Ako su predskazanja kojima nas mnogi fatalisti obasipaju godinama ispravna, ostalo nam je još nekih 13 mjeseci života na ovoj planeti. Možda to, vrlo popularno, Majansko predskazanje nije tačno, ali tu će uskočiti hrišćanski fanatici (ne pravi vjernici, nego fanatici) da vam ukažu na hiljadu i jedan pokazatelj da su poslednja vremena pred nama, a tu su i mnogi drugi sa svojim vrlo dokumentovanim teorijama. Nemam namjeru da ulazim u polemiku sa svakom od tih grupa, jer čim su na sebe uzeli da predviđaju nešto tako nevjerovatno i toliko veliko u odnosu na nas, pretpostavljam da razumna i prizemna argumentacija ne dolazi u obzir. Uzmimo za primjer samo hrišćanske fanatike, u Novom Zavjetu, u Otkrovenju jasno piše: “niko neće znati kada će biti kraj svijeta”. Mislim da bi to bilo dovoljno da obeshrabri svakog predskazivača kraja svijeta, ali pošto nije, ne vidim mogućnost smislene diskusije na tu temu.
Ono što me zanima je ta potreba da se predviđa kraj svijeta, koja je do te mjere morbidna da se maltene priželjkuje. Prelistajte arhive vaših omiljenih medija i nađite neki katastrofalan događaj, recimo zemljotres i cunami u Japanu s početka godine, ili razorni zemljotres na Haitiju od prije nekoliko godina, i naći ćete makar nekoliko komentara koji zaključuju “počelo je”, nalazeći u tome pripremu za konačan kraj. Isti tip komentara možete potražiti, ako imate dovoljno slobodnog vremena, na fejsbuk profilima vaših prijatelja, garantujem da ćete naći makar jednog koji ima silčna predviđanja. Na prvi pogled djeluje nejasno zašto bi iko priželjkivao nešto kao što je kraj svijeta. Da su u pitanju zombi apokalipse ili nuklearni holokaust, mogli bi ga razumjeti, ta osoba samo želi da baš ona preživi takvu katastrofu i počne nanovo, u svijetu u kome po mogućnosti neće biti svih ljudi koje su je nervirale. Ali očekivanje smaka svijeta je drugačije, to je potpuni kraj, nema više, niko neće preživjeti, zašto bi o tome razmišljali i nalazili znake?
Promjenimo temu. Prisjetite se koncerta pokojne Ejmi Vajnhaus održanog u Beogradu početkom juna ove godine. U svakom smislu koncert je bio katastrofa i većina ljudi je iskazala svoj bijes prema neprofesionalnosti problematične pjevačice smatrajući da su pokradeni. Ali bilo je i onih koji su zauzeli drugu stranu, među kojima se najviše istakla Biljana Srbljanović, ističući da ta gomila koja je bila na koncertu nema pravo da se žali, jer je Ejmi zapravo jedna nevjerovatna pojava i oni su prisustvovali nečem neponovljivom, sve je to zapravo jedan performans ali su ljudi ograničeni i glupi da to shvate. Ejmi je zapravo Džim Morison našeg doba, “Crawling King Snake”, pjesnik koji živi svoju umjetnost i čije je propadanje zapravo pokazatelj napaćenosti umjetničkih duša u dekadentnom društvu. Ako trenutno ne vjerujete koliko je paradoksalno ovo što ste pročitali, i ja sam se tako osjećao, plus sam ovo napisao bez snishodljivosti koja vrišti iz pera Srbljanovićeve. Prvo, voljeli mi Morisona ili ne, neosporno je on da jedan od najvećih muzičara koji su se upisali u istoriju popularne muzike i da treba dobro razmisliti prije nego što se postavi znak jednakosti između njega i nekog našeg savremenika. Drugo, u svakom aspektu muzika grupe Doors je na višem nivou onoga što nam je pružila Vajnhaus. Treće, besmisleno je porediti nekog, ko je izdao dva albuma, jedan prilično nepoznat i drugi koji posjeduje kvalitet, ali je ipak u suštini MTV promovisana komercijala, sa bendom čiji je svaki album odličan, kako u tekstualnom tako i u instrumentalnom smislu, svaki ima sopstvenu priču i atmosferu i svaki predstavlja klasik rok muzike. No, predaleko sam otišao, ovo je vjerovatno većina vas već znala. Nikakva to nije sramota za Ejmi Vajnhaus, što nije uspjela da dosegne visine Morisona, kao što ni mene nije sramota što nemam iza sebe filozofski opus nivoa jednog Imanuela Kanta.
