Tužno je kada se na lijepom mjestu nalazi nešto što je vezano isključivo za bol i patnju. Ne sumnjam da su tamnice i mučilišta nerijetko “ukrašavali” lijepe krajolike, iz čiste pakosti kojom bi psihički mučili svoje “goste”. Ali kada se na lijepo mjesto postavi nešto što ne mora tamo biti, onda to mjesto zauvijek gubi svu svoju ljepotu i stvara samo ružne i teške asocijacije u glavi. Takva je situacija sa kapelom i grobljem u Baru. Malo koje mjesto ima tako lijep pogled i na maslinjake, i na stari grad, i na luku i na more. Pogled koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Nažalost, tamo nikad ne stignemo da razmislimo o pogledu, o ljepoti prirode, o ljepoti mjesta u kojem živimo. Takav krajolik bi trebao da nam da nadu, da nas osokoli i ispuni nas optimizmom. Umjesto toga, on nam samo nudi put bez izlaza, plač i neizdrživu tišinu.
Možda je u pitanju veći osjećaj obaveze, a možda samo izrazita loša sreća, ali u poslednjih pola godine sam više puta išao do kapele nego u svom čitavom dosadašnjem životu. Svaki put je osjećaj isti, težina u srcu zbog nekih prethodno izgubljenih dragih ljudi, ali i daleko veća mučnina zbog onih koje vidim tamo, zgrčenih, suvih od tuge. Pokušam tada sebe da bodrim mislima o prolaznosti svega, o promjenljivosti svih stvari, o nekoj široj pravdi koja stoji nad nama, o zagrobnom životu koji je daleko bolji od ovog i koji će oprati sve ono loše što nas u ovom životu snalazi. Ideja u takvom životu bi učinila našu tugu sebičnom, jer više ne bi plakali zarad drugog, njemu ili njoj je u tom trenutku bolje nego što je ikad bilo, već bi tugovali samo zbog sebe, što smo lišeni društva te osobe. Nemam ništa protiv takve tuge.
Nenadano sam kapelu, a nakon toga i groblje, posjetio prošle nedjelje, i opet se susreo sa onim osjećajem nemoći u kom svi spuštamo glavu, razmišljamo šta je najmanje loše od svega što možemo reći, i na kraju obično nešto izmrljamo. Zanimljivo je kako su nam u tim trenucima sve vrste vremenskih prilika teške, žalimo se i na kišu i na sunce i na vjetar sa istim riječima – a gdje baš ovo na ovakav dan. Nije ni čudo, tada svaka sitnica čini dodatnu muku, najviše ožalošćenima, ali i onima koji su došli da se oproste. Dok sam slušao opelo i govor koji je prethodio samom sahranjivanju, nisam mogao da se odbranim od sledećih misli, misli koje su me pohodile svaki put u poslednjih pola godine kada sam dolazio na to mjesto.
Prvo bih se sjetio onoga što sam radio tog ili prethodnog jutra. Nekako se uvijek pogađalo da je to bio radni dan koji mi najčešće počinje na isti način, uz kafu, doručak i dnevne novine (u elektronskom formatu uglavnom). Ako je kafa sa šećerom, a doručak lagan a ukusan, jedino loše u svemu tome su novine. U njima glavne uloge najčešće nose pokvareni, loši, nepravedni ljudi, ukratko političari, previše moćni biznismeni, kriminalci, a vrlo rijetko neko o kome ista vrijedi slušati. Čuo sam citat jednog profesora književnosti nakon što je vidio studenta kako čita novine, glasio je otprilike ovako: “Čitaš novine, a? Znači pročitao si sve što vrijedi čitati?” I dok govornik pokušava da malo obodri ožalošćenu porodicu i podsjeti ostale na vrline čovjeka od koga se opraštamo, meni misli tumaraju ka svim tim pričama kojima smo okruženi, ka krađama, prevarama, ka ljudima čiji je jedini posao izgleda da nas zavade, ka zlikovcima koji žive i pun vijek dok pravedni jedva izguraju pedesetu. Mislim na to kako smo rođeni u sistemu koji favorizuje loše ljude i traži od nas da se ugledamo na njih. Mislim na toliko ljigavih ljudi i situacija da mi se vrti u glavi.
Silazeći sa kapele moje misli postaju očajne, a kakve bi i bile imajući sve to u vidu. Zar je ovakav život sve što imamo? Nešto smijeha, kap ljubavi i mnogo napornog rada ni za šta? Pepeo pepelu, prah prahu, dok ga vjetar ne oduva. Zar nam ništa ne ostaje do da kulučimo, kao vranac u pjesmi “Dolap” Milana Rakića? Ne, odbijam da vjerujem u to. Moje misli jesu očajne, i ja jesam očajnik, ali ostaje mi pravo da odbijam, ostaje mi pravo da vjerujem i nadam se. Vjerujem da postoji život van ovoga, i pravda veća od ljudska, vjerujem da u takvom svijetu samo onaj ko radi, svoj hljeb zavređuje i samo onaj koji strijepi, mir nalazi, kao što je nekad pisao Kjerkegor. I takvu vjeru će surovi realisti, materijalisti, ateisti i njima slični odbaciti kao glupu, kao bijednu, kao besmislenu i nepotrebnu, ali ja im se ne želim pravdati. Silazeći sa kapele ne ostaje nam ništa sem takve vjere, koja je možda suluda i neobjašnjiva, ali život je često takav. Ustvari on je daleko luđi od svega što smo mi mogli zamisliti. Toliko neuhvatljivih i neobjašnjivih stvari postoji, pa zašto ne bi i drugi život van ovog, koji je bolji i ljepši. Biram da vjerujem u takav svijet, vjerujem radi sebe, radi tebe, radi svih koje volim i poštujem, zarad svih dobrih i vrijednih ljudi koji žive tako uprkos svemu. Vjerujem jer nam ništa drugo ne preostaje, svu ljepotu ovog svijeta ćemo prigriliti i svom snagom umnožavati, ali uvijek se nadajući boljem i vrednijem, noseći ga u srcu jer će često to biti jedino što imamo, jedino što će nas voditi dalje. Vjerujem da bi svaki plač postao sebičan, subjektivan i kratak. Jedino tako i mogu sići sa kapele.