Ljudska priroda, kako to gordo zvuči. Ako već ne želim početi tekst sa citatom nekog mudrog čovjeka iza čijeg ću se autoriteta skloniti onda povremeno pribjegavam gordom nastupu “u ljudskoj je prirodi da…”, misleći da time otkrivam velike, duboke misterije i da to pomenutom tekstu daje jednu veliku važnost. Štaviše, zagledanost u velike teme, obrađivanje principa dobra i zla, milosti, pravde, ljubavi, vjere, vječnosti i Boga predstavlja lijepu, ali suštinski uzaludnu namjeru, jer čovjek u svom životu iskusi neke od tih stvari, ali teško da u svojoj malini (malina je termin koji su stari Grci imali, ne misleći time na voće nego na suprotnost veličini, te u svemu možete imati i svoju veličinu ali i malinu) imamo moć da istinski osjetimo te vječne teme – možda smo uhvatili tračak pravde, prstohvat milosti, nešto malo dobra, manje zla i zrnce vjere. U tome nema ništa loše, samo treba biti svjestan da se, pozivanjem na velike teme, ne pokušavamo istinski reći nešto o njima, jer znanja i iskustva nemamo, već da se sakrivamo iza veličine pojma, autoriteta koji su prije o njoj pričali usput olakšavajući sebi – jer je istinski izazovno i sadržajno rvanje sa tim suštinskim pojmovima koje prožimaju ljudsku civilizaciju od njenih početaka, a pritom nije sramotno izaći iz nje onako kako ćemo izaći – kao poraženi, bez nekog specifičnog doprinosa pojmovima koji će vječno lebdjeti u isčezavanju.
Slušam večeras Jethro Tull, ali ne želim da se sakrivam iza višedecenijskog autoriteta tog divnog benda iako sam posudio naslov teksta iz njihove pjesme već da upravo iskažem ljepotu pisanja o malim temama, naizgled ni o čemu. Jedna bijela patka na zidu, pored nje razglednice, neke ruže na poslužavniku, blag glas Iana Andersona, gitara i violina. U suštini ništa posebno u toj pjesmi nema, ništa epohalno, ništa jedinstveno, a opet je ona, što bi rekao Bogdan Popović “cela lepa”, opet tjera slušaoca da je ponavlja, da pjevuši uz nju. Autor nam ne obećava ništa megalomansko na početku, priča o izmaglici na putu i poruci na telefonu i u sledećih pet minuta crta tu sliku pred jedan rastanak ne dajući nam odgovor ni na kakvo pitanje, jer ga nije ni postavio. Ali ljepota, naročito umjetnička se i pojavljuje, kako je Kant pisao (eto, opet se skrivam iza autoriteta) tako što u nama stvara iluziju svrhovitosti bez prave svrhe – nešto što je lijepo nam se čini stvorenim iz nekog jedinstvenog razloga, da riješi neki problem, da pruži neki odgovor, iako njena prava svrha ne postoji, ono je jednostavno stvoreno zato što je autor imao potrebu da to napiše, naslika, napravi. I ta ljepota koja govori ni o čemu je možda najveće dostignuće naših malih života, jer nećemo odgonetnuti nikad, pa i da smo najveći ljudi koji su hodali ovom Zemljom, na bilo koje od onih prvih pitanja, ali osjećaj lijepog, u sebi i u drugima, možemo probuditi, proširiti, učiniti da naše djelo ima neku svrhovitost bez svrhe.
Pada mi na um jedna od najljepših pjesama dvadesetog vijeka, Preverova “Barbara”. Koja je tema te pjesme? Djeluje na prvi pogled kao ljubavna, a nije. Na kraju djeluje kao anti-ratna, a ne može se reći ni da je to. Za mene, običnog čitaoca, to je upravo još jedna pjesma o maloj temi, o sjećanju na jedan susret, i to susret drugih ljudi, u vremenu koje je bilo drugačije onom koje je nastupilo u momentu pisanja. Pisac iz prvog lica ne govori ni o uzrocima rata, ni o završetku, ni o herojima ni o zlikovcima, ni o borbi dobra i zla, govori o kiši neprestanoj, o nasmijanoj djevojci koja je srela nekog njoj dragog, govori kratko “quelle connerie, la guerre!” (koja svinjarija je rat!) i to je u suštini to, jedna jaka impresija autora. Male teme su zapravo najteže, jer autor stoji sam sa svojim impresijama pred čitaocem, ne krije se iza apstrakcije velikih pojmova već nudi ogoljeno iskustvo koje je imao svakom podjednako. Ostaje nam samo onda da što češće dijelimo među sobom te crtice, te priče i pjesme naizgled ni o čemu i ko zna, možda nas iznenade pa u njihovom nepostojanju svrhe i nađemo suštinski odgovor na pitanja koja su nam važna.