Ogromni italijanski kruzer se prevrnuo, petoro mrtvih, traga se za nestalima. Pojavio se snimak iz Avganistana na kojem američki marinci uriniraju po svojim zarobljenicima. Razoran zemljotres u Indoneziji. Sonda Fobos pala negdje oko Arktika. Lejdi Gaga slikana u toplesu. A sada, sport i vremenska prognoza. Ovo su samo neki od naslova koji su nas zapljusnuli u poslednjih nedjelju dana i ovdje su navedeni metodom slučajnog odabira. Ako stanemo i pojedinačno se zamislimo nad ovim prvim vijestima, moramo biti zgroženi, zabrinuti ili čak uplašeni, a što se sonde i Lejdi Gage tiče, nekad bi takve stvari predstavljale mnogo veću vijest nego danas.
U našem narodu odavno postoji izreka: „Svakog čuda za tri dana“, ali čini se da njeno značenje nikad nije bilo univerzalnije. U početku, ta izreka je ciljala isključivo na navodno nevjerovatne, neobične ili izuzetno zabavne događaje, dok danas ona važi za apsolutno sve. Dosta je tri dana za maltretiranje zatvorenika, priče o zemljotresima su u žiži još manje, a što se tiče golotinje, mislim da te priče ne zanimaju više nikoga. Ako bacimo pogled na prošlu godinu vidjećemo da se svega nekoliko vijesti održalo. To je priča o cunamiju u Japanu zbog njegove nezapamćene razornosti i opasnosti od radijacije, bombardovanje Libije zbog svog trajanja, protesti pod parolom Occupy, zbog iskusno vođenje kampanje preko socijalnih mreža i to je otprilike to. Sve ostale stvari su nestajale iz medijske žiže nakon 2, 3, eventualno nedjelju dana.
Prije deceniju, dvije, ili ne daj Bože prije nekih 50 godina, ovo nije bio slučaj. Tada se od zemljotresa i drugih nepogoda strepilo kao da se dešavaju u komšiluku. Događanja oko rata u Vijetnamu su izveli na ulice stotine hiljada amerikanaca. Ideja Occupy protesta kao i takozvanog arapskog proljeća je bila da se proširi na cio svijet, i uprkos svim mogućim sredstvima informisanja i prenošenja ideje ona to nije uspjela, dok je recimo šesdesetosme ogromna količina mladih u velikom broju država zajedno izašla na ulice da traži socijalnu pravdu i protesti su se širili nevjerovatnom lakoćom iako mass mediji nisu imala ovakav uticaj. Vijesti o svemirskim istraživanjima su držali čitave familije vezanim za televizor, a na priču o golotinji neke poznate ličnosti žene su crvenile a dječaci i momci pokušavali na svaki način da se sami uvjere u istinitost takvih vijesti. Koncerti nikad nisu bili spektakularniji nego danas, a opet reakcije mase na njima ne može da se poredi sa oduševljenjem i vriskom koju je izazivalo samo pojavljivanje na sceni Elvisa Prislija ili četvorice Bitlsa.
Nisam nostalgičan za tim vremenima, iako su ona očigledno imala neku veću snagu nego ova današnja. Za ovo naše vrijeme možemo reći da je prvo u kome svijet više nije nevin, u kome je potpuno sigurno odraslo biće. Postoji više razloga zašto to kažem. Kada je čovjek nevin u bilo kom smislu, njegov prvi susret sa tim što ga dovodi u zrelo stanje proizvodi u njemu iznenađenje, šok, oduševljenje, bol, u svakom slučaju neki snažan i granični osjećaj. Naš svijet više nije nevin jer u njemu nema nikakvog šoka, nikakvog iznenađenja, sve je već viđeno i samo se na kratko čudimo, plašimo ili divimo nekom prolaznom čudu. Današnjeg čovjeka je najbolje opisati kao bezvoljnog, kao jedinku čiji je odgovor na sve sleganje ramenima i uzdah “meh”. Glavni uzrok toga je količina informacija koje nam svakodnevno sipaju. U svojoj želji da šokom i skandalom privuku što veću masu čitalaca/gledalaca mediji se utrkuju u tome ko će suroviju i tužniju priču da lansira samim tim povećavajući našu otpornost ka tome. Današnje društvo ne samo što nije nevino, ono je dostiglo rang teškog alkoholičara koji nikad nije zaista pijan, ali mu uvijek treba. Samo, umjesto rakije, mi konzumiramo tragedije i skandale prije prve kafe, posle doručka, nekoliko tokom posla, jedna posle ručka, za užinu i naravno pozamašna količina uveče.
Samo po sebi, ovo ne mora biti loše. Žan-Pol Sartr je pisao da je naša dužnost da ostvarimo ličnu slobodu, i kad je ostvarimo tada više niko neće biti nevin, zato što će biti apsolutno odgovoran za svoja djela. Svijet je definitivno daleko od nevinosti i on je svjestan da je stvarnost ružna. I mi kao ljudi smo svjesni stalnih ratova, elementarnih nepogoda, zla i korupcije. Ali ne možemo reći da smo zato slobodniji odgovorniji. Umjesto da nas gubitak nevinosti pozove na djelanje i na popravljanje stvari mi smo se samo umrtvili. Dok je svijet bio nevin ljudi u njemu su sigurno vjerovali da je on ljepši i bolji i samim tim što nisu bili izloženi svemu lošem što je tada postojalo u istoj mjeri kao i danas. Ti ljudi mogu da kažu da nisu imali pravu slobodu jer su uživali u tadašnjoj nevinosti, misleći da je sve lijepo i da život treba jednostavno živjeti kao i uvijek. Njima zato ništa ne možemo ni zamjeriti, njihova nevinost je kao dječija. Mi nemamo luksuz takve nevinosti, nama se jasno ukazuje koliko je stanje loše i koliko je potrebno da se djela. Ali umjesto da zgrabimo slobodu mi je se odričemo, sležemo ramenima i govorimo “meh”. Postoje i gori slučajevi, oni ne samo da su izgubili volju za bilo čim nego kritikuju svaku želju za promjenom, svaku naznaku energije. Naš gubitak nevinosti nije doveo do buđenja, do energije i do borbe, već nas je odveo direktno u penziju, u lagano odumiranje uz mirenje sa sudbinom, u jedan pasivan, nepotreban život. Takva je sudbina svijeta danas.