godini studija, kada je filozofski polet u vama još jak, a opet ste nešto iskusniji i verziraniji u to šta vam se može pružiti. Do tada ste već shvatili da odgovore na sva pitanja nećete naći, već da će svako od njih samo otvoriti nova pitanja i ostaje vam ili da se posvetite jednom pravcu, oblasti koja vam najviše odgovara ili da budete vječiti Don Kihot u filozofskom svijetu. Zato je i za prve i za druge prilično prosvjetljujuće otkriće kada krenu opširno da se bave Kantovom etikom, kada kroz njenu prizmu sagledaju čitavu ideju etike dužnosti u čijoj je sredini kategorički imperativ. Za kategorički imperativ su naravno znali i ranije, ali kada ga vide uklopljenog u čitav sistem za koji se čini da funkcioniše savršeno misle da su konačno našli filozofsko polje koje je dobro zaokruženo i koje, umjesto pitanja, daje odgovore. A ti odgovori su vam dopadljivi i vraćaju studentnu osjećaj koji ima neposredno prije upisa fakulteta, kada mu se čini da filozofija može da djela, da učini da bolje razumije i popravi sebe, da popravi okolinu i da učini nešto smisleno za čitav svijet. Ipak taj optimizam je kratkog vijeka, jer realnost se pokazuje kao mnogo tvrđi orah od onoga što je Kantov sistem na papiru.
Prvo bi trebalo istaći kako glasi kategorički imperativ, u onoj najpoznatijoj verziji: „Postupaj tako da možeš htjeti da maksima tvoga djelanja postane univerzalni zakon.“ Ovakva misao je popularnija u nekim drugim verzijama, recimo ovoj koja se pripisuje (iako je zapravo modifikovana) Gandiju: „Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu“, a donekle je slična i hrišćanskom zlatnom pravilu: „Ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe.“ Iako je manje popularnija, Kantova misao je etički savršenija jer jedina zahtjeva apsolutno poštovanje etičkih dužnosti, kao što je recimo zabrana da se laže. Kat.imp. ne dozvoljava laganje čak i ako bi se lažima služili da umirimo našeg prijatelja na samrti, zato što bi time dozvolili instituciji laganja da postoji kao zakon (a ako je zakon da ljudi lažu, onda niko nikada nikome neće vjerovati, tako da i sama laž postaje izlišna te se ne može ni željeti kao zakon). S druge strane, zlatno pravilo i slične teorije, ne pozivajući se u tolikoj mjeri na striktne dužnosti, bi mogle da dozvole ovakve činove, jer ako bi sebe postavili u samrtnu postelju, sigurno bi izabrali da umremo sa lijepom neistinom nego još jednom mučnom i ružnom istinom.
Taj savršen sistem, kada bi se poštovao, doveo bi do moralnijeg svijeta. Možda bi ljudi na samrtnoj postelji češće saznavali neke tužne istine, ali bi makar bili sigurni da su svi uvijek iskreni, da niko ne krade, ne ubija, ne čini nepravdu ni u jednom mogućem slučaju. Takav svijet izgleda daleko bolji od ovog u kakvom živimo sada i otud predstavlja otkrivenje na toj, drugoj godini fakulteta. Kako onda dolazi do razočaranja? Tako što je sledeća misao u tome da, iako bi većina radije stvarala jedan ovakav svijet, opet su suviše lijeni i suviše uplašeni od pokvarene manjine koja bi pokušala da iskoristi novonastalu situaciju da bi bili spremni da pokušaju da prate jedan ovakav etički sistem dužnosti. Zato teorija ostaje samo teorija u jednom lijepom sistemu, a realnost je naizgled drugačije i kilometrima daleka od takvog svijeta.
Djeluje onda kao da ovaj tekst samo potvrđuje nešto što smo već znali. Ali nije tako. Mišljenja sam da se ideja kategoričkog imperativa odavno koristi i da je jedini preostalo oružje kojim se može zavladati svijetom. Bacimo pogled na to koja je danas jedina prava super-sila. To su Sjedinjene Američke Države i na toj poziciji su dobrih dvadeset-dvadeset i pet godina. Iako su vojno nadmoćni ipak nisu svoje neprijatelje na bojnom polju porazili. Niti su do toga došli ekonomijom. U čemu je onda američka premoć? Koka-kola, Marlboro, Holivud, MTV samo su neki od američkih proizvoda koji su dostupni svima nama. Američka premoć je u tome što je uspješno izvezla svoj stil života i svoje vrijednosti svima nama. Jedini izbori o kojima svi govore su američki, Oskari, Emiji, Gremiji i slične manifestacije se prenose i komentarišu u svim zemljama svijeta. Amerikanci su postali super-sila zahvaljujući efikasnoj primjeni kategoričkog imperativa. Hladni rat jeste bio borba u naoružanju, osiguravanju resursa i širenju interesne sfere, ali je bio i kulturološki rat, za koji se ispostavilo da Sovjeti uopšte nisu bili spremni niti sposobni. Mi mlađi slušamo često o tome kako su nam roditelji kupovali odjeću i Italiji ili kako je najradije viđena osoba bila ona koja je imala rođake na zapadu koja bi im slala ploče. Zato su Amerikanci rano pobjedili u Hladnom ratu, i samo su čekali trenutak kada će proglasiti pobjedu. Oni su pobjedili na kulturnom planu, jer je njihov