Ovaj tekst je nastao radi konkursa za esej filozofske škole Noema, koja se održala u Nikšiću (na vrlo visokom nivou, moram istaći) i koju sam pohađao. Tekst je malo duži, pošto je forma konkursa tako zahtjevala a nisam ga želio skraćivati za objavljivanje ovdje.
Uvod – Ovaj rad želi da odgovori na jedan dio teme Sloboda, identitet i nasilje, na temu slobode, koja se možda može smatrati ključnom u tom trojstvu. Sloboda je izabrana kao osnovna tema zato što, politički i egzistencijalno gledano, identitet u velikoj mjeri zavisi od toga kakva je sloboda, da li je posjedujemo, dok se nasilje nad pojedincem danas veoma često vrši u smislu u kojem se toj osobi uskraćuje sloboda na neki način. Zato, odredivši slobodu, postavljamo temelje toga šta predstavlja naš identitet i otkrivamo vrši li se nad nama bilo kakva vrsta nasilja. Da bi pobliže objasnili slobodu, ispitaćemo je sa njenog političkog i egzistencijalnog aspekta, prilazeći joj negativnim i pozitivnim određenima. Cilj je da se pronađe eventualna pravilnost u ovim definicijama i da se ispita postojanje sličnost između političke i egzistencijalne slobode te kakve konsekvence iz toga ishode. Zato će prvo biti predstavljena politička, nakon toga egzistencijalna sloboda i na kraju biti izvršena njihova sinteza.
Politička sloboda – Politička sloboda je središnji koncept zapadne istorije i njene političke misli i kao što tvrdi čuvena Hana Arent u svom djelu „Šta je sloboda?“, glavni aspekt demokratskih društava. Ali, pitanje je šta zapravo spada u političku slobodu ili koje su osobine slobode kada je gledamo isključivo kao politički fenomen? Možemo reći da je to odnos u kome država ne ugnjetava, niti silom ubjeđuje pojedince ili društvo koje nikom ne zabranjuje da iskaže svoje ideje, svoju individualnost. Moglo bi se reći i da je to društvo bez različitih ekonomskih nameta za različite grupe ili da budemo opštiji, bez ikakvog razdvajanja pojedinaca na bazi socijalnog staleža, političkog uvjerenja ili nekih fizičkih atributa i predispozicija. Interesantno je da sva ova određenja posjeduju negativan pristup, a nismo dali neko jasno pozitivno određenje političke slobode. U pozitivnom smislu bi mogli reći da je politička sloboda stanje u kojem je moguće pozitivno izražavanje prava, koje omogućava pojedinačno djelanje i usavršavanje, društvo u kome svaka grupa može da izražava svoja ljudska i građanska prava. Ono što je zajedničko, i ovim pozitivnim i negativnim odrednicama, je da je svaku od tih definicija dao neki politički mislilac (bilo da se radi o pomenutoj Hani Arent, o Karlu Marksu, Isaiji Berlinu ili Čarlsu Tejloru), ali da su nam u današnjim dobu te riječi poznate kroz bilborde ili druga sredstva oglašavanja prilikom održavanja izbora. To nam govori da je politička sloboda danas vjerovatno zanemarena, čim služi kao sredstvo za političku trgovinu i propagandu. Još ako imamo u vidu da sa pomenutim sloganima često izlaze partije koje već vrše vlast (odnosno, da će tek u sledećem terminu donijeti te ideale političke slobode) shvatamo da nešto ne funkcioniše kao što bi trebalo. Ali izostavljeno je jedna, možda i najvažnija osobina političke slobode, naročito ako imamo u vidu da većina država svijeta danas njeguje sistem predstavničke