Šta ćemo sa protestima

Imajući u vidu da su za kraj ove sedmice najavljena tri protesta: ekološki, parada ponosa (koja je nekad na zapadu bila protest, iako je to vrijeme davno prošlo) i protest prosvjetara, red je da se osvrnemo na protestnu zimu i proljeće, sa akcentom na „Odupri se“. Dok su protesti trajali, nisam želio da uputim niti jednu riječ kritike imajući u vidu da niko nije profesionalni organizator bunta i da je organizacija istog vjerovatno nešto najstresnije što možete raditi u vašem životu. Organizacija lokalnog protesta predstavlja ogroman stres i odgovornost, te mi je teško i da zamislim kako izgleda taj teret kada broj ljudi na ulicama premaši 10 000 i kada su zahtjevi upereni u srce režima. S druge strane, ne smijemo gajiti svete krave i ako želimo bilo kakav pomak svijesti napraviti mi moramo uvidjeti šta je u tim protestima bilo loše i zbog čega su propali kako bi u nekoj bližoj budućnosti imali šanse za protest koji će ozbiljno uzdrmati vlast.

Ključni problem su bili loše definisani i neispunjivi zahtjevi: koliko god idealistički zvučala parola francuskih šesdesetosmaša „budimo realni, tražimo nemoguće“ njihov apsolutni neuspjeh nam govori da je za uspješnost protesta neophodan dobro definisan zahtjev. Bilo kakav anti-korupcijski, anti-vladin protest će teško naići na odobravanje struktura vlasti i maltene svaki zahtjev će unaprijed biti odbačen, što ne znači da on ne može biti definisan tako da uzdrma vlast ili je čak natjera da ponudi neke koncesije demonstrantima. Protest je u početku imao dobar zahtjev – da se istraži afera „Koverta“ ili da VDT dobije otkaz. Takav zahtjev je mogao biti ispunjen i građani su mogli osjetiti da se njihov glas čuje i da ima smisla „šetati“. Ali kada je krenulo gomilanje, dijelom zbog osluškivanja glasova na internetu i u medijima, pa su se tražili ostavke svih čelnih ljudi jasno je bilo da, bez totalne pobune, od ispunjenja nema ništa. Protest je čak i kao takav mogao opstati i predstvljati kritičnu masu čija bi se energija prelila na neke sledeće izbore ali do toga nije došlo zbog drugih grešaka.

Među ostalim greškama izdvaja se soliranje organizatora. Kao olakšavajuća okolnost organizatorima se mora uzeti u obzir da ih je protest prerastao nevjerovatnom brzinom, te da oni nisu bili spremni da od par stotina ljudi na ulicama, odjednom imaju hiljade, pa čak i više od deset hiljada građana koje predvode. Realno, niko u Crnoj Gori ne zna kako da organizuje protest izuzev lidera AB revolucije – još uvijek čekamo na DF-ovih deset minuta iz 2015-te, protesti Demokrata su fotografske sesije za Instagram, a lokalni protesti su ipak nešto drugačije, kako u obimu, tako i u suštini. Uprkos tome, konstantno svađanje po fejsbuk zidovima jednog člana organizacije, glupi statusi drugog, su prilično oslabili motivaciju ljudi van Podgorice koji su i činili gro protesta. Organizacija mora tokom trajanja biti monolitna, mora da razmišlja koje poruke šalje, koga odbija a koga privlači a „Odupri se“ je, uprkos velikoj medijskoj podršci, ovakvim soliranjem odupro od sebe dobar broj građana.

Ipak, i tome se moglo progledati kroz prste. Ključan momenat je bilo neispunjavanje obećanja između dvije subote kada je najavljeno „okupiranje“ trga a onda se od istog odustalo uz najgore objašnjenje u istoriji protestnih okupljanja. Sama ideja okupacije trga, uprkos zastarelosti, nije loša a protesti DF-a iz 2015 su pokazali da tako nešto može dovoljno iziritirati vlast. Problem je što se ovakvi ultimatumi („ako se ne usliše zahtjevi, ostajemo na trgu“) ne daju ako nisi apsolutno siguran u svoju spremnost da ih ispuniš. Neispunjavanje je bilo gore time što je kao razlog ponuđena informacija iz krugova policije i ANB-a, glavnih poluga sistema kom se na ulici protiviš. U kombinaciji sa činjenicom da su organizatori prijavili policiji učesnika skupa koji je navodno bacio kamenicu (dakle špijunirali su svoje demonstrante uprkos svoj priči o „ubačenim elementima) motivacija je prilično splasnula jer anti-sistemski protest ne može biti organizovan uz dodvoravanje policiji, on mora biti upravo njima suprotstavljen.

Sve ove greške su dovele do toga da ljudi van Podgorice imaju osjećaj da u glavni grad dolaze turistički, da je svrha organizacije da ih prošeta i pokaže im na neke od glavnih poluga sistema, kao da se radi o turističkim atrakcijama. Samim tim, običan građanin je izgubio volju da putuje 4 sata u dva pravca zbog jedne šetnje. Kada je opala posjećenost, i ljudi iz Podgorice su prestali da dolaze i protest se ugasio. Svemu ovome treba dodati još jednu stvar – odsustvo događanja tokom sedmice maltene do poslednjih dana protesta je još jedan razlog što je protest shvaćen kao obična šetnja.

Protesti u budućnosti moraju biti dvojaki, moraju imati masovnost sedmičnog okupljanja, ali i konkretne akcije otpora, blokade, bojkota tokom sedmice koje bi predvodila manja grupa onih koji se naizgled najviše bune. Iako treba ići ka tome da protest bude miran, na njemu se moraju pokazati zubi, građanska neposlušnost nije šetnja ulicama već daleko više od toga i nipošto se policija, kao struktura, ne smije posmatrati kao prijateljska institucija. Zahtjevi moraju biti snažni ali usmjereni i ne može ih biti previše. Članovi organizacije moraju djelovati kao jedan kad su u pitanju pitanja vezana za protest i moraju biti spremni da saslušaju i dijelom usvoje primjedbe i savjete koji stižu sa strane. Čak i da se sve uradi savršeno, opet nema garancija da će bilo koji protest biti uspješan. Ali na nama, koji ne mislimo da je u redu da Prvi Sin drži sve crnogorske rijeke, Prvi Brat sve tokove novca dok nad svime bdi Gospodar a sitni poslušnici ubiraju peti i šesti stan moramo učiniti sve što je do nas da takvo stanje promjenimo, jer nam inače ništa neće preostati od teritorije na kojoj živimo.

Ostavite komentar

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.