Na početku bijaše – Rim

Svaki tekst koji se bavi nekim putovanjem, gradom ili stranom državom se nekako po inerciji definiše kao putopis. U današnjem dobu kojim dominiraju internet stranice nalik na Trip Advisor zaista je teško pisati putopis – štaviše besmisleno je preporučivati ili hvaliti turističke atrakcije, restorane, hotele u bilo kom gradu na planeti. Ukucajte bilo koje mjesto na planeti, naći ćete neku recenziju za njega.

Ako govorimo o velikim gradovima, tu su recenzije kojih ima u desetinama hiljada, dok turistički vodiči imaju tiraž svjetskih bestselera. Jedina vrsta putopisa tako ostaju tekstovi i knjige koje se bave emocijama i mislima, u njima drugi gradovi i putovanja nisu tema, već nešto između motiva i izgovora kako bi ste pisali o toj već pomenutoj misli ili osjećanju. Nemam šta da krijem, tekstovi u rubrici “Između polova” igraju na tu kartu.

ko bih želio istaći tu jednu misao vezanu za glavni grad Italije, ne bi mi bilo teško da odaberem: Rim je ne samo mjesto u kojem se materijalno ostvarilo toliko toga što je duhom suštinski poniklo na drugom mjestu. Rim je, u određenom smislu, materijalni uzrok čitave zapadne civilizacije, u nekoj mjeri i cijelog svijeta.

Kada govorimo o “materijalnom uzroku, mislimo na staru Aristotelovu teoriju po kojoj svaka stvar koja je ikad nastala ima svoja četiri uzroka: materijalni, formalni, djelatni i finalni. Ta teorija se najbolje objašnjava na primjeru jedne statue, a pošto smo u Rimu, neka bude to čuvena Mikelanđelova statua Mojsija u crkvi San Pietro in Vincoli (Sveti Petar u lancima).

Materijalni uzrok te statue je mermer od kog je isklesan. Formalni uzrok je ideja Mojsija, u ovom slučaju onako kako je opisan u biblijskoj knjizi Izlaska (što je dovelo do problematičnog prevoda i učinilo da Mojsije na ovoj skulpturi ima rogove), djelatni uzrok je sam Mikelanđelo i njegova vještina a finalni uzrok uljepšavanje grobnice pape Julija Drugog, ali i religijska identifikacija sa mitskim vođom jevrejskog naroda tokom izlaska iz egipatskog ropstva.

Naravno, Aristotel nije smatrao da su četiri uzroka vezana isključivo za statue, oni postoje u svim našim djelima i težnjama, u svemu što mi jesmo i što ćemo biti. Na četiri uzroka možemo razložiti i napisanu knjigu i nečiju ljubav ali i zakone, države i pitanje smisla života. A Rim, kao što rekosmo, predstavlja materijalizovanje onog što je formalno nastalo na drugim mjestima.

Kada kažem da se radi o materijalnom ostvarenju, želim time reći da ono što možemo vidjeti pred sobom u Rimu i dan danas, nije u njemu duhovno poniklo, ali samo se na tom mjestu održalo. O tome nam govori i antički i zapadno-religijski aspekt vječnog grada. Kada govorimo o antici, imamo u vidu mnoge civilizacije, počevši od Sumera, kao prve zapamćene mesopotamske civilizacija, preko Vavilonaca, Asiraca, Feničana, Persijanaca, Egipćana i mnogih drugih, ali uvijek stižemo da dvije koje se izdvajaju iznad svih, do antičke Grčke i Rima.

Njihovo izdvajanje ne znači da su oni na nekoj objektivnoj skali veće i bolje civilizacije od prethodnih, već da su za nas važniji, da su nam bliži, samim tim što su uticali na nas, da su oblikovali našu civilizaciju daleko više. U prethodnom tekstu o Beogradu, gradu između Zapada i Istoka, navedena je jedna definicija zapadne civilizacije – to je civilizacija ponikla na grčkoj kulturi, rimskim zakonima i hrišćanskoj religiji. Zato ove dvije antičke civilizacije, odnosno gradovi Atina i Rim, uz dodatak Jerusalima, tvore ono što mnogi smatraju zapadnim sistemom vrijednosti.

Ako uporedimo Grčku, tačnije Atinu i Rim, vidjećemo da mnogo toga što su Atinjani mislili, govorili i snijevali, Rim je realizovao. Ako uključimo u priču Jerusalim, uvešćemo i religijski element – ono što se u Judeji propovjedalo, kroz Rim je rašireno Evropom, a kasnije svijetom. Zato nam se nameće shvatanje po kojem je Atina formalna, Jerusalim finalna, a Rim materijalna suština antike a time su formalni, finalni i materijalni uzroci savremenog svijeta.

Sam po sebi, Rim nema mnogo toga autentičnog, isključivo rimskog. Počnimo od političkih sistema – sve vrste vlasti koje je Rim izmjenjao, Grci su već opisali i kategorisali, svi filozofski sistemi koje su Rimljani imali, Grci su osnovali, sva rimska umjetnost, prvenstveno vajarska, imala je svoje uzore u grčkim majstorima. Kada se divimo velikim rimskim stubovima ili recimo lukovima na Koloseumu, opet se radi o dorskim, jonskim, korintskim stilovima stuba, kapitela i slično.

