Australijom protiv globalizacije

Malo toga nam je istinski neobično i neočekivano u svijetu danas. Ispitujući svoje reakcije takav zaključak se nameće jer je sve manje onoga što nas ostavi bez daha, što nas momentalno navede na smijeh, suze, vrisak ili duboko strahopoštovanje. Živimo u vremenu zasićenom senzacijama, u digitalnom svijetu preko kojeg nam je dostupno toliko toga što se dešava ovog trenutka, što je bilo, a kroz djela savremene umjetnosti i nauke gledamo i ono što će možda biti. Ovo nije ludistička tvrdnja putem koje tražim da nam se ukinu moderne tehnologije već da ukažem na to da nas je prebrz dolazak “globalnog sela” kako je ovaj fenomen nazvao Maršal MekLuan, zatekao nespremne i zbunjene. Pokazalo se da za većinu, ovaj spektar mogućnosti, najčešće dovodi do toga da se zatvorimo u svoja lokalna sela rijalitija i trač sekcije elektronskih medija, umjesto da saznamo nešto iz sve te širine. Ovaj problem je globalan, nije vezan isključivo za naš region, a u prilog tome ide i činjenica da, od sve širine interneta, bira šta će “konzumirati” tog dana putem društvenih mreža i onog što vide kod svojih prijatelja (i kod, još gore, “influensera”).

Kako onda doživjeti nešto novo? Da li ćemo ikad više svjedočiti, da odemo u potpuno površan primjer – histeriji kakvu su doživljavali mladi prilikom pojavljivanja Elvisa ili Bitlsa na bini? Ili smo otupili za bilo šta jer je senzacionalizam svuda oko nas? Kada se radi o putovanjima, to je opšta tema koja se nerijetko ponavlja – želimo da, putujući, iskusimo novi svijet, nove ljude, posjetimo nova mjesta. I ako izuzmemo ono što je konzervirano, zgrade iz prošlosti koje su sada nagrobni spomenici gradovima muzejima, dobijamo dosta toga što je isto. Savremeni korporativizam ili kako neki zovu post-kapitalizam je doveo do toga da svuda imate iste butike, iste lance restorana i kafića, bioskope u kojima se distribuiraju filmovi 3-4 korporacije. Ovaj nedostatak izbora najbolje demonstrira industrija piva – postoji naizgled ogroman broj brendova ali, izuzimajući mini pivare, većina proizvoda je zapravo u vlasništvu dva-tri velika lanca i proizvodi se mahom u istim postrojenjima. Čak i na našim rafovima vi danas imate desetine piva navodno iz svih evropskih zemalja, ali provjerom etikete vidite da se toče na 2-3 mjesta u regionu.

Kada sve to imamo u vidu, svjesni smo da nam globalizacija ne donosi “ujedinjene boje Benetona”, lepezu različitosti, širinu pogleda. Globalizacija je uzele sve te boje, premazala jednu preko druge na bijeloj podlozi i dobila sivilo, istost ponegdje različitih nijansi.

Globalizacija je mogućnost da u različitim zemljama postoje 2-3 različite stavke u meniju MekDonaldsa, neka posebna kafa u Starbaksu, magnet sa različitim motivom koji je uvijek “made in China”. Ali to bi nekako i preživjeli. Problem je što nam je globalizacija donijela istu stvar kada govorimo o biodiverzitetu. Svjesni smo kako “nezaustavljiv progres” uništava korito Tare i Cijevne u Crnoj Gori, kako su godine velike borbe omogućile da se jedva sačuva stanište ptica u predjelu ulcinjske solane, kako je zagađenje premašilo sve moguće mjere. Nažalost, situacija nije daleko bolja u svijetu – kao što smo mi samoproklamovana ekološka država, tako se i svjetski lideri samoproklamovano bore protiv daljih zagađenja i uništavanja prirode, a zapravo rade suprotno.

Izještaj Svjetske fondacije za prirodu koji je pripremilo 59 naučnika je pokazao da smo od 1970. godine do danas istrijebili 60% životinjskog svijeta. Time se misli da je od ukupnog broja svih životinja koje su tada postojale danas svega 40% “među živima”.

Druga studija je pokazala da je za svega 100 kompanija zaslužno za 71% svjetskog zagađenja. Dakle, potpuno je nebitno što nam se plasira ideja hibridnih automobila, štednih sijalica i zatvaranja vode dok peremo zube kada ključ za svo zagađenje stoji u rukama 100 korporacija koje odgovaraju samo jednom korektivu – kapitalu, stvaranju što veće vrijednosti za svoje dioničare. I dok bi mogli da preživimo uništenje kulturnog diverziteta globalizacijom, jer je to i povratan proces koji bi se mogao relativno brzo anulirati, ovo nehotično uništavanje živog svijeta je nešto što nećemo moći da preživimo. Kada pogledamo po zemljama stepen zagađivanja per capita vidimo da prednjače zalivske zemlje, SAD i Kanada, s tim što ove poslednje dvije uvođenjem fracking tehnologije i postavljanjem novih cjevovoda (takozvani Keystone XL) pretenduju da budu prvi na listi zagađivanja.

