Sumnjam da je iko od onih koji su se okupili u gimnazijskom parku nakon „polaganja kamena temeljca“ i ograđivanja dvorišta očekivao da će ta inicijativa podariti ovako nešto našem gradu. U državi u kojoj je bunt skoro pa nepoznanica, organizovanje aktivnog i pasivnog otpora, bilo kroz instuticije sistema, bilo kroz šetnje, performanse i prije svega kroz gandijevsko zauzimanje trotoara i čvrsto držanje u prkos policijskoj akciji, je do prije par mjeseci djelovalo kao naučna fantastika.
U nedjelju, 17.02. je održan peti protest nedjeljom, gdje su u govorima, šetnji gradom i opkoljavanju gradilišta građani još jednom pokazali svoje neslaganje sa odlukom Ministarstva prosvjete i gradskih vlasti da sagrade prevelik vrtić na lošem mjestu i opet im rekli da njihova odluka ide na štetu onih koji će ići u taj vrtić, kao i na štetu onih koji pohađaju okolne škole, osnovnu Blažo Jokov Orlandić i srednje – gimnaziju i ekonomsko-ugostiteljsku. Demonstriralo je preko 1 500 ljudi. Grad Bar po popisu iz 2011 ima 13 500 stanovnika. Znači da je na ulicama bilo 11% ukupne gradske populacije. To vam je isto kao da na ulicama Londona, grada koji ima ogromnu istoriju protesta i bunta, izađe 980 500 građana. Najveći protest u Londonu se desio 2003 godine i na njega je izašlo između 750 000 i milion građana. Vjerovali ili ne, u nedjelju smo se izjednačili sa Londonom u procentu izašlih demonstranata.
Zato je čempres revolucija već pobjedila. Ona nije revolucija ulice koliko revolucija uma. Revolucija koja je ubijedila ogroman broj pojedinaca da se za svoj grad treba boriti. Revolucija koja je pravi Kopernikanski obrt – nije suština života gledati samo svoja posla, suština je boriti se za sve oko sebe, za svoj komšiluk, za svoje sugrađane, za svoj grad, za poštovanje zakona, za poštovanje suvereniteta, za demokratičnost odluka. Ovo je revolucija koja nas je pretvorila iz običnih egzistencijalnih bića u politička bića – a političko je boriti se za zajednicu, za društvo, a samim tim se zapravo borimo i za sebe. Nikome nije prijatno da se sukobljava i buni, jer uvijek može nešto da izgubi (a oni koji su se sukobili sa policijom u tri navrata su rizikovali najviše) ali je taj strah prevaziđen.
Pobjeda nad tim inicijalnim strahom je čempres revolucija. U toj pobjedi se rađa slobodan čovjek, čovjek koji je istovremeno i društveno biće. Čempres revolucija je već pobijedila jer je omogućila ljudima da skinu lance, jer ih je učinila aktivnim članovima zajednice svakog dana, umjesto da budu u torovima koji su za njih izgradile partije i iz koje ih puštaju jednom u četiri godine na birališta. Posle nje više ništa u našem gradu, a možda i državi neće biti isto. Posle nje, nijedna odluka više neće smjeti biti skrivena, niti će se partija na vlasti tako lako usuditi da ignoriše ono što joj građani poručuju, zaljubljena u svoj lažni elitizam. Čempres revolucija će biti onaj momenat za koji nismo vjerovali da će se desiti u našim životima a za koji ćemo u budućnosti govoriti – i ja sam bio tamo.
Photo credit: Danilo Pavlović i Milena Đukić