Zašto onda neko dozvoljava sebi da lupi tako nešto, pogotovo neko ko nipošto nije glup i neobrazovan čovjek? Uzeo sam jedan primjer koji nam je vremenski blizak a pritom je iz popularne kulture iz prostog razloga što nam je svima poznat. Sličnih situacija imamo u svim umjetnostima, nauci, te u mnogim drugim djelatnostima. Mladi ili ne tako mladi ljudi, naši savremenici dobijaju titule velikana slikarstva, književnosti, proglašavaju se velikim državnicima, mudracima i doživljavaju za života da ih porede (nerijetko proglašavaju i boljim) sa najvećima u svojoj branši. Stara je istina da velikane ne možemo prepoznati za života, neophodno je da svako izdrži test vremena i time nam dokaže da je zaslužio da se upiše u ljudsku istoriju. Zašto onda trčimo u ova proglašenja?
Moramo povezati prvu i drugu situaciju, iako ne izgledaju slične. Poznati su vam nostalgičari, ljudi koji žale što nisu rođene u nekom drugom vremenu, nekom zlatnom dobu za koje su se nažalost prekasno rodili. Takvi ljudi su odlično prikazani u najnovijem filmu Vudi Alena – Ponoć u Parizu. Slični njima su i junaci ove priče, samo što oni uzdižu svoj vremenski period. Ovo je još jedna priča o pripadanju, samo umjesto pripadanja naciji, rasi ili vjeri, ovi ljudi se priklanjaju pripadanju svom vremenu. I zbog tog pripadanja oni žele da učine svoje vrijeme ljepšim i boljim nego što jeste, da ga učine posebnim. Malo ko od nas proživi život o kom je maštao, većina završi u nekim prosječnim životima u kojima su možda bili srećni, ali nisu bili posebni i neponovljivi. Zato se savjest smiruje kroz pripadanje. Možda sam bio običan činovnik čitavog života, ali makar sam pred svojim očima vidio propadanje čitavog svijeta. Time se zapravo kupuje posebnost, jer sigurno je poseban svako ko je imao tu privilegiju da svojim očima vidi kraj svijeta, nešto što nijedno prethodno pokoljenje nije moglo. A ako nećemo da budemo tako katastrofični onda makar kada ostarimo možemo pričati da smo posebni zato što smo savremenici najvećih, zato što su u naše vrijeme zemljom hodali veliki mislioci, umjetnici, genijalni naučnici. Ako odemo korak dalje tu ćemo naći i razlog našeg neuspjeha, nije bila problem naša prosječnost, već nevjerovatna, neponovljiva konkurencija koja je vladala u naše vrijeme (“nešto što vi djeco/unuci nikad nećete shvatiti”, tako bi vjerovatno išao nastavak).
Istina je drugačija, sasvim je slučajno što smo se rodili u ovoj epohi i to nije ni dobro ni loše. Postoje vremena uspona i pada, ali to je nešto iznad nas, nešto na šta ne možemo uticati, zato moramo učiniti maksimalno od onoga što nam je pruženo, tuđi uspjesi i veličina tu ništa ne znače. Na kraju krajeva, zašto ne bi učinili svoje vrijeme još većim i uspješnijim. Još veće od nas je događaj kraja svijeta, on će se nekad stvarno završiti i tu ništa ne možemo učiniti. Kad god to vrijeme došlo, nemamo drugog izbora već da učinimo najviše od vremena koje smo dobili prije tog kraja jer u tom slučaju imamo nešto što stvarno nijedno pokoljenje nije imalo – ograničen vijek trajanja.
Svaka čast profesore ;)