Australija je, interesantno, takođe u vrhu kada se govori o stepenu zagađivanja i emisije ugljen dioksida po glavi stanovnika. Razlog tome je jaka industrija i mala populacija. Ako postoji kontinent za koji se nadamo da će nas spasiti u slučaju katastrofe, onda je to upravo ovo, najdalje mjesto na svijetu. Da bi došli iz Crne Gore, neophodno je da preletjeti više od 15 000 kilometara. I šta onda očekujemo? Nešto zaista drugačije, maltene drugu planetu. Ali ako ste posjetili bilo koji grad u Velikoj Britaniji shvatićete da kolonizacija nije nešto što se dešava slučajno, bez plana. Gradovi su planirani istom logikom, stil arhitekture je sličan, veliki parkovi su oaze između visokih, nejednakih zgrada. Globalizacija se pobrinula da su i izlozi slični, a engleski jezik je, naravno, zvaničan i glavni koji možete čuti. Na putevima dominiraju automobili japanske proizvodnje, a hrana nalik evropskoj uz sjajne restorane svih azijskih kuhinja. U bioskopu ostvarenja Dizni korporacije, na radiju pop muzika. Sve isto, na prvi pogled.

Drugi pogled daje potpuno drugačiju sliku. Šetajući parkom, vi možda pijete koka kolu ili neku kafu sa mlijekom, ali osjećate da je priroda oko vas živa. Zvuci su vam nepoznati, na travnjaku pretrčavaju volabiji (nešto nalik malom kenguru, porodica torbara) i ibisi (ptica neletač) a drveće kao da je izašlo iz nekog filma Giljerma del Tora. Ako vozite biciklo, dobro čuvajte šta god nosite jer ćete biti prikladna meta za svrake. Čak i ako se zaputite na okean i gradove koji izgledaju kao Budva i Sutomore na steroidima, opet je samo sjedenje na plaži zadovoljstvo po sebi jer nije rijetkost da vidite delfine i kitove.

Kako uopšte dočarati prirodu? Kako nekome opisati bilo koji kutak na zemljinoj kugli koji sami nismo doživjeli? Najveće ostrvo u saveznoj državi Kvinslend se zove Frejzer. Nastalo je tako što su struje nanosile pijesak na tri razdvojene stijene. I iz tog pijeska je izrasla nevjerovatno raznolika fauna, takva da u njemu živi 601 životinjska vrsta iako zauzima površinu manju od 2000 kvadratnih kilometara. Izlazak sunca na tom ostrvu, na mjestu toliko istočnom od naše stare Evrope da je jako teško ići istočnije budi potpuni drugu iskrenu emociju od one histerične s početka teksta koja se više ne može probuditi – emociju tišine, strahopoštovanja, mirenja sa time da je svijet daleko veći od nas samih, da je stariji, da nas nadilazi. Imanuel Kant je pisao da užasni događaji kao što su zemljotresi i vulkani bude u nama strahopoštovanje, bogobojažljivost prema nečemu što je toliko veće, toliko snažnije od nas da bi mogli biti skršeni kao obična muva. A opet postojimo, noseći tu bojažljivost u nama. To ostrvo Frejzer, kao i čitavo bogatstvo prirode udaljenog i najmanjeg kontinenta u svom miru budi ista osjećanja. Osjećanje da se svijet stvarao i mijenjao dugo prije nas i da će nastaviti kad nas ne bude. Naše oči mogu registrovati izlazak sunca na dalekom istoku i ispratiti ga na krajnjem zapadu, možemo dodirnuti i platipusa i armadila i vidjeti širinu onog što je stvoreno. Najbolji način da se doživi nešto novo je, paradoksalno, da vidimo ono što je oduvijek bilo tu, da vidimo koliko je star i raznolik svijet oko nas. Interesantno da je još Kralj Nikola donio ukaz da učini Biogradsku goru zaštićenim područijem u kojem se zabranjuje šumarstvo, negdje u isto doba kada su australijske kolonijalne vlasti odlučile da isto učine sa ostrvom Frejzer. Ali od ukaza, naročito starih, nema puno vajde danas, čak i ako ih iznova donosimo ili opovrgavamo u parlamentima jer i Veliki koralni greben, jedno od najvećih svjetskih čuda, izumire.

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.