Najveći rimski ep, “Eneida”, predstavlja „obradu“ Homerove “Odiseje”, i još, da zaključimo ova poređenja, rimski bogovi svoju kosmoginiju vuku od grčkih. Znači li ovo da su Rimljani nekakvi lopovi, da su netalentovani i nesposobni, i da je Grčka (prvenstveno Atina) prava antička civilizacija? Daleko od toga. Rim je samo nastavljao i materijalizovao ono dobro što su Grci osmislili. Ne smijemo zaboraviti da su razvoj i ostvarenja nastala u antičkoj Grčkoj imala svoje korijene u drugim civilizacijama, u Egiptu i Vavilonu (recimo, Pitagorinu teoremu nalazimo kod više starijih civilizacija).

Ono u čemu su Grci bili posebni je što su zaključke napisali, kategorisali i širili. Ali kao što bi egipatska mudrost nestala da nije bilo Grka da je zapišu i polemišu o njoj, tako bi naš osjećaj za Atinjane, Spartance, Korinćane i druge, bio iskrivljeniji i slabiji, da nije bilo Rimljana da njihovo umovanje nastave, prošire i materijalizuju po čitavoj Evropi. Zato mislim da bi Rim bio daleko siromašniji i nebitniji da nije bilo grčkog uma da ga prethodno osmisli, kao što bi Grčka misao i umjetnost ostale možda i nepoznate bez Rima koji ih proširio, materijalizovao. Na taj način, Antika živi i do današnjeg dana.

Nije materijalizovanje grčke misli i ideala kroz stari Rim jedino vrijedno pomena. Jerusalim je bez dileme duhovni centar zapadnog hrišćanstva, ali Rim je definitivno njegov materijalni centar, naročito ako govorimo o rimokatoličkoj vjeri. Vječni grad je grandiozno materijalizovao ono što je smatrao duhovnom suštinom Jerusalima, te i danas ogromna većina zapadne populacije ispovjeda hrišćanstvo. Da li bi ova religija imala uticaj koji je imala kroz vjekove da je Rim nije prihvatio i širio, veliko je pitanje. Tako je kroz Vatikan, katedralu Svetog Petra i svoj evropski i planetarni uticaj prenio skoro čitavom svijetu isti finalni uzrok – vječni život i vjerovanje u Boga.

Interesantan je podatak da su čak i umjetnici koji su stvarili, a time i zadužili Rim (te i sve nas) ostavivši svoj pečat u njemu, rođeni daleko od Rima. Već pomenuti Mikelanđelo (zaslužan i za Sikstinsku kapelu i prelijepu statuu Bogorodice poznatu kao La Pieta) je iz Toskane, Rafael (oslikao Atinsku školu i mnoge druge bitne i prelijepe murale) je iz okoline Marke, Bernini (stvaralac mnogih trgova, crkava, fontane Četiri rijeke) je iz Kampanje i tako dalje. Ipak, veličina Rima je što je, kao malo koji drugi grad, omogućio ovakvim veličinama da se ostvare, te da i njega time ostvare. Rim se nije vodio malograđanskim floskulama “Rim Rimljanima” već je imao drugi metod i drugi moto – “Svi putevi vode u Rim” i ispunjavanje tog mota mu je omogućilo da bude onim što ga zovu, da bude vječni grad.

Rim je tako grad koji je bio otvoren i spreman da oživi i pokaže ono što su drugi samo snijevali i zamišljali. Neki od nas sigurno preferiraju duhovno nad materijalnim, ali obzirom da čovjek prvo opaža kroz čula, te da njegova mašta na kraju i zavisi od tih čula, materijalno nam je neophodno da bi duhovno moglo biti oplemenjeno. Možemo mi čitati o antici, ali daleko je bolje možemo zamisliti i oživjeti u svom duhu kada prošetamo rimskim forumom, Koloseumom. Četiri uzroka savremenog doba stoje ispred nas recimo u Vatikanskom muzeju. U nepreglednim hodnicima tog muzeja visi Atinska škola to remek djelo Rafaela.

Svi antički umovi čiji zapisi su oblikovali razvoj Evrope i bili njen formalni uzrok su na njoj. Ta slika visi u muzeju stvorenom da podsjeća na vjeru koja je propovjedana u Jerusalimu, vjeru da svi mi finalni uzrok nalazimo u Bogu i drugom životu. Nju je oslikao velikan iz malog, naizgled nebitnog mjesta zvanog Urbino a sve zahvaljujući Rimu, gradu koji je odabrao da bude materijalan uzrok svemu tome. Možemo zamišljati, čitati, sanjariti, ali tek kada vidimo takva djela pred sobom možemo osjetiti šta civilizacija jeste i kako smo stigli do ovog momenta.

Ovakvih primjera je hiljadu, a vječnost Rima postoji i na ovaj način – on je za cijelu vječnost sačuvao i otelotvorio više istorije nego bilo koji drugi grad i time nas oplemenio a i dalje će nas oplemenjavati. Svijet je prije nekoliko dana šokirao požar u katerdali Notre Dame u Parizu, i svi smo tu vatru osjetili kao bol u svom srcu jer smo osjetili da se civilizacija ruši, da nestaju četiri uzroka, četiri oslonca momenta u kom smo trenutno. Rim u sebi, kuda god u njemu krenuli, nosi makar jednu građevinu, statuu, ulicu, koja sadrži u sebi takvo jedno mjesto, takav jedan temelj, oslonac sadašnjice. Zato je važno da ostane vjeran svom nadimku, da ostane vječni grad.

Ostavite komentar

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.