Prethodni tekst je objavljen prije tri dana. Od tada se suštinski ništa nije promjenilo. Jedan pogled vani pokazuje istu sliku koju je prikazivao tog petka (kao i subote, nedjelje) – kroz prozor se dobro vidi luka i jedan dio obale. Pjesnik ne bi bio srećan ovakvim prizorom, on više voli tužne, kišne, oblačne meteorološke prilike. Pisac bi bio u boljoj situaciji, mogao bi izaći među ljude kojih je grad pun ovakvim danima i možda čuti neku interesantnu priču ili misao koja bi mu dala ideju da napiše neko zanimljivo djelo. A jedan esejista/kolumnista ne bi mnogo mario za vremenske prilike, on će radije pred sobom imati otvorene novine ili više tabova svog internet pretraživača gdje bi, uz dodatni priliv informacija dao neku kratku ili opširnu analizu onoga što vidi. Oni koji zaista vole ovo vrijeme su mladi, koji jedva čekaju poslednje zvono u školi da se u definisanim grupama spuste utabanim putanjama svog grada, vole i stariji kojima prija toplota a najviše vole izgleda mladi roditelji, da svima prikažu prinovu. Ono što je zajedničko svima njima, čak i ako o tome ne razmišljaju, je želja da budu u nekom smislu novi, drugačiji u odnosu na bilo šta što je prije postojalo, kroz tekstove i misli, kroz način oblačenja, kroz stav ili ime. Takva želja se malo kome ispuni, jer toliko toga što smatramo novim odavno postoji a da toga nismo svjesni.
Šta bi mogao da uradi jedan filozof? Da li mu spoljni svijet može išta pružiti u pogledu njegovog poziva? Mogao bi da uzme da lista neke stare filozofe i daje analize o tome kako njihova misao stoji u današnjem stanju stvari. Takvih ionako ima dosta. Mogao bi da se uključi u neku trenutno aktuelnu raspravu u savremenom filozofskom ali većina tih rasprava je opet o novom čitanju starih filozofa, te tu zapravo i nema puno novih tema, ali čak i kad bi ih bilo, pitanje je da li su od interesa tom nekom mladom filozofu i da li su zapravo filozofske. Ostaje da se baci na neke bliske oblasti, da priča o istoriji, objašnjava pojmove, daje političke, kulturološke ili umjetničke analize, da filozofski obrazlaže: filmove, serije, reality emisije. Ne izgleda da tu ima mjesta za nešto novo i zaista vrijedno.
Ako je svaka pjesma ispjevana, te samo postoje novi ljudi kroz koje se ona izražava, i ako su sve priče ispričane u svojoj suštini, već se samo mijenjaju karakteri i eventualno žanrovi, i na kraju, ako je svaki događaj samo ponavljanje nekog prethodnog, da li je išta novo na svijetu? Poslednji istinski nov književni pravac je nastao početkom dvadesetog vijeka a ustalio se između dva svjetska rata, mislim pod tim na književnost apsurda. Poslednji nov likovni pravac je apstrakna umjetnost koja nastaje u sličnom periodu. Poslednji nov filozofski pravac se pojavljuje na prelazu vjekova. Nova muzika je u nekom slučaju modernija, računajući pojavljivanje rokenrola pedesetih godina. A šta je sa društvenim promišljanjem, sa političkim teorijama, jer one na kraju krajeva oblikuju sve oko nas? Poslednje istinski nove ideje su one Karla Marksa i Džon Sjuarta Mila iz kojih su se kasnije razvijale moderne socijalističke i kapitalističke teorije. Sve nakon njih je samo razrada i dopisivanje već viđene ideje.
Onda možda moramo reći da je, uprkos svom trudu, čovjeku nemoguće da stvori nešto novo, tj. da su oni koji ga uspjevaju stvoriti toliko rijetki, da kada pogledamo cjelokupno vrijeme predstavljaju samo slučajnosti u istoriji ljudske civilizacije. Otkud onda tolika želja da se bude nov? Nije nemoguće da je u određenom smislu to upisano u naš genetski kod. Čak i ako je malo toga što čovjek stvori na ovom svijetu istinski novo, opet je svaka osoba za sebe nova, jer skup njenog genetskog koda, njenih iskustava, razmišljanja, okruženja, predstavlja novu i neponovljivu kombinaciju. Zato pretpostavljam da odatle dolazi naša želja da donesemo nešto novo na ovaj svijet. Kada smo već sami novi i neponovljivi, onda želimo da naša djela, misli, cjelina našeg bivstvovanja bude što originalnija, jer u tome vidimo najveću vrijednost.
Ako već razumijemo koji je razlog našoj želji za originalnošću, kako da razumijemo svoju nesposobnost da je postignemo? Da bi na to odgovorili moramo prvo vidjeti kada je do novih stvari došlo. Što se političkih teorija koje smo spomenuli tiče, one su direktan proizvod kraja jedne ere (koju su donijeli Francuska revolucija i Napoleonovi ratovi) i predstavljaju kulminaciju razmjene ideja koju je ta promjena donijela. Umjetnički pravci (drama, poezija, literatura, likovna umjetnost) dolaze iz bola i strahote koja se svijetu prikazala kroz Prvi svjetski rat, dok poslednji filozofski pravci nastaju kao reakcija na Hegelovu sveobuhvatnu filozofiju koja je sebi dala za pravo da sve objasni. Dakle ništa novo nije nastalo samo od sebe već je bilo neophodno da se ispune određeni preduslovi da bi novina bila „porođena“. Priznajem da me ovakav zaključak ne čudi. Kada se rodimo, niko nas ne pita da li smo zadovoljni vremenom i prostorom u kom smo se rodili. Niko nas ne pita da li trenutno važeći umjetnički, naučni, filozofski pravci nama odgovaraju. Ne daju nam referendum kada napunimo 18 godina u kome nas pitaju da li nam se sviđa trenutno državno uređenje i svjetska politika. Jednostavno smo bačeni u svijet koji je takav kakav je, bivamo potapšani po ramenu i ostaje nam da se sami snalazimo. U takvom svijetu se onda sami, korak po korak snalazimo, prihvatamo ga kao svoj i usvajamo njegove vrijednosti. A što ga više usvajamo, to nam je teže da razmišljamo van njega, da razmišljamo u pogledu ostvarivanja nečeg novog. Mišljenja sam da je zato nešto istinski novo uspjelo nastati samo poslije tako ekstremnih događaja koji iz korijena drmaju ta prihvaćena uvjerenja te nam omogućuju da sagledamo nove i drugačije stvari u svijetu. Samo tada, kada smo uzdrmani, kada se odreknemo natuknutih vrijednosti, uspjevamo napraviti nešto novo. Zato je korak naprijed jedino moguć nakon dubokih potresa, oni su preduslov da bi se išta novo načinilo. Ne znam ko čini te potrese, da li je u pitanju svjetski duh kako bi Hegel rekao, ili neki pozadinski mračni vladari, ili je u pitanju istorijski determinizam vremena, ali i ne moram da znam. Bitno je znati zašto je novo teško uhvatiti. Interesantno je još istaći da se često smeće sa uma da poenta „nirvane“ u Budizmu nije ravnodušnost sama po sebi. Ne, poenta nirvane je u ukidanju sopstva, sopstva koje predstavlja proizvod svih usađenih vrijednosti i stavova koje smo dobili od strane spoljašnjeg svijeta. Dakle, prosvećenje bi onda bilo upravo u tome da se lom u nama i odbacivanje prihvaćenih vrijednosti ne desi spolja, već da dođe iznutra, a prosvetljen je upravo onaj ko je sposoban da načini nešto istinski novo.
Ne treba biti razočaran time što se to Novo (govorim o nekoj velikoj, značajnoj novini) ne stvara tako lako, ni često, to je jednostavno neka, da kažem, “arhe“ priroda stvari.
Umjetnost mi je u svoj toj priči najzanimljivija, jer je toliko fleksibilna i mnogostruka da je sve moguće. S druge strane, potpuno se slažem s tobom da onih velikih novina i pravaca zbilja nije bilo odavno, ali upravo sam cijeli tvoj tekst razumio kroz tu prizmu – ne ma kakvo novo, nego samo ono veliko, upečatljivo, važno.
Primjera radi, možemo reći da je rokenrol nastao tada i tada i da nemamo ništa novo, ali koliko mi u stvari unutar samog rokenrola imamo novog, svi ti različiti pravci, zvuci, tematike… Slično može biti sa nekim filozoskim učenjima, sve te različite škole, ili pak sa političkim sistemima, svi oni raznorazni komunizmi mi recimo padaju na pamet.
Da, svi su oni isti u svojoj biti, isti im je početak i kraj, ali nešto od onog između baš i ne mora biti.
Zaključak tvog teksta je već antologijski. :)
P.S.: Ponavljam, tvoj tekst sam shvatio kao polemiku o nekom Velikom Novom, i kao takav on je za svaku pohvalu. Samo nastavi sa pisanjem!
Da, upravo sam želio govoriti o nekom Velikom Novom, nečem što preokreće toliko mnogo stvari. Da li nam je tako nešto zaista potrebno ili uopšte moguće je druga stvar. Ali eto, u zaključku se možda krije razlog zbog čega je to baš tako.