tip života preovladao u toj borbi, i onda se čekao prestanak oružanog stiska Sovjeta. Kada je on prestao, stanovnici istočne Evrope bez imalo brige su mogli da slušaju pop/rok muziku i oblače se po ugledu na te muzičke heroje i mogli su da puše iste cigarete kao filmski idoli iz Holivuda. Američki način života je predstavljen kao maksima koja mora postati univerzalni zakon da bi zapad pobjedio u trenutku kada oružani stisak nestane. I nije im bilo teško, jer su Sovjeti očigledno bili potpuno nesposobni za takav vid borbe, zato što su i dalje živjeli po političkim učenjima ranog dvadesetog vijeka. Danas se ta borba vodi i dalje, okrenite samo programe Al-Džaziru ili Russia Today. Oni su pretežno informativnog karaktera, ali imaju dokumentarne programe kroz koje nam se prikazuju vrijednosti drugačijih stilova života (arapskog i ruskog), žele nam pokazati da američki stil (naročito danas kad je sve omraženiji), nije jedini. Pogledajte recimo kinesku filmsku industriju, kroz njihove visokobudžetne projekte nam se želi približiti ideja i ljepota te istočne civilizacije (npr. Prokletstvo zlatnog cvijeta), ili nam se žele prikazati heroji sa kojima se možemo identifikovati (Nepobjedivi, Ip-Men). Naravno, ni Amerikanci se ne predaju bez borbe, te je sve više američkih zastava i glorifikovanja zapada u njihovim ostvarenjima. Svijet se danas osvaja isključivo kategoričkim imperativom, prefinjenije ali i perfidnije nego ikad jer jedino kada prihvatimo maksimu određene kulture kao univerzalni zakon, jedino tada ta civilizacija postaje vladajuća. Zato znajte, Kina, Rusija, Indija, Brazil ili Arapske zemlje će postati najmoćnija sila kada njihov proizvod zamjeni koka-kolu, njihovi filmovi hulivudske, kada počnete koristiti njihov izraz za kul i super.
Veoma zanimljiv tekst, najviše mi se dopao ovaj poslednji, veliki pasus, ili bolje reći da mi je bio nekako najbliskiji, dok o Kantovoj filozofiji teško da bih mogao ozbiljnije da raspavljam, naprosto je ne poznajem toliko dobro mada sam i taj dio pročitao sa velikom pažnjom.
Najprije bih se, međutim, vratio upravo na jednu stvar iz tog, da kažem, prvog dijela, na onu samrtnu postelju. Kategorički imperativ je, ako sam to dobro naučio iz teksta, krajnje bekompomisan, i krut. Da, on je potpuno usredsrijeđen na to da se etički princip ispoštuje, nemam ni najmanju sumnju da je namjera dobra (makar u Kantovoj glavi, ovo iz drugog dijela teksta je nešto sasvim drugo), ali nije li previše krut, ponekad možda i bolesno krut? I može li se svekolika etika podvesti pod bilo kakva pravila? U budizmu, npr, shvatanje je etike je nešto fleksibilnije, ali takođe malo nezgrapno – naime, da bi neka misao, riječ ili djelo dobile prelaznu ocjenu, potrebno je da 2 od sledeća parametra budu pozitivna: da li je namjera dobra, da li je to što radim dobro za mene i da li je to što radim dobro za drugoga. Kao nekakav žiri da glasa!
Ono što je važno jeste da su i kategorički imperativ i etika budizma, makar onakvi kakvim su ih zamislili Kant i budisti, dobri, pozitivni, usmjereni na etičke ideale i sl. Samo što ja nisam veliki ljubitelj krutosti i pravila kad je etika u pitanju… Hoću da kažem – svi mi u velikoj većini slučajeva znamo šta je etički a šta nije, no nije dovoljno samo znati.
Da, jedan od najbitnijih faktora američke premoći u svijetu je i kulturna dominacija – jedino se ne mogu složiti da ekonomija i vojna moć tu takođe nemaju velikog uticaja… Zapravo, ta teza o važnosti kulturnog uticaja je genijalna i treba je biti svjestan. Slučajno, veliki sam ljubitelj (tradicionalne) kineske kulture i pomalo se razumijem u ovu tematiku: egzotičnost njihove stare civilizacije, Ip Man, kung-fu i sl. važe samo za filmsku industriju Hong Kong-a, koji ima veliki stepen autonomije u okviru NR Kine, nikako za ostatak Kine koja je, bez obzira na sve što se dešava u poslednje vrijeme, ipak i dalje komunistička zemlja, i siguran sam da se tamo ipak prije gleda Valter nego ovo drugo. Izuzetak su ovi veliki gradovi na jugu: Hong Kong, Šangaj, Guangžu, Šenžen… Sjever i unutrašnjost su duga priča. Inače, nedavno sam čitao jednu knjigu o istoriji Kine od dr Predraga Simića sa fakulteta političkih nauka u Beogradu (jako dobar poznavalac Kine i njene istorije), koju završava upravo sa tim da jedan od razloga mogućeg budućeg sukoba između Amerike i Kine ne leži samo u ekonomiji, već u tome “što Kinezi i njihov način života još uvijek ne liče dovoljno na američki“ – ako ikad nekoj sili pođe za rukom da potpuno i stopreoceentnonametne svoju kulturu svim drugim narodima na svijetu (a nijedna u istoriji nije tome bila bliža od Amerike), onda zbilja vjerujem da će to biti nešto nalik na neku “Ultimate World Power“…
Mislim da se to ipak neće skoro desiti.
A.