demokratije. Ta definicija bi rekla da je politička sloboda osigurana u društvu koje omogućuje njenim članovima, tj. građanima da određuje sudbinu svoje države, da odluke koje državno rukovodstvo čini budu uvijek po volji većine građana te države, odnosno da svaki čin državnih predstavnika odgovara željama i osjećanjima makar matematičke većine građana koje predstavljaju. Ono što razdvaja ovakvu definiciju od onih ranije pomenutih je u tome da ona govori o određenom vidu djelanja, ne samo o jednom nasleđenom ili već izvojevanom stanju. Ova definicija govori o tome da građani i predstavnici građana moraju imati iste želje kad se radi o tome šta njihova država treba da čini, kako na unutrašnjem, tako i na spoljašnjem planu. Ona time govori da odgovornost prema stanju u svakoj državi podjednako snose i lideri i građani tj. da je jedina svrha prenosa suvereniteta sa građanina na predstavnika, u tome da ga predstavnik dostojno predstavlja, da ispunjava ono što bi građani od njega očekivali. Nije nikakva mudrost reći da se ova definicija, od svih dosad spomenutih, najmanje poštuje, a krivicu za to snose i lideri-predstavnici, ali i građani, s tim što je krivica lidera možda manja, iz prostog razloga što oni takvu slobodu zanemaruju jer im ne bi išla u prilog, dok građani rade isključivo na svoju štetu. Primjere za političko ignorisanje građanske volje možemo naći u Crnoj Gori, recimo u tome da po svim istraživanjima većina populacije odbija članstvo u vojnom savezu NATO, dok vladajuće strukture čine sve da se ovom savezu priključe. Ništa bolja nije situacija sa predstavnicima opozicije, pa ostaje upamćena izjava Nebojše Medojevića iz 2006. godine, lidera tada najjače opozicione stranke, da njegovi birači ne bi podržali odluku da odbornici njegove partije glasaju za crnogorski Ustav, ali da će oni ipak to učiniti. Ovakva izjava obesmišljava suštinu predstavničke demokratije i samim tim ubija postojanje političke slobode kod pojedinca. Slične „prestupe“ možemo naći i u bliskom okruženju, ali i u nekim od najrazvijenijih zemalja svijeta, pa je tako trenutni predsjednik SAD, Barak Obama, u svojim predizbornim obećanjima uvrstio povlačenje američke vojske iz svih ratova koje je vodila (kao i neučestvovanje u bilo kojim novim akcijama) i zatvaranja zloglasnog zatvora Gvanatamo. Ovakva obećanja, koja su zvučala kao dugo očekivana promjena, su sigurno u velikoj mjeri omogućili Obami pobjedu nad njegovim konkurentom u predsjedničkim izborima, te možemo reći da su ta obećanja predstavljala želje njegovog većinskog biračkog tijela. Ali, nijedno od tih obećanja nije ispunjeno. Tako su američke trupe i dalje u Iraku i Avganistanu, a u međuvremenu su učestvovali u bombardovanju Libije dok zatvor Gvantamo i dalje radi. Samim tim imamo situaciju nalik na onu koju je predstavljao Žan Bodrijar, u kome birači imaju samo iluziju izbora i političkog uticaja, a da je izbor već načinjen umjesto njih. A život u „Simulakrumu izbora“, kako bi to nazvao Bodrijar, teško da je život u kome postoji prava politička sloboda, i imajući u vidu temu „Sloboda, identitet, nasilje“ možemo reći da je sloboda u političkom smislu nasilno uklonjena i da je time ozbiljno narušen demokratski, pa čak i politički identitet današnje individue.
