Kao što je poznato iz prošlog teksta, proveo sam par dana na poziciji profesora filozofije u lokalnoj gimnaziji. Ovaj posao mi je poslužio i kao lično učenje i podsjećanje, jer sam bio prinuđen da tih dana mislim i čitam samo filozofske radove. Tako sam se podsjetio Sartra. Ovaj i tekst koji će biti objavljen za 2-3 dana su pisani pod njegovim velikim uticajem. U istoj školi sam makar jednom u svakom odjeljenju postavio pitanje: „da li đaci smatraju da posjeduju slobodnu volju“? Iz prve, svi bi odgovorili da je imaju i da je to nešto što se prihvata bez ikakve diskusije, da bi, posle nekoliko pitanja, taj entuzijazam splasnuo, svi bi postali svjesni da baš i nisu potpuno sigurni u svoju slobodu i prihvatili da postoje makar neke situacije u kojima odlučili da se odreknu svoje slobode. Neki bi čak prihvatili tvrdnju da slobodnu volju možemo izražavati jako rijetko, maltene samo u tome da priznamo da i nismo baš slobodni.
Egzistencijalizam s druge strane, smatra slobodnu volju svetinjom. Ako je nešto isto egzistencijalistima, nezavisno od toga jesu li teisti ili ateisti, pisci ili filozofi, psihoanalitičari ili psihoterapeuti, onda je to postojanje i odbrana slobodne volje. Može se reći da suština svih egzistencijalističkim stavova na kraju počiva na upustvu zašto je slobodna volja važna i zašto ne smijemo dozvoliti fatalizmu da nas zavede i ograniči kao bića. Koji su razlozi za predaju fatalizmu? Zašto bi sami sebi odrekli slobodnu volju? Ovako nešto mi ne govorimo iz želje da se prepustimo nekoj kamenoj sudbini već smo dijelom naučeni na takav stav. Rečeno nam je da naši geni utiču na to kakvi smo. Kada odrastemo dovoljno, šalju nas u školu, usput nas vode na bavljenje sportom, folklorom, muzikom ili nečim četvrtim. Posle toga ide srednja, pa fakultet, razne okolne obaveze, posao, porodica i krug se nanovo okreće. Čini se kao da postoji neka utabana staza kojom svi putujemo i da je toliko toga određeno prije nas, na nama je samo da koračamo. Tako i dolazimo do razmišljanja da slobodne volje nema previše, dosta toga su nam odredili roditelji, nešto odgajanje, nešto društvo, nešto sredina a nešto naši sami geni. Egzistencijalizam se bori protiv ovoga.
Kao najbolji predstavnik ovog mišljenja, nameće se Žan-Pol Sartr. On je svoju „odbranu“ slobode čovjeka predstavio u svom djelu „Biće i ništavilo“. Po njemu, sve ovo što smo gore naveli predstavlja samo opravdanja koja čovjek sebi daje da bi izbjegao patnju koju sloboda donosi sa sobom. Kad smo slobodni, svaka nevinost prestaje, jer postajemo odgovorni za svako naše djelo, za svaku našu odluku. To je više nego što većina ljudi uspjeva da podnese i zato zapada u lošu vjeru. Ne znam da li je loša vjera kao pojava češća kod nas nego kod drugih nacija, ali mi se čini da smo u samom vrhu. Loša vjera nastupa kada pod pritiskom društva, socijalnih normi, trenutnog stanja stvari ili bilo koje okolnosti odstupamo od sopstvene slobode da bi prihvatili nešto nametnuto, spoljašnje.
Najbolje je to objasniti primjerom. Srednjoškolac A je jako zainteresovan za veterinu, to mu se dopada i time bi se bavio. Njegovi drugovi mu sugerišu da je veterina za žene i da nije na muškarcu da se time bavi. Porodica mu kaže da u tome nema novca i da mu je bolje da upiše nešto drugo da bi uspio u životu. Djevojka mu kaže da se patološki plaši životinja i da ne zna kako može time da se bavi. Zbog svih tih razloga naš junak se odlučuje da upiše pravo. On je tu odluku donio u lošoj vjeri. Da je odlučio da upiše pravo zato što ga to jako zanima i zato što bi volio da jednog dana bude sudija njegova odluka bi bila slobodna i voljna. Ali on je to učinio da bi bio „muško“, da bi bio „uspješan“ i da ga se djevojka ne bi plašila. Njegova vjera je loša zato što se veže za neke prolazne i suštinski nebitne statuse kojima teži. U lošoj vjeri smo kada uvijek pravimo ovakve odluke, a svako od nas ih pravi previše puta u jednom danu.
Postoji razlog zbog kog Sartr smatra sve te vrijednosti prolaznim i lažnim. Prvi i očigledniji je u tome što griješimo kad god ne želimo stvari zbog njih samih, već radi udovoljavanja drugima (bio taj drugi roditelj, partner, društvo u cijelini). Drugi je vezan direktno za Sartrovu filozofiju – po njemu invidua nikad nije vezana samo za jednu odrednicu, za jedno stanje, zato što ne postoji nešto što nas određuje 24 časa na dan, čitavog života. U školi smo učenici, na terenu sportisti, za knjigom čitaoci, nad bijelim papirom pisci. Kada radimo neku radnju ili smo u nekom posebnom stanju ono nas tada oblikuje, ali ne postoji hijerarhija među njima, ne postoji niti jedno koje važi za nas konstantno. Mi sebi dajemo neko određenje (i time upadamo u lošu vjeru) da bi povratili prvobitnu nevinost, da bi skinuli sa sebe odgovornost sopstvenih postupaka, jer samo postupamo po pravilima te grupe, tog određenja. Ostaje nam još samo odrednica „čovjeka“ kao nečeg univerzalnog, vječnog u nama. Ali mi nismo uvijek ni ljudi, nekad sami sebe svedemo na obične životinjske instinkte i želje, a nekad, mnogo ređe, prevazilazimo granice čovjeka, bivamo nešto nadljudsko, nešto bolje. Suviše često odlučujemo po lošoj vjeri i dozvoljavamo sebi da nas neke prolazne norme oblikuju. Pomenuo sam da čitavo društvo pati od ovoga pa bih time i završio. Kada je išla u kampanju za srpske parlamentarne izbore poslednji put, sada vladajuća koalicija je vodila negativnu kampanju. Nije isticala svoje kvalitete pretjerano, već je samo podsjećala na ružna vremena kada su na vlasti bili „oni drugi“ i kako su oni sami, zapravo manje zlo. I građani su glasali baš tu koaliciju, opterećeni sopstvenom lošom vjerom i strahom. U Crnoj Gori je stvar slična, svi se slažu da vlast nije dobra, ali odmah dodaju da je opozicija još i gora. Nije tajna da je kadar opozicije jako slab ali nevjerovatna je količina loše vjere koju kao društvo imamo, iz prostog razloga što se bojimo da budemo nešto drugo, bojimo se da budemo drugačiji, da budemo biće na putu. Strah od promjene je najčešći izvor loše vjere. Naslov ovog sajta je „Protiv negativnog“ a ne prosto „Pozitivno“ zato što je čovjek biće na putu i zato što predstavlja svakodnevnu borbu protiv svega što se na tom putu nalazi, pa i protiv loše vjere koja nam onemogućava da budemo sve ono što možemo biti. Da nema potrebe za putovanjem i promjenom, ne bi ni bilo ovih tekstova.