Gledamo kako se pred našim očima dešava nešto što možda znači promjenu svijeta kakvog smo poznavali vjekovima, možda i milenijumima. Gledamo i ne možemo mnogo učiniti. Nalik smo na onaj odlomak iz Velsovog „Rata svjetova“ kada, u predvečerje fiktivne invazije sa Marsa, piše kako vozovi bruje, ljudi idu na posao, život ide dalje kao da se apsolutno ništa ne dešava oko njih. Pretpostavljam da je prirodno nadati se u status quo i nastavak života kakvog smo poznavali.
Ne pretendujem na znanje u pogledu klimatskih promjena i možda se radi o medijskom akcentu koji utiče na moje mišljenje ali djeluje da ovako nestabilno vrijeme nismo imali za mog, ne pretjerano dugog života. Štaviše, čak i da realnost nije tako strašna kao što naučnici najavljuju, opet je neophodno da učinimo sve da osiguramo budućnost i nama i onima koji dolaze nakon nas te da više ne gledamo kako pred nama gore Sibir i Amazonija.
Nauka koja stoji iza klimatskih promjena je vjerovatno nepoznata i nerazumljiva najvećem broju ljudi, a njeno razumjevanje dodatno otežano spinovanjem i finansiranjem različitih publikacija koje će u budućnosti donijeti korist finansijeru. To dovodi do velikog neznanja ne samo o uzrocima i posledicama, već i o potencijalnim načinima za rješavanje problema.
Ovih dana česti su predlozi i rješenja za borbu protiv nastupajućih promjena. Oni su me i inspirisali za naslov. Naime, jedan broj aktivista, političara, kolumnista i lobista pokušava da uradi nešto užasno – da izjednači krivicu najvećih zagađivača i običnih ljudi, najčešće siromašnih. Tako kao preporuke za spas od klimatskih promjena dobijamo packe što jedemo meso ili koristimo slamčice. Naizgled, logika djeluja dobra – slamčice su nepotreban dodatak piću a smanjenje upotrebe mesa će smanjiti potrebu za pašnjacima zbog kojih se navodno pali Amazonija.
Ipak, logika ne samo da nije dobra, ona je vrlo podla – ovim se normalizuje situacija globalnog zagađenja tako što nam se govori da smo svi saučesnici, da je podjednako kriv milijarder vlasnik rudnika uglja i čovjek koji pojede jedan hamburger sedmično. Istraživanja pokazuju da je američka vojska u 2017 godini veći zagađivač od 150 drugih zemalja (dakle, ne cijela SAD industrija, već samo vojska). U ovo istraživanje je uključena samo potrošnja goriva i struje u operacijama, a kad bi dodali na to količinu zagađenja proizvedenu detonacijama (a one prevazilaze desetine hiljada godišnje) te zagađenje kao nusproizvod pravljenja tenkova, aviona, bombi, možemo misliti koliki je uticaj na globalno zagrijavanje od strane mašinerije smrti.
Dodajmo ovome i činjenicu da je, po istraživanjima, svega 100 korporacija zaslužno za 71% štetnih isparenja, vidimo da problem nipošto ne dijelimo, da on jeste zajednički, ali da je uzrok na strani bogatih i moćnih. Zato, ne smijemo pristati na ovu podijeljenu odgovornost, na izjednačavanje čovjeka koji voli hamburger, djeteta koje voli slamčicu u soku od jagode sa prebogatim naftašima i militaristima koji preko „ozbiljnih“ medija plasiraju teorije zavjere kako beskonačni rat ne bi prestao.
Zašto se o ovome čuje malo? Zato što se ljudi boje da govore protiv američke vojske i bogatih korporacija, boje se ostrakizovanja, boje se ukidanja apanaža (jer je cio sistem grantova na kraju povezan sa bezbjednosnim sektorom na zapadu) ili naopako misle da je lakše promjeniti svijest sedam milijardi ljudi nego poslovnu praksu malog broja prebogatih i vojnu praksu militantnih.
U svakom slučaju, treba da radimo što je do nas, da ne rasipamo energiju bezveze. Nije sporno da nam slamčice baš i ne trebaju, ali nemojmo se zaluđivati jer i da slamčice sjutra nestanu, američka vojska će i dalje trošiti preko 270 000 barela nafte na dan što je samo po sebi dovoljno da se globalno zagrijavanje nastavi. Ako Leonardo di Kaprio, Al Gor i slični žele da spasu svijet, neka ne prebacuju krivicu na običnog čovjeka koji sve i da hoće nema para da bude vegetarijanac nego krenu od sebe (di Kaprio je čuven po tome da je poslao privatni avion po stilistu preko okeana, zagadivši tim letom planetu više nego što će bilo ko od vas učiniti za cio svoj život), svojih korporacija i svoje vojske.