Egzistencijalna sloboda – Ako bi nastavili da pratimo Bodrijarovo rezonovanje, došli bi do zaključka da je ovakvo stanje nešto od čega ne možemo pobjeći, jer proces razvoja simulakruma traje više stotina godina i da ne postoji mogućnost da sada nešto promjenimo. Ali ovdje je već navedena teza da odgovornost za ovakvo stanje snose podjednako obični ljudi i predstavnici-lideri. Da bi to dokazali, pažnju skrećemo na ono što bi nazvali egzistencijalnom slobodom, kao pojam slobode koji je možda zaboravljen u današnjem društvu. Kada bi pokušali da odgovorimo na pitanje da li smo danas slobodni, ne samo u političkom, nego u opštem smislu, vjerovatno bi se poslužili načinom nalik onom kojim smo pokušali bliže odrediti pojam političke slobode. Tako bi mogli dati niz negativnih odrednica kojima bi rekli da smo slobodni od stega tradicionalnog društva koje više nema mogućnost da nas primora da se prilagodimo njegovim kalupima. Isto tako bi mogli reći da smo slobodni od slijepog praćenja religijskih načela i dogmi bez straha da ćemo za to nekome odgovarati (makar ne na ovom svijetu). Možemo dati i neka pozitivna određena, te reći da smo slobodni da biramo svoju buduću profesiju, da biramo mjesto za život, partnera, stil oblačenja ili nešto treće. Ne bih ovom prilikom ulazio u pojmove slobodne volje i determinizma, jer ovdje govorimo o praktičkim shvatanjima slobode (jer takva je, uostalom, politička sloboda). Ove odrednice slobode nam govore šta bi sve trebalo da nam bude garantovano u današnjem društvu, šta možemo da očekujemo i šta treba da zahtjevamo, ali nam ne govori ništa o tome šta je naša dužnost, kakva je naša uloga, šta bi mi trebali da činimo. Mnogi mislioci, kao što su recimo Platon i Ruso, govore da sloboda nije jednostavno prepuštanje animalnim instiktima, neka zemlja „čini-kako-ti-drago“ već da stanje slobode zahtjeva nešto od pojedinca, isto kao što pojedinac zahtjeva određene stvari od slobode. Nažalost, danas je sloboda upravo tako shvaćena, kao srećna okolnost da živimo u zemlji „čini-kako-ti-drago“ dokle god ne činimo nešto protivzakonito. Takva sloboda nije samo sloboda od nekih nazadnih shvatanja (kakvo je recimo, ugovaranje braka), već i sloboda od svakog morala, dobrih manira, kulturnog stila života. U našem jeziku postoji izraz „pušten s lanca“ i, nažalost, on dobro opisuje stanje današnje „egzistencijalne slobode“. Ali, kod pomenutih Platona i Rusoa, sloboda je zapravo uzvišen princip, princip u kome smo shvatili i prigrlili zakon, moral i principe lijepog ponašanja i slobodni smo da se odupremo onome što je „životinjsko“ u nama. Slično ovome je shvatanje koje zastupaju egzistencijalisti, naročito Žan-Pol Sartr. Po tom shvatanju, sloboda je prije svega obaveza, a u nekom smislu čak i stega. Suština se sastoji u tome da, ako imamo slobodu, imamo prije svega veliku odgovornost, odgovornost prema svakom našem postupku. Da nemamo slobodu nad našim odlukama onda ne bi imali ni odgovornost prema bilo čemu što se dešava oko nas, mogli bi se pozvati na nevinost, obzirom da svijet kakav jeste, i društvo kakvo nas okružuje, nije plod naših slobodno preduzetih odluka. Ali baš zato što imamo slobodu imamo odgovornost prema svemu, prema sebi prije svega, pa prema ljudima oko nas, te prema društvu i svijetu uopšte, zato što je svako naše djelovanje slobodno izabrano oblikovanje makar jednog malog dijela svijeta u kojem živimo. Ovakvo shvatanje slobode je slično onom poslednjem shvatanju političke slobode, zato što je u njegovoj suštini jedna velika odgovornost pojedinca za sve što čini, za sve što se dešava.
