Ne vjerujem da postoji termin koji je danas omraženiji od predrasude. Više puta se čuju opravdanja za rat (donijeće neko dobro na kraju), mržnju (nije ta osoba kriva, okolnosti su je načinile takvom), ubistvo (opravdana osveta) i gomilu drugih, po meni gorih stvari. Za osobu koja gaji i iskazuje predrasude razumjevanja nema. On (ili ona) je zao, zatupljen, običan ljudski otpadak koga bi evolucija dosad već trebala da odstrani iz genetskog koda. Živimo u društvu u kome se mnogo novca troši na promovisanje različitosti (nažalost, uglavnom deklarativno) i koje teži ka tome da bilo kakvo izražavanje netrepeljivosti prema osobi različitoj od vas (a to može biti bilo ko) bude sankcionisano. Možda se političke partije, NVO sektor, mediji, slobodni umjetnici i intelektualci razlikuju po velikom broju stvari, ali ovdje su složni, predrasude moramo iskorijeniti.
Nekako bi iz ovakvog uvoda moglo da slijedi da ja zastupam radikalno drugačiji stav, i da je ta borba loša, da treba gajiti predrasude ili tako nešto. Srećom, toliko lud i dalje nisam i, mada ne mislim da je to najveći problem danas, slažem se sa tim da svako mora poštovati tuđu različitost i njegovo pravo da bude to što jeste (uz nadu da on to pravo neće koristiti tako što će mi 24 sata naturati na nos tu svoju posebnost). Mene zanima oglašenost samog pojma. Šta je to što ga čini toliko odvratnim, nepoželjnim? Pretpostavljam da korijene možemo naći u prosvetiteljskom pokretu. Među njihovim ciljevima nalazila se borba za veće slobode pojedinca, porast broja škola i obrazovanje za sve, borba za prevlast naučnog-racionalnog kao i ukidanje svih predrasuda. Što se tiče preovlađujuće paradigme današnjeg društva, veliki broj ideja i metoda koje su prosvetitelji predstavili svijetu je opstao do danas. Idejno, to zaista ne zvuči loše, ali u praksi postoji mnogo problema u njihovim metodama o čemu su kritike pisali i sami bivši prosvetitelji, kao što je Ruso. Recimo posmatranje istorije isključivo kao iracionalne, glupave prošlosti, pozitivne sadašnjosti i svijetle budućnosti je učinilo dosta štete razumjevanju perioda prošlosti. Takođe, podjela svijeta na civilizovani i necivilizovani koji se mora civilizovati ne samo da je pogrešna već se njena šteta osjeća i danas. Ima tu još mnogo toga, ali poenta ovog teksta nije da napada prosvetitelje, već ovaj pasus služi da, uprkos tome što su nam prosvetitelji uvijek predstavljani kao dobri momci, ne znači da su uvijek bili u pravu, štaviše u velikom broju stvari su griješili i danas su prevaziđeni.
Pitanje ipak ostaje, kako su mogli da se prevare u pogledu predrasude – više je nego očigledno da je pogrešno imati predrasude u vezi bilo čega, a posebno drugih, različitih osoba. Prvo bih želio da proširim taj pojam na njegovo prvobitno značenje – ono je sadržano u samoj riječi – predrasuda je ono što se dešava u nama prije nego što dajemo neki sud, “pred-rasuđivanje”. Isto je i recimo u engleskom (prejudice) i u još nekoliko stranih jezika. Ovo se sasvim uklapa u standardno tumačenje predrasude – mi nismo sudili o nekoj osobi nakon što smo je upoznali i razumjeli već smo prethodno izveli mišljenje o njoj kao ovakvoj ili onakvoj samo po načinu oblačenja, izgledu, boji koži, gestikulaciji. Ali nameće nam se i šire značenje, ne samo da možemo imati predrasude prema nekoj osobi, hrani, gradu, već i prema svakom sudu koji činimo tokom dana, da li ćemo skrenuti lijevo ili desno kada idemo nekuda, kako ćemo razumjeti ideju neke osobe, koje će nam se boje dopasti, kakva znanja smo spremni da usvojimo. Toliko toga je određeno našim predrasudama. Da ne postoje predrasude svaki čovjek bi bio prazan list i ne bi imao ni mogućnost da sudi o bilo čemu. U nama postoje predrasude stvorene zahvaljujući odgajanju, okruženju, televiziji, predrasude koje smo stekli čudnim spletom okolnosti (mržnja prema određenom tipu ljudi zato što nam je neki član te skupinu ukrao biciklo, ili djevojku), ali i one iz obrazovanja, iz bliske nam ideologije, iz nečega što bi nazvali znanjem.
