Iskopaj se Lazare!

Neobična je potreba za pisanjem tokom perioda u kom nema inspiracije. Nemate ideju, preokupirani ste drugim stvarima, možda ste zadovoljni a možda i ne a opet vas nešto grebe u pozadini, nešto jede, čini da vam dan nije kompletan, bilo koji dan koji ste proveli bez jednog napisanog slova. Mi, narkomani skribomanije, hiper-proizvedeni u ovom dobu masovne kulture u kome svako od nas može naći makar neku malu publiku, patimo višestruko – patimo jer nemamo inspiracije, patimo jer ništa nismo napisali, patimo jer ustvari nismo ni postavili ispred sebe prazan papir da ga ispunimo iskustvom, znanjem, strahovima i nadama, patimo jer nismo ni blizu tome da taj papir objavimo i da, a tu je narkomanija zapravo najsnažnija, dobijemo neku povratnu informaciju, neki komentar, “lajk”, za kojim žudimo svi koji stvaramo, koliko god se pretvarali da nam do njih nije stalo.

            Kao i svaka psihološka adikcija i ova je običan fantazam, napor koji smo učinili da sebe natjeramo da mislimo da nam je nešto važno, napor koji se u međuvremenu pretvorio u crva koji nam stoji u pozadini uma, čineći nas nemirnim. Ali to je čovjek, sav od ubijeđenja, uvjerenja i predrasuda koje nosi sa sobom i koje ga čine onim što jeste, podjednako koliko ga čine njegov trenutni status, iskustvo, izgled. Ovaj vanredni period koji živimo skoro godinu dana je tako imao svoj uticaj na sve one koji upražnjavaju svoju adikciju proizvodeći neki pisani sadržaj i mada proizvodnja može biti ružna riječ za jednu aktivnost koja je ponekad umjetnost, ona ipak jeste proizvodnja, jeste zanat koji se brusi i uči od prve do poslednje napisane riječi. Zvuči paradoksalno da je tokom pandemije bilo teže pisati, ali je za mnoge tako – pisanje se u velikoj mjeri crpi iz događaja i ljudi oko sebe, iz iskustava koja onda bude u nama one iskonske ideje za koje, iako napisane hiljadama puta od Gilgameša do danas, vjerujemo da možemo obraditi na nov i originalan način, za koje vjerujemo da će, ako ništa drugo, toga dana nahraniti našu skribomansku adikciju. Kako tih novih iskustava nije bilo puno, ili kako su ona bila isuviše “ukaljana” sveprisutnom pričom o virusu koja nas je bacala u narkozu beskonačnog “doomscrollinga” u dobroj mjeri smo izgubili inspiraciju za stvaranjem. Naravno, ne važi ovo za sve, neki su iskoristili priliku da dovrše prethodne radove, neki da prate i pišu o temama koje do sada nisu iskušavali, a malobrojni su našli inspiraciju i u ovome. Ipak, većina nije našla načina da nahrani svog “crva”.

            Tome treba dodati i priliku da beskonačno konzumiramo gomilu novog i starog sadržaja, da prvi put ili iznova čitamo, gledamo, slušamo velike majstore bacajući sebe u stanje očaja po kome nikad nećemo moći da napišemo takve redove, ispjevamo takve pjesme, dođemo do velikih zaključaka do kojih su došli svi ti veliki ljudi. Uživanje u knjigama i pjesmama tako u dobu korone predstavlja i jednu tihu patnju, kao da svaka napisana riječ predstavlja jednu propuštenu priliku za ovu generaciju, iako racionalno znamo koliko je to sebično i pogrešno misliti. Čak je i naslov ovog teksta “pozajmljen”, da ne kažem ukraden, iako je motiv za takav naslov drugačiji od originalnog. Zanimljivo je da Hrist, Bog-Sin, za razliku od Boga-Oca, nijedno svoje čudo ne čini stvarajući nešto ni iz čega. Dokle Bog-Otac kaže “Neka bude svjetlo” (i bi svjetlo), Hrist pretvara vodu u vino, umnožava hljeb, liječi gubavce i pobjeđuje smrt, ali sva ta čuda su imala svoju materijalnu potporu – postojalo je nešto malo hljeba prije nego što je bio umnožen, vino je bila voda, a Lazar je bio čovjek koji je umro. Rizikovaću da zvučim kao jeretik ali pozivanje Lazara iz mrtvih me podsjeća na proces umjetničkog stvaranja – umjetnik spaja svoju veliku moć (jer stvaranje je najveća moć koju čovjek ima) sa nečim pasivnim što je postojalo ranije, čineći ga novim baš tim svojim pozivom. Svaki akt pisanja, slikanja, komponovanja je tako jedno stalno ponavljajuće “Lazare, izađi napolje” jedan akt reanimiranja (a sama ta riječ u sebi sadrži “dušu”) nečeg specifičnog što je mirovalo u cijeloj ljudskoj kreaciji. Zato sada, kada nam je svima inspiracija na niskom nivou, kada je stvaranje stalo, imam potrebu ne da kažem “Lazare izađi napolje” jer nemam snagu da ga sam podignem i vratim među žive, već se nadam da će inspiracija sama sebe da stvori istovremeno se manifestujući kao neki novi rad, neka nova ljepota. Zato kažem: “Iskopaj se Lazare”, nahrani našu skribomansku zavisnost.

Ostavite komentar

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.