Zaključak – Ako bi sada izvršili analogiju između ova dva poslednja shvatanja egzistencijalne i političke slobode mogli bi da izvučemo jednu pouku i možda odgovorimo na pitanje kako je običan čovjek odgovoran za trenutno stanje u predstavničkim demokratijama širom svijeta. Čini se da je pojam slobode vrlo poželjan, da je njegova vrijednost u današnjem društvu izrazito velika, ali da je možda vrijednije njegovo ime nego suština onoga što sloboda jeste. Svaka forma slobode koja bi nama trebala nešto da garantuje i da nas u određenom smislu štiti je više nego poželjna i danas postoji mnogo grupacija koje se u ovoj ili onoj formi bore za tu i takvu slobodu. Kao primjer bi mogle da se uzmu organizacije koje se bore za prava homoseksualaca, čija je isključiva borba za slobodu stupanja u zakonske istopolne zajednice. Tu su još mnoga društva koja se bore za emancipaciju, zavisno od države i uređenja u kom se nalaze, kao što su društva za ravnopravnost polova, za veću sekularizaciju društva ili za nešto treće. Da li je ova borba opravdana, zavisi od slučaja do slučaja i to nije tema ovog teksta. Ali je simptomatično da ne postoji makar jedna građanska inicijativa (ako ništa drugo) koja se bori za političku slobodu u smislu koji bi vratio suštinu postojanja predstavničkih demokratija, a to je veći nadzor političkih prvaka u trenucima kada donose ključne odluke za državu. Taj nadzor bi morao da se postara da odluke uvijek korespondiraju onom što je trenutna želja većine naroda koji je u svoj političkom vrhu predstavljen. Čak i ako bi neke od tih odluka nekad bile pogrešne, jedino bi tako društvo moglo da postane odgovorno za sebe, da ne zavisi od roditeljskog paženja političke elite, što je sistem koji je trenutno na snazi. Taj sistem smatra da izuzev te vladajuće elite niko, ili malo ko, ima nekog znanja kako treba voditi državu i šta je dobro za nju, i time su nas doveli u sistem jedne skrivene i spolja uljepšane oligarhije. Ali nije pružen odgovor na to gdje je greška običnih građana što je došlo do takvog stanja. On se kroz obrazloženja posmatranja egzistencijalne slobode nekako sam nameće. Ako u našem običnom životu, u našoj svakodnevici, shvatamo slobodu kao nešto što nam pruža pravo da se ponašamo „kako-nam-drago“, a pritom ne želimo da ponesemo teret koji ista ta sloboda nosi, nije čudno da je isto takvo stanje u politici. Postojanje pravog nadzora političkih prvaka, ili postojanje nekog idealnog društva u kome bi odluke na vrhu uvijek zavisile od dominantnog stava naroda, povuklo bi sa sobom veliku odgovornost svakog pojedinca iz tog istog naroda, te za eventualno loše stanje ne bi više bili odgovorni političari, lideri, već bi odgovornost pala na svakog podjednako. A ako nismo spremni da ponesemo odgovornost toga što smo slobodni i što je svaka naša odluka bitna u većoj ili manjoj mjeri, sigurno nismo spremni da osvojimo političku slobodu koja bi nam omogućila da se zaista identifikujemo sa sopstvenom državom, ali i da ponesemo svo breme te identifikacije. Možda ne živimo u Bodrijarovom „Simulakrumu izbora“ zato što je to neki viševjekovni nezaustavljivi proces, nego u njemu živimo jer nam je tako lakše, jer nam je s jedne strane potrebno da sebe varamo mišlju da o nečemu odlučujemo (iako zapravo ne odlučujemo ništa). S druge strane, smo tu odgovornost, to breme odluka, vrlo lako prepustili drugima, samo da mi sami ne bi ni za šta bili krivi. Zbog toga je potrebno da prvo prigrlimo sve što egzistencijalna sloboda nosi sa sobom, da prigrlimo svu odgovornost slobodne egzistencije i onda ponovo osvojimo političku slobodu. Do tada nećemo imati političku slobodu, niti pravi politički identitet, a „nasilje“ koje se nad nama vrši u velikoj mjeri zaslužujemo.
Literatura
- Hannah Arendt, What is Freedom?, iz Between Past and Future: Eight Exercises in Political Thought, New York, Penguin, 1993.
- Žan Bodrijar, Simulakrumi i Simulacija, Novi Sad, Svetovi, 1991.
- Platon, Država, Beograd, Bigz, 1985.
- Žan-Žak Ruso, Društveni ugovor, Beograd, Filip Višnjić, 2011.
- Žan-Pol Sartr, Egzistencijalizam je humanizam, Sarajevo, 1964.