Ne smijemo se zavaravati i optuživati samo jednu stranu da ima predrasude – postoje naučne kao i religijske predrasude, postoje komunističke i liberalne, navijačke, patriotske, medijske, ubacite sami termin i postojaće predrasude. Možda i ovdje otkrivam toplu vodu. Zato da povedemo priču još dalje – predrasude su i neke misli za koje nikad ne bi rekli, kao i ta prosvetiteljska, “zalaganje za vladavinu naučno-racionalnog duha i društvo bez predrasuda”. Zvuči nelogično da ikakvo zalaganje za racionalizam može biti predrasuda ali tako je. Obzirom da nisu mogli vidjeti na primjeru kako bi to bilo kada racionalizam zavlada oni su samo pretpostavljali. Ali čak i da su imali direktno iskustvo njihovo zalaganje za racionalizam je plod shvatanja da razumu sleduje komandujuće mjesto u čovjeku, a to dolazi iz toga što je razum hladan i odmjeren i tako dalje. Ispitujući nastajanje te ideje doći ćemo do neke misli koja nema obrazloženje, koja je i sama predrasuda, prihvaćena bez opravdanja i objašnjenja. Ispitajte sami sebe i shvatićete da ogroman broj stavova koji vas vode kroz život počivaju na nekoj predrasudi iz prostog razloga što je nemoguće sve logički objasniti i što dosta naših misli počinje od ličnih afiniteta i genetike. Toliko toga oko nas nije objašnjeno i pitanje je da li će ikada biti, a prostor smo morali nečim ispuniti, birajući rješenja koja nam najviše pristaju.
To je poenta na koju sam želio da ukažem. Ovdje se ne radi samo o tehnikaliji i smatram da ne treba ostaviti stvari takve kakve jesu – predrasuda nije isključivo negativno pred-rasuđivanje o nekoj osobi, stavu, dešavanju. Ljudi su po prirodi oholi i arogantni, a kada imaju iza sebe nešto što smatraju da je opšte-prihvaćeno kao dobro, recimo “znanje”, “informisanost” i slično, onda je manje vjerovatno da će biti spremni da revidiraju svoje stavove i saslušaju drugog. Dovoljno je samo da pitate neku osobu zašto mrzi, recimo Jevreje i dobićete gomilu argumenata za koje oni misle da su pravo znanje. Kada bi svi bili svjesni da je čovjek bez predrasuda čovjek bez misli komatozno i prazno biće, možda bi se drugačije odnosili prema svojim stavovima. Naše misli nisu dobro obrazložene teorije, već splet stvavova u koje je stalo mnogo toga, i čiji je neodvojiv dio makar jedna predrasuda. Na kraju krajeva ispostavilo se da je Aristotelov sistem fizike (važio kao glavna teorija nekih 20 vjekova) jedna predrasuda, zašto bi onda bili tako oholi da ne prihvatimo mogućnost da je svaki naš običan stav isto to, predrasuda. Imajući u vidu da ne posjedujemo čista, velika, neoboriva znanja već predrasude, bićemo i spremniji da ih promjenimo, da nađemo bolje, da, iako nikad nećemo potpuno obuhvatiti istinu, učinimo da joj budemo što bliži. Bićemo onda i spremniji da čujemo drugog, jer i on razmišlja iz predrasude, samo drugačije. Zato se ne borimo za društvo bez predrasuda, jer bi to bilo društvo robota, već za suočavanje različitih predrasuda i nadu da će one bolje i vrednije preovladati za naše vrijeme i da će svako vrijeme imati sve bolje i bolje predrasude.
