Pjer Burdije u svom djelu Distinkcija navodi jednu, naizgled očiglednu, a zapravo revolucionarnu misao: ukus je klasna kategorija. Samim tim, postoji ukus dominantne kao i potlačene klase i on se prenosi, uči i predstavlja još jedan aspekt koji održava klasne razlike i perpetuira iste iz generacije u generaciju, održavajući kastinsko društvo u kom živimo. S obzirom na to da živimo u društvu permanentno zaglavljenom u tranziciji, kod nas se ukus ne prenosi u toj mjeri (izuzev u jednoj zaista maloj grupi) ali postoji neka uvrežena mišljenja šta ko treba da voli ako želi da bude progresivan, urban, na kraju krajeva kulturan, a šta vole one niže klase, navodno krezubi, nekulturni, glupi. Sigurno ste i sami čuli jedan značajan broj ljudi koji navodno samo klasičnu muziku slušaju, a da ste zapazili da o klasici nemaju pojma, već jednostavno povezuju taj “prefinjen” ukus sa obrazovanjem, inteligencijom, kulturom. Neki više, neki manje, svi patimo od takvih predrasuda prema samima sebi i onda svoj ukus upodobljavamo ličnosti kakvu želimo za sebe. Moram priznati, bez imalo srama, da sam smatrao da je fado muzika nešto uzvišeno i divno, a opet je nikad nisam slušao, nikad pustio neku pjesmu, nikad pošao na koncert iako sam imao više prilika tokom studija. Zato sam lako prigrlio suprugin (ona, srećom, mnogo bolje poznaje žanr i izvođače) predlog da pođemo na koncert, koliko znam jedne od najvećih, umjetnice i pjevačice Dulsi Ponteš koji se održavao u Herceg Novom.
Što se mog muzičkog ukusa tiče, uvijek sam preferirao tekst nad instrumentom, te volim i one čije vokalne sposobnosti nisu za preporuku, ali koje u svojim numerama nose neki poruku koju sam smatrao dubokom, čije riječi prenose emociju ili stav koji ne mora biti savršeno tonski ispjevan da bi pogodio dušu slušaoca, pjevače kao što su Dilan, Vejts, Kejv i Koen. Slušavši takve izvođače, te i mnoge druge smo krenuli do Herceg Novom u, ispostaviće se, prilično dug put zahvaljujući “rekordnoj” sezoni koju dočekujemo sa skromnim infrastrukturnim kapacitetima. Te gužve su učinile da mi 80 kilometara prelazimo preko četiri sata te da na koncert uđemo sa preko pola sata zakažnjenja.
Sve ovo je učinilo da na koncert “uletimo” u potpuno pogrešnom raspoloženju. Na njega sam došao s brigom da to nije moja muzika, jer ni portugalski ni španski ne znam te tekstovi na koje sam oslanjam u muzičkom ukusu neće značiti ništa što bi dalje značilo da je moje tumačenje fado muzike kao uzvišene, dobre i meni dopadljive daleko od mog ukusa, da sam se zavaravao da je to nešto što bih ja volio. Dalje tumačenje bi, potpuno iskreno dovelo do toga da sam sebe postavljam u neku kulturnu pariju, da nisam sposoban da pojmim te muzičke pravce za koje sam smatrao da bi ih trebao voljeti, da sam jednostavno gluv za ono što smatram kvalitetnim. Pored svega toga je tu bio i materijalni momenat, platili smo, za naše prilike skupu kartu, da bi skoro pola koncerta propustili, te bi, u svakom smislu mogao reći da je koncert za mene bio fijasko.
Bile su dovoljne dvije tri note i taj moćan glas da razveje sve moje sumnje. Kakvi god bili tekstovi, o čemu god oni suštinski pjevali, zvuk gitare, kontrabasa i glas koji ima takvu dubinu i snagu da momentalno pomjeri čovjeka, da ga natjera da zadrhti, da mu slije suze niz obraze. Aristotel je govorio da je za katarzu potrebno biti dovoljno blisko razumjevanju tragedije, tako što smo istovremeno otvoreni za tuđ bol, ali da nismo previše opterećeni svojim. Ja nisam bio opterećen svojim bolom pa iako nisam razumio skoro nijednu riječ pjesama koje je izvodila Dulsi Ponteš one su mi bile bliske. Instrumentalna muzika dvojice zaista sjajnih muzičara i glas koji komanduje scenom nisu bili jedino što sam vidio na pozornici. O čemu god da su pjesme pjevale, ja sam na daskama vidio i osjetio samoću pukovnika Antonija Buendije, očaj i mržnju Huana Pabla Kastela, magiju i beskonačnost Borhesovih junaka dok tragaju za Alefom, Zahirom i Božjim zapisom. Koncert kom sam prisustvovao nije bio puko izvođenje pjesama, prisustvovao sam zapravo oživljavanju jednog svijeta i jednog naroda, svih njihovih nadanja, avantura i očaja. To veče su na Kanli kuli, obasjanoj mjesečevom svjetlošću sa nama bili kolonizatori, konjanici, moreplovci ali i obični stočari, bakalini, bibliotekari.
Iako je Dulsi Ponteš poznata kao fado pjevačica, njen nastup nije bio kuriozitet jedne tradicionalne a savremeno oživljene muzike. U njenom izvođenju, iako nisam razumio stihove, osjetio sam i ljudsku univerzalnost, osjetio sam čežnju, sjetu, nadu i bol, vidjevši kakvu snagu ljudski glas ima da prenese ta osjećanja drmajući sve nas. Uz pravi vokal riječi nisu neophodne, vibracije osobe koja ima talenat ali prije svega želju da nam prenese ono što osjeća i što su drugi osjećali su sasvim dovoljni da tu emociju utisne u nas, da proizvede katarzu.
Kao istinski nemuzikalna osoba, ne umijem reći ništa više o samom koncertu, ni riječ o tehnici muzičara, o kompozicijama i specifici njihovog izvođenja. Mogu samo pisati o svom osjećaju, a evo, par dana kasnije, osjećaj nije opao već je ostao sa mnom kao da sam prije par minuta izašao sa koncerta. Da je kojim slučajem naš put trajao pet sati, te da smo na koncert stigli pred sam kraj, opet bi i slušanje jedne pjesme vrijedilo utrošenog novca i vremena. Zanimljivo da je koncert održan svega par dana nakon društvene debate o “mediteranskom” duhu koji treba gajiti u Crnoj Gori jer iako Portugal nije na Sredozemlju, njegova kultura se smatra mediteranskom. Uprkos tome, koncert jedva da je reklamiran, vrlo slabo je propraćen te je medijski maltene zapostavljen. Sve mi to govori da je priča o “mediteranskom duhu i kulturi” samo glumljenje kulture radi nametanja klasnih odnosa a ne istinski osjećaj i poziv. Tako, kao društvo u tranciziji mi i tu “dominantu” kulturu glumimo radi medijskih prepucavanja. S druge strane, lijepo je bilo vidjeti rasprodatu Kanli kulu, znajući da je u Crnoj Gori teško napuniti salu za besplatan koncert a ne onaj gdje cijena karata počinje od dvadeset eura, te da je prisutna publika zaista uživala i upijala jedan drugačiji duh, jednu specifičnu emociju, osjetila duboku katarzu.