Kroz mrkli mrak

Imam sreću da živim u novoj i modernoj zgradi. Ona ima jednu fatalnu manu. Naime, moja zgrada je ideal neoliberalizma za obične ljude – s jedne strane stanovi su prostrani i dobro smišljeni, tako da je na individualni prostor dato dosta, s druge, u hodnicima nema nikakvog prirodnog osvjetljenja, stepenice su nezgodne i hodanje njima može biti vrlo neprijatno, tako da je zgrada neprikladna za susrete stanara u njoj. No, političke analogije na stranu, sama činjenica da u samoj zgradi nema prirodnog osvjetljenja čini nestanke struje vrlo neprijatnim, jer se penjete do svog stana kroz mrkli mrak.

Jutros sam išao do stana da pokupim knjigu, Platonova Država je bila u pitanju. Čim sam zakoračio u ulaz primjetio sam da svjetlo koje označava sprat na kome se lift nalazi ne radi. Pritisak na taster osvjetljenja zgrade takođe nije reagovao. Zato sam krenuo polako, korak po korak ka mom petom spratu. Negdje između prvog i drugog sprata me je obuzeo apsolutni mrak, tama u kojoj nisam mogao ništa razaznati. Istog momenta sam odlučio da neću koristiti svjetlo mobilnog telefona da se snađem, već da ću pokušati isključivo čulom dodira da se uspem do svog stana.

Na drugom spratu sam se u potpunosti pozdravio sa čulom vida, kao i sa čulom sluha, obzirom da nikoga nije bilo na hodnicima i da je u zgradi sve bilo mirno. Čula mirisa i ukusa su bila potpuno neupotrebljiva tako da sam ostao samo sa čulom dodira, sam u mrklom mraku. Odmah sam posegnuo za prostorom gdje sam pretpostavljao da se nalazi zid i umalo pao. Ipak sam se nekako prikačio na taj zid i polako milio do sledećeg stepeništa. Na stepeništu me je sačekao rukohvat pa je penjanje do trećeg sprata bilo nešto lakše, iako sam par puta zamahnuo nogom tražeći stepenicu koje nema te malo posrtao.

Na trećem spratu sam se podsjetio eholokacije, načina na koji se određeni slabovidi ljudi snalaze u prostoru. Trik je u tome da u svakom zatvorenom prostoru naš glas stvara eho te da po jačini tog eha uvijek možemo odrediti blizinu objekata oko nas. Navodno, oni koji su najvještiji u tome mogu čak da voze motore. A ti slijepi motoristi su garant manji problem za saobraćaj od ovih naših koji ne silaze sa skutera. U svakom slučaju, eholokacija se ne vježba u naseljenoj zgradi pa sam morao odustati od ove ideje. Samo sam osjetio koliko je teško za slijepe i slabovide u ovom svijetu gdje je vizuelno važnije od svega, kako je teško poznavati samo jednu boju, a oblike samo nazirati i zamišljati. Ne čudi me ni što su se naši preci često zaklinjali „očinjim vidom“ jer je to nedostatak koji bi zaista najteže nadomjestili. Sve ostalo što imamo potiče iz naše mogućnosti da vidimo. Čak i jezik, kao jedina osnovna, a apstrakna stvar, svoj smisao dobija jedino kroz oblike i stvari sa kojima ih povezujemo. Zato su nam uvijek bliže one riječi koje uspjevamo „vidjeti“.

Na četvrtom spratu oči su počele da me bole od pokušaja da prodrem u taj mrak i osjetio sam određenu neprijatnost zbog tame koja me je obuzela. Iako sam bio u svojoj zgradi i znao da u njoj nema nikakvih čudovišta, predatora ili masovnih ubica, nisam mogao da se oduprem ovoj nelagodi. Nepoznatost koju nosi sa sobom apsolutna tama direktno prodire u srce svakog čovjeka. Zato nam je smrt nešto strašno. Zato se bojimo velikih morskih dubina i malo šta činimo da bi ih istražili. Zato smo nesigurni i po pitanju kosmosa dalje od naše neposredne blizine. Na kraju krajeva, zato se djeca plaše čudovišta ispod kreveta i iz ormara. Iako sebe ubjeđujemo da je potpuno nemoguće da išta istinski zlo postoji tamo, iako zapravo znamo da nas niko ne vrijeba, sama činjenica da je oko nas nešto nepoznato, jedna potpuna, ogoljena Mogućnost biva za nas strašna. Izvjesnost je ono za čim svako od nas žudi, a tama je njena potpuna suprotnost. Možda je zato đavo gospodar tame, jer se u susretu sa tamom u nama bude svi strahovi, sve brige i svaka nesigurnost. A ti strahovi i brige se tada uvećavaju, međusobno se  množe te se svaka zla stvar, sve što bi đavo mogao biti, projektuje u tamu oko nas. Đavo je u tami zato što ga neizvjesnost oko nas priziva i tamo postavlja. On je zato jedinstvo svih naših strahova, nesigurnosti i sve zlo što postoji u nama i da nema tih naših nesavršenosti, ne bi ni postojao. Zato sam zgrabio rukohvat još jače i konačno se popeo na peti sprat i otključao vrata. Svjetlost mog stana je došla kao melem.

Ovaj kratki uspon je za mene na kraju bio dramatičan. Osjetio sam u njemu mnogo aspekata života. U život smo pušteni, zapravo bačeni bez ključnog čula da se u njemu snađemo. Istina, nas od malena uče šta se od nas očekuje i kako bi život trebalo živjeti. Nešto i sami pokupimo iz knjiga ili čak sami zaključimo ali sve to nije više od jedne eholokacije. Možda ćemo biti toliko dobri u životu da ćemo moći da koristimo sve što nam on pruža, i da uprkos svom sljepilu proživimo život baš onako kako se od nas očekivalo. Ali i tada ćemo uvijek morati da se držimo za rukohvate i tražimo zidove u tom praznom prostoru, jer sami nikako nećemo moći. Ti zidovi su zapravo obrisi jednog dobrog moralnog kompasa koji nam ne dozvoljava da se izgubimo u tami i propadnemo u ništavilo. A rukohvat može biti u više oblika, može biti štap, pas vodič ili naš lični ljudski pomagač koji su istinska analogija za životni oslonac, za prijatelje, za porodicu, za svakog životnog saputnika koji nam hod kroz tamu čini mogućim i smislenim. I kada pogledamo šta nam sve život nudi tu često nađemo toliko toga ružnog, razočaravajućeg i teškog, jer je tama života velika, zato gradimo zidove, držimo se za rukohvate i čekamo momenat kada ćemo otvoriti kvaku i pustiti svjetlo u jedan ispravno vođen život.