Po kontinentu – Rim i materijalno

Prošle godine sam sredinom jula imao tu sreću da provedem dvije nedjelje u Londonu i to iskustvo podijelio ovdje u tekstovima „Uticaji ostrva“. Ove godine imam još veću sreću da čitavih mjesec dana provedem u putovanju po kontinentalnom dijelu zapadne Evrope i nadam se da ću ispoštovati plan da napišem makar po jedan tekst iz svakog grada koji posjetim. Možda će zato neki tekstovi biti kraći i malo „mršaviji“ po formi, ali će cjelina tih tekstova (kojih bi trebalo biti makar devet) dati jedan kompletan uvid u utiske koji će pomenuti gradovi ostaviti na mene. Prvi od tih tekstova, odnosno prva stanica na mom putu je Rim, grad koji vezujemo i za antiku kroz staru Republiku, i za religiju kroz Vatikan, i za umjetnost kroz mnoga važna djela koja su tu našla svoju kuću, za politiku kroz Vitoria Emanuela, Musolinija i mnoge druge, pa i kroz sport. Možda baš zbog svih tih aspekata koje on ima, često ga lijeno i nedifisano nazivaju „Vječni grad“.

Nema svrhe ovdje pisati putopise, niti želim da vam preporučim šta da vidite i gdje da izađete. Danas se štampa više turističkih vodiča nego romana, a tu je i internet, tako da zaista nema ništa lakše nego da se nađe vodič za svaki grad na planeti. Želim da vam prenesem samo jedan osjećaj, jednu misao koju sam nosio sa sobom gdje god sam otišao u ovom gradu. Taj osjećaj se sastojao u sledećem – Rim je, kao malo koji grad na svijetu, mjesto u kome se materijalno ostvarilo toliko toga što je suštinski i duhom poniklo na drugom mjestu. Svjedočanstva toga sam nalazio na raznim mjestima tokom svakog od pet dana koje sam ovdje proveo.

Kada kažem da se radi o materijalnom ostvarenju, želim time reći da ono što možemo vidjeti pred sobom u Rimu i dan danas, nije u njemu duhovno poniklo, ali samo se na tom mjestu održalo. Dao bih dva primjera za to – antički i zapadno-religijski svijet. Kada se bavimo antikom, primjećujemo u njoj veliki broj važnih civilizacija. Od Sumera, kao prve zapamćene mesopotamske civilizacija, preko Vavilonaca, Asiraca, Persijanaca, Egipćana i mnogih drugih, ipak se najviše izdvajaju antička Grčka i Rim. Njihovo izdvajanje ne znači da su oni na nekoj objektivnoj skali veće i bolje civilizacije od prethodnih, već da su za nas važniji, da su nam bliži, samim tim što su uticali na nas, da su oblikovali našu civilizaciju daleko više.

Uporedimo sada Grčku i Rim, i vidjećemo da mnogo toga što su Grci mislili, govorili i snijevali, Rim je ostvarivao. Zato želim nazvati Grčku duhovnom, a Rim materijalnom suštinom antike. Sam po sebi, Rim nema mnogo toga autentičnog. Počnimo od političkih sistema – sve koje je Rim izmjenjao, Grci su već opisali i kategorisali, svi filozofski sistemi koje su Rimljani imali, Grci su osnovali, sva rimska umjetnost, prvenstveno vajarska, imala je svoje uzore u grčkim majstorima. Kada se divimo velikim rimskim stubovima ili recimo lukovima na Koloseumu, opet se radi o dorskim, jonskim, korintskim stilovima stuba, kapitela i sl. Najveći rimski ep, Eneida, predstavlja „obradu“ Homerove Odiseje, i još, da zaključimo ova poređenja, rimski bogovi svoju kosmoginiju vuku od grčkih.

Znači li ovo da su Rimljani nekakvi lopovi, da su netalentovani i nesposobni, i da je Grčka (prvenstveno Atina) prava antička civilizacija? Daleko od toga. Rim je samo nastavljao i bolje ostvarivao ono dobro što su Grci osmislili. Za početak treba istaći da je dosta toga što su Grci umovali stiglo iz Egipta i Vavilona (s tim što se oni nikad nisu potrudili da zaključke do kojih su došli zapišu i kategorišu), tako da ni sama Grčka misao nije potpuno originalna. Ali kao što bi egipatska mudrost nestala da nije bilo Grka da je zapišu i polemišu o njoj, tako bi naš osjećaj za Atinjane, Spartance, Korinćane i druge, bio iskrivljeniji i slabiji, da nije bilo Rimljana da njihovo umovanje nastave, prošire i materijalizuju po čitavoj Evropi. Zato mislim da bi Rim bio daleko siromašniji i nebitniji da nije bilo grčkog uma da ga prethodno osmisli, kao što bi Grčka misao bila manje poznata da nije bilo Rima da ga proširi i materijalizuje. Samo tako oni ostvaruju Antiku.

Ali nije materijalizovanje grčke misli i ideala kroz stari Rim jedino vrijedno pomena. Jerusalim možemo nazvati duhovnim centrom zapadnog hrišćanstva, ali Rim je definitivno njegov materijalni centar. Iz razloga što je Rim tako grandiozno materijalizovao ono što je smatrao duhovnom suštinom Jerusalima (ispravno ili ne, nije tema ovog teksta), ogromna većina zapadne populacije ispovjeda hrišćanstvo. Čak i umjetnici koji su zadužili Rim (pa i sve nas) time što su ostavili svoj pečat u njemu, većinom nisu bili iz samog Rima. Mikelanđelo (zaslužan za Sikstinsku kapelu i prelijepu statuu Bogorodice poznate kao Pieta) je iz Firence, Rafael (oslikao Atinsku školu i mnoge druge bitne i prelijepe murale) je iz okoline Pezare, Bernini (zaslužan za mnoge trgove, crkve i drugo) je iz Napulja i tako dalje. Ipak, veličina Rima je što je, kao malo koji drugi grad, omogućio ovakvim veličinama da se ostvare, te da i njega time ostvare. Možda se na ovim primjerima najbolje pokazuje ona izreka – svi putevi vode u Rim.

To je za mene prva i najočiglednija veličina Rima, što je bio otvoren i spreman da oživi i pokaže ono što su drugi možda samo snijevali i zamišljali. Neki od nas sigurno preferiraju duhovno nad materijalnim, ali obzirom da čovjek prvo opaža kroz čula, te da njegova mašta na kraju i zavisi od tih čula, materijalno nam je neophodno da bi duhovno moglo biti oplemenjeno. Možemo mi čitati o antici, ali daleko je bolje možemo zamisliti i oživjeti u svom duhu kada prošetamo rimskim forumom, Koloseumom i sl. Možemo se uživljavati u bogorodičin bol nad mrtvim Isusom, ali suze će nam na oči krenuti brže gledajući Mikelanđelovu Pietu. Primjera je hiljadu, a vječnost Rima postoji i na ovaj način – on je za cijelu vječnost sačuvao i otelotvorio više istorije nego bilo koji drugi grad i time nas oplemenio a i dalje će nas oplemenjavati.