Kad god neki sportstista ili tim ostvare neki značajan uspjeh nađu se skeptici, realisti postave pitanja – „a šta ti imaš od toga“, „jesi li ti osvojio?“ „on/oni/ona/one igraju za sebe a ti se nerviraš i piješ pivo“ i slično. Šta imamo od pobjeda? Materijalno ništa, duhovno, baš mnogo toga. Ovo i nije post o materijalnom niti problematizuje nivo zarada, reklama i slićnih stvari – to je druga i drugačija tema. Ako živimo ispunjene živote (ja svoj svakako smatram takvim), sreću nam donosi ljubav sa osobom sa kojom podjelimo život, djeca, posao, hobiji i raznorazni uspjesi, sve te stvari normalnog, odraslog svijeta, Ta srećna nam omogućava da preguramo teške momente, prevaziđemo probleme, preskočimo provalije. Ipak u nama uvijek čuči dijete koje je maštalo da bude svjetski prvak, da postigne trojku u poslednjoj sekundi, nama je ta fantazija potrebna jer nam razbuktava plamen djetinjstva iz koga se onda rađa mašta i idealizam koji nam daje snagu da činimo svijet boljim i da se borimo za njega. Materijalno, ja nemam ništa od Đokovićeve pobjede nad Federerom, pobjede nakon čistog ponora prilikom rezultata 8-7 i 40-15 u petom setu. Kao što nemam ništa od juriša Rohirima prilikom bitke na Pelenorskim poljima, od nota pjesme Wish You Were Here ili od krajeva stotina filmova i knjiga sve me to ispuni toplotom, da neku nerealnu snagu da je drugačiji svijet moguć i daje još jedan, virtuelan razlog da se borimo i dalje. Taj, virtuelni razlog, jeste manji od onih realnih, ali nije nebitan, da bi se bolji svijet mogao zamisliti, moramo zaći u ono što nam se zasad čini nerealnim, neizvodljivim, nedostižnim. Svaka čast Đokoviću, što si nam svojim bivanjem šampionom i kad gubiš i kad pobjeđuješ razbuktao taj plamen idealizma, tim nerealnim osjećajem da i iz ponora borbom do kraja možeš postati